Apokaliptični folklor

Supertehnologija orgijastički u aktuelnim ratovima sprovodi spektakularizaciju svakodnevice koja intepretirana kroz masmedije postaje kapitalistički kolaž. Tako rat pokazuje naučna dostignuća kao i mahnitosti moći. Istovremeno, instrumenti su iracionalni i zastrašujuće racionalni u pustošenju svijeta.

Na djelu je dovršenje budućnosti. ‘Prevladavanje metafizike’ bacilo nas je pred tehniku kao produžetak metafizike. Očito da od zore industrijalizacije naovamo živimo nezavršiv sumrak.

Pol Virilio je prepoznao rat kao momenat u kojem se destruktivno oslobađa tehnika. Od fotografije i kamere koje sve bilježe u pokretu, do strategije mobilizacije u kojoj se pokazuje državna moć nad civilstvom.

Ukoliko Hegel, doista, ima pravo kad veli da je ‘rat neminovnost’, jer građanina istrgava iz ugodnosti, onda je tome tako jer se - građanin mora obučiti u sustizanju tehnike.

Trenutni ratovi kao i podjele koje su njihov proizvod, otkrivaju nas u situaciji kojom iskazujemo simpatije prema nekoj od zaraćenih strana. Otud izostaje naše razumjevanje da krajnje nasilnim putem, rat inkorporira smrt u svijetu kao njegov “sastavni” dio. Međutim, kako je rat umnogome manifestacija masmedija, mi, zapravo, uvijek već mislimo i osjećamo kako se odvija neodređeno drugdje.

Nemišljivost rata još uvijek spasava ponešto od ljudske prirode da se totalno ne posunovrati. Međutim, ono što ga vazdašnjom slikom predstavlja, jeste odbijanje odgovornosti da mi proizvodimo smrt. Dakle: smrt je pakao Drugih!

U eri potrošnje, smrt je nesumnjivo najveći potrošač. Još kad na to dodamo da se radi o - vještački izazvanoj smrti, onda prema njoj gubimo svaki odnos, kao da je ona sama izgubila sve od realnosti, zajedno sa žrtvom. Posebno se to odnosi na anonimnost smrti miliona migranata.

Prazno poput pornografije

Neprekidnost nasilja, organizacija ogromnih sukoba, investiranje u intervencije (Blitzkreg), prouzrokovalo je da se smrt spektakularizovala, usastavila u svakodnevicu. Ta preobaviještenost o smrti, čini da je doživljavamo kao supstrat savremenosti.

Nije li, zar ne - televizija supermarket smrti? U saodnosu sa pornografijom, smrt je još jedini sadržaj koji nešto može pobuditi u nama.

Bodrijar govori o ‘legalnosti seksa, o pornografikaciji smrti.’ Zašto onda ne reći: nasilje praznog narativa napastvuje odasvud? U diskursu, dakle, koji silovito/hirovito miješa smrt i pornografiju, opioidno društvo postmodernosti kriči za bilo kakvim osjećanjem, prema bilo čemu. Umjetnost? Populizam izma o kraju - boga, subjekta, znanja.

Promocija seksa i smrti kroz i putem pornografije, jer, pornografije jeste smrt seksa, erozija Erosa. Beželjno društvo, nužno potrebuje prekoračenje, seksualizaciju smrti, i obratno.

Ukoliko ostaje samo flert sa formom, utoliko prije se ništa više ne može metafizički izraziti. Politika naginje sentimentalnosti, patetičnom izigravanju heroja i/ili žrtve. Ističući i favorizujući isključivo ekonomiju, ona ukida sve onostrano, prikrivajući da uvijek jeste totalitarna. Jer, razmotrimo samo u kolikoj se mjeri sve vulgarno materijalizuje!

Ono što se ističe jeste zamjena - seks osvaja realno, smrt prebiva u imaginarnom. Pornografija i jeste moguća samo kao hiperrealizam, predimenzionirani seks u kojem se tijela profesionalno proždiru. I tu treba tražiti trag pop-arta: realno na kvadrat koje ilustruje banalno kao beskrajno.

Nakon ‘romantizma rata’, na scenu je stupila tehnologizacija ratova koji su sada zvjezdani. Ne samo, dakle, rat - fabrikovanje smrti, već ništa manje i seks biva proteza tehnologije, uživanje tehnologije u sebi samoj. Tim prije se ne može reći kako je, doista, pornografija nešto odvratno, već zbog toga što se u njoj odvija nešto poput - osvajanja seksa putem tehnike koja će ga predstaviti u idealnom izdanju. Isto stoji i sa savremenim ratovima: laserski sprženi grad, satelitski zbirsana teritorija, da li je to nekropola? Ili zgarište posjećeno od strane programa?

Ružičasta fasada

Dok na snagu stupa cenzura nekih Diznijevih crtanih filmova (“platforma Dizni plus ukinula Petra Pana, Mačke iz visokog društva, Mazu i Lunju zbog rasizma, a Knjigu o džungli zbog pogrešnog predstavljanja manjina”), dotad možemo gledati snimke i slike upepeljene Gaze, prizore izgladnjele djece sa ispruženim praznim zdjelicama.

Takođe, skoro je Evropu obišla fotografija na kojoj vidimo: na desetine migranata gumenim čamcem plovi ka obalama Italije. Rezultat: nekoliko utopljenih, među kojima i dvoje djece.

Da li smo svi mi, u stvari, promoteri isuviše elastične etike? Zapadnu djecu štitimo od scene u kojoj Elmer sa puškom juri Duška Dugouška, međutim, avganistansku (između ostalih) gledamo kako majke u apsolutnom očaju prebacuju preko zida američkim vojnicima u zbjegu.

Ono na šta bi itekako valjalo obratiti pažnju jeste činjenica da porast nasilja zabrinjavajuće raste upravo u zapadnom društvu, među maloljetnicima, koji posežu za ucjenama koristeći eksplicitne video sadržaje (npr. seksualni odnos tajno snimljen na nekoj žurci), ali i masakri u školama, dilovanje droge. Šta nam, dakle, to govori? Gdje, prema tome, zakazuju sve te edukacije koje sprovode raznorazni nvo sektori? Kakvog učinka daje beskrajno proizvođenje prevencija, koje su poodavno nešto poput - koktela nakon nekakvog sranja od umjetničke premijere?

Svakako, problem je u sistemu koji stalno promoviše smrt i seks, sjedinjene u pornografiji koja poslužuje kao reklama bez ostatka svemu. Većina serija aktivno erotizuje kriminal, to je preraslo u ono što se naziva lifestyle. Dakle: isprazni mačizam, odražen u brzini i sili, u amputaciji duha. To bi se moglo nazvati: balkanizam promiskuiteta!

No, na svjetskoj sceni dobili smo - mašineriju smrti, i kič moći. Očigledno zaluđenja progresom, propast Evrope jeste u tome što se varvarizuje. Korupcija bez koje nema kapitalističkog Sistema, sve je poharala; sada su na meti, u Americi, univerziteti: Harvard kao i Columbia university, pa ipak, svaki politički diskurs usmjeren ka budućnosti prepoznaje je u viziji mladih.

Ok, film koji sjajno pokazuje beznađe novih generacija jeste Pravila privlačnosti. Ta pogubljenost, istrgnutost i isredištenost iz smisla, ta nevjerovatna scena u kojoj gledamo kako studentkinja oralno zadovoljava profesora na kanabetu, ispod table, na kojoj je ispisan citat Ničea! - Survavanje sjutrašnice u bezdan od budućnosti.

Međutim, tako biva kad se šuruje sa prljavim kapitalom, kad se nameće samoeksploatacija kao jedini vid opstanka, kad se rivalitet i konkurentstvo prihvate/prime kao jedini mogući odnosi. Kako onda, zbilja, očekivati ikakvu empatiju, jer negdje duboko mislimo na sljedeći način: putevi očajnika kojim ka smrti hodaju migranti, ratovi koji uključuju i strategiju izgladnjivanje djece do smrti, sve je to još uvijek daleko od nas. Stvar je u tome što nije, budući da je to stvarni dio nas, onaj kojeg pokušavamo tankom glazurom kulture da prekrijemo, što je licemjerstvo koje zaslužuje, ali i već živi, najveću kaznu. Ili, kako to kaže jedan od aktera iz pomenutog filma: Pobegao bih, ali svugde me čeka prokleti svet!

( Vuk Vuković )