Žene su često posmatrane, ali ne i zaista viđene

Žene u umjetnosti više nisu samo one koje reaguju na svijet - mi ga aktivno mijenjamo, kaže u razgovoru za “Vijesti” britanska umjetnica porijeklom iz Iraka, Lina Ogaily.

“Proširujemo značenje vidljivosti, snage i nježnosti u umjetničkom izrazu. A za nas koje dolazimo iz mjesta poput Iraka, samo naše prisustvo je čin otpornosti”, komentariše ona ističući da je umjetnost uvijek politička, čak i kada to nije direktno ili namjerno.

Iako sama nije direktno bila u ratnoj zoni, odrasla je, kaže, okružena emocionalnim posljedicama sukoba: pričama o gubicima, tišini oko određenih sjećanja, bolu ljudi koji čeznu za mjestima u koja ne mogu da se vrate... Uprkos svemu, osjeća nostalgičnu čežnju za Irakom, koji nije posjetila već 35 godina.

“Ta čežnja za domovinom koju nikada nisam u potpunosti upoznala, a volim je svim srcem, osjećaj je koji u sebi nosim tiho i duboko - gotovo kao naslijeđenu čežnju”, opisuje Ogaily koja je početkom maja posjetila Crnu Goru gdje se, ističe, osjećala kao kod kuće.

Njena samostalna izložba “Paralelna stvarnost” predstavljena je u Centru za kulturu Prijestonice Cetinje, a umjetnica ne krije svoje oduševljenje gradom, duhom, kulturom i ljudima, o čemu više govori za “Vijesti”.

Rođena 1973. godine u Kuvajtu, Ogaily živi i stvara u Londonu, a u svom radu spaja uticaje istočne i zapadne umjetnosti, istražujući duboke psihološke slojeve ljudske psihe i teme kao što su položaj žene na savremenom Bliskom istoku i traumatska iskustva izbjeglica. Njena djela i umjetnost međunarodno su prepoznati i priznati i koristi ih u više svrhe - kao glas borbe, slobode, otpora, vidljivosti, ali i humanosti, pa je tako prodajom jednog svog djela nahranila preko 25 hiljada djece...

U sklopu balkanske turneje, posjetili ste i Crnu Goru. Svoja umjetnička djela predstavili ste na samostalnoj izložbi na Cetinju. Kakve utiske nosite iz naše zemlje i da li je nešto na Vas ostavilo poseban utisak?

Vrijeme koje sam provela u Crnoj Gori bilo je zaista posebno, a kada je došlo vrijeme za odlazak, to je bilo s dubokim osjećajem povezanosti i divljenja. Boravak na Cetinju, gradu punom istorije, kreativnosti i duha, bio je pravi dar za mene. Ono što me je najviše dirnulo jeste snažan osjećaj kulturnog identiteta i iskrena toplina ljudi. Ovdje postoji tiha snaga, duboko ukorijenjen ponos na nasljeđe, koji je snažno odjeknuo mnome i preplićući se s mojim ličnim vrijednostima kao umjetnice.

Jedan od najdirljivijih trenutaka za mene bio je cjelokupan osjećaj, odnosno to koliko sam se prirodno osjećala, kao kod kuće. Gostoprimstvo, razgovori, čak i način na koji ljudi ovdje doživljavaju umjetnost... Iako mi je to bio prvi put na Cetinju, osjećaj je bio kao da sam već ranije poznavala ovo mjesto - srcem. Ta vrsta emocionalne bliskosti je rijetka i ostavila je snažan utisak na mene.

Kako je protekla “Paralelna stvarnost”?

Što se tiče same izložbe, ne mogu biti zahvalnija i zadovoljnija. Postavka, tim i cijeli organizacioni proces bili su izvedeni s tolikom pažnjom, poštovanjem i profesionalizmom. Posebno želim da se zahvalim Jeleni Vušurović i Centru za kulturu Prijestonice Cetinje, ne samo na predanom radu, već i na tome što su vjerovali u moju viziju. Njihova podrška je omogućila ovu izložbu, a njihova posvećenost je osigurala da bude predstavljena na način koji istinski odaje počast duhu mog rada.

Ovo iskustvo je nadmašilo sva moja očekivanja, i umjetnički i lično, i iskreno se nadam da će označiti početak trajne povezanosti sa Crnom Gorom.

Odrasli ste na raskršću različitih kultura - kuvajtske, engleske i iračke. Kako su te kulturne koordinate oblikovale Vaš identitet, a onda i umjetnički izraz? Iako ste rođeni u Kuvajtu i školovani u Engleskoj, Vaša umjetnost često reflektuje bliskoistočne slojeve identiteta, prvenstveno Iraka...

Odrastanje i život na raskršću različitih kultura - Kuvajta, Velike Britanije, Dubaija i Iraka, duboko su uticali na moj identitet i moju umjetnost. Svako od tih mjesta ponudilo je nešto jedinstveno na mom kreativnom putovanju. Kuvajt, gdje sam rođena, upoznao me s kontrastima i složenošću; Engleska, gdje sam se školovala, donijela je strukturu i upoznavanje sa zapadnom umjetnošću; a Dubai, gdje je zapravo započela moja karijera, dao mi je vibrantnu, kosmopolitsku energiju koja je podstakla moj umjetnički razvoj.

Ipak, Irak je taj koji je najdublje oblikovao moj umjetnički glas, iako tamo nisam odrasla. Irak je utkan u moj rad ne samo kroz direktne simbole ili reference, već kroz svoju emocionalnu rezonancu. On živi u meni kroz priče, muziku, jezik i težinu sjećanja. Nostalgična čežnja za Irakom, koji nisam posjetila već 35 godina, ogleda se u velikom dijelu mog stvaralaštva. Ta čežnja za domovinom koju nikada nisam u potpunosti upoznala, a volim je svim srcem, osjećaj je koji u sebi nosim tiho i duboko - gotovo kao naslijeđenu čežnju. Emocionalna tenzija između udaljenosti i pripadnosti postala je središnji motiv moje umjetnosti.

Kako Vaši korijeni i postojbina žive kroz Vašu umjetnost, ali i dušu?

U mojim slikama, Irak se pojavljuje u mnogo više od pukih vizuelnih referenci. Prisutan je u emocionalnoj teksturi mojih djela, u balansu između krhkosti i snage, ali i u mojoj potrazi za ljepotom koja je unutar bola. Filozofski elementi mesopotamske umjetnosti - njeni ponavljajući oblici, ritmički obrasci i duhovna simbolika - utkali su se u moj vizuelni jezik, povezujući prošlost sa sadašnjošću. Tako, bez obzira gdje se nalazim, Irak ostaje moj emocionalni pejzaž, ukorjenjujući moju umjetnost u dubljem osjećaju identiteta i nasljeđa.

Motivi ženskih figura, majčinstva i porodične bliskosti čitaju se sa Vaših djela. Koliko su lična iskustva utkala te motive u vizuelni jezik?

Ove teme su za mene duboko lične. Prisutnost žena, bliskost porodice, a posebno ideja majčinstva, bilo doslovnog ili simboličnog, ukorijenjene su u mojim sopstvenim iskustvima i sjećanjima. Potičem iz kulture u kojoj žene često nose priče u tišini, gdje je snaga tiha i prenosi se na suptilan način.

U svom radu pokušavam da tim tihim prisustvima dam glas. Ženski likovi koje prikazujem ne predstavljaju samo pojedinačne žene, već i emocionalna stanja - njegovanje, zaštitu, gubitak i otpornost. Majčinstvo za mene nije samo biološka uloga; ono podrazumijeva sposobnost da nosimo druge, da duboko brinemo, da preživimo s dostojanstvom.

Vizuelno, ove ideje se izražavaju kroz bliskost u kompoziciji, kroz slojevite figure koje djeluju intimno, poput unutrašnjosti jednog sjećanja. To je moj način da odam počast ženama koje su me oblikovale i emotivnom svijetu koji su mi prenijele.

Govoreći o tome, kako vidite položaj žena u Iraku danas, naročito onih koje se bave umjetnošću?

Položaj žena u Iraku danas je složen, isprepleten poteškoćama, ali i tihom snagom. Iračke žene su kroz generacije nosile traume, ratove, raseljavanje i gubitke, ali su istovremeno sačuvale kulturu, porodicu i dostojanstvo. Posebno u umjetnosti, vidim kako žene sve hrabrije pronalaze svoj glas, uprkos ograničenoj podršci ili vidljivosti. Njihova kreativnost često ne nastaje iz komfora, već iz otpora - i upravo zbog toga ima izuzetnu snagu.

Kakva je uloga umjetnice, pa i umjetnice s Bliskog Istoka u današnjem globalnom umjetničkom kontekstu?

Kao umjetnica s iračkim korijenima, osjećam i odgovornost i privilegiju. Trudim se da odam poštovanje pričama žena koje su bile prije mene, od kojih mnoge nisu imale priliku da se slobodno izraze. Kroz svoj rad istražujem emocije i identitete koji se ne izgovaraju često naglas, naročito u bliskoistočnim kulturama.

Na globalnom nivou, žene u umjetnosti više nisu samo one koje reaguju na svijet - mi ga aktivno mijenjamo. Proširujemo značenje vidljivosti, snage i nježnosti u umjetničkom izrazu. A za nas koje dolazimo iz mjesta poput Iraka, samo naše prisustvo je čin otpornosti. Ne pričamo samo lične priče, već nudimo emocionalne mape s kojima se mnogi, širom granica, mogu povezati.

Koliko Vam je narativ važan prilikom stvaranja i da li očekujete da ga publika “pročita”, ili više da ga osjeti?

Narativ je definitivno važan u mom radu, ali to nije uvijek doslovna priča. To je više emocionalni narativ, osjećaj koji se gradi kroz vrijeme. Ne očekujem od publike da “pročita” djelo na određeni način. Želim da ga prvenstveno osjete. Ako se emocija prenese, značenje će doći samo, na njihovom sopstvenom jeziku.

Ponekad me ljudi pitaju: “O čemu je ova slika?”... Ja vjerujem da umjetnost treba da vas pozove unutra, a ne da sve objasni. Priča je tu, ali je slojevita. Možda dolazi iz sjećanja, identiteta, ili nečega što dugo nosim u sebi. Ali isto tako ostavljam prostor da svako unese svoje značenje.

Proces iza mog rada je prilično intuitivan. Često počinjem s osjećajem, fragmentom slike ili čak jednom riječju. Onda puštam materijale da me vode - linije, prostor, ponavljanje, slojevitost. To nije pravolinijsko kretanje; više liči na otkrivanje nečega skrivenog. I često mi samo djelo tokom procesa pokaže šta želi da kaže.

Upravo, Vaša djela odišu mirom, ali i suptilnim otporom. Na koji način se bavite temama poput migracije, rata, doma i izgnanstva i šta ona znače za Vas lično, a šta sa umjetničkog aspekta? Da li je to uopšte moguće posmatrati odvojeno?

Za mene, teme poput migracije, rata, doma i egzila nijesu apstraktne - to su stvarnosti koje su proživljene. Iako nisam bila direktno u ratnoj zoni, odrasla sam okružena emocionalnim posljedicama sukoba: pričama o gubicima, tišini oko određenih sjećanja, bolu ljudi koji čeznu za mjestima u koja ne mogu da se vrate. To ostaje s tobom. Postane dio tvog unutrašnjeg pejzaža.

Kao umjetnica, ne pokušavam te teme da predstavim na doslovan način. Umjesto toga, istražujem emocionalne tragove koje ostavljaju za sobom - raseljenost, čežnju, krhkost, snagu. Trudim se da stvorim vizuelni jezik koji te osjećaje nosi nježno. Zato moj rad na prvi pogled može djelovati mirno, ali ispod površine uvijek postoji tiho protivljenje - protiv zaborava, protiv brisanja, protiv toga da budemo definisane isključivo kroz gubitak.

Lično i umjetnički, te perspektive ne mogu da se razdvoje. Umjetnost je mjesto gdje obrađujem ono što nosim u sebi. To je prostor u kojem bol može da se transformiše u nešto što je promišljeno, ponekad čak i lijepo. I vjerujem da se mnogi, posebno oni koji su prošli kroz migraciju ili osjećaj kulturne isključenosti, mogu prepoznati upravo u tom prostoru.

Koliko je važno Vama kao umjetnici da u spektru svih tih pitanja i tema kojima se bavite, preispitujete i podstičete i one takozvane ženske, a zapravo teme čovjeka? Dodatno, ako uzmemo u obzir da u sebi nosite gene žena iz regije gdje su njihova prava često (bivala) ograničena? Da li osjećate dodatnu odgovornost da budete glas tih iskustava?

Biti umjetnica koja istražuje ženske teme, a dolazi iz regiona u kojem su glasovi žena često bili utišavani, za mene je i lično i veoma odgovorno. Ne tvrdim da govorim u ime svih žena, ali nosim njihove priče, naročito one neizgovorene, s dubokim poštovanjem. Moj rad postaje način da odam počast tim tihim narativima, svakodnevnoj snazi i tihoj otpornosti žena koje su me oblikovale - majka, baka, prijateljica.

Postoji dodatni osjećaj odgovornosti, da. Ne u smislu da sam predstavnica, već u smislu iskrenosti. U izboru da u prvi plan stavim žensko prisustvo, emociju i složenost - bez izvinjenja. U kulturama gdje su prava žena još uvijek predmet borbe, samo postojanje kao kreativna, izražajna žena je samo po sebi moćno.

Umjetnost mi omogućava da stvorim prostor u kojem ove emocije, bol, otpornost i intimnost nisu skrivene, već vidljive, dostojanstvene i dijeljene. Ta vidljivost je važna. Ona otvara vrata, ne samo za svijest, već i za empatiju.

Kako koristite autoportret kao sredstvo i podsticaj introspekcije? Da li je to istovremeno i način da osnažite svoju poziciju?

Za mene, autoportret nije način da zabilježim kako izgledam, već način da istražim kako se osjećam. To je alat za introspekciju, način da sagledam unutrašnja stanja koja često ne mogu lako da se pretoče u riječi. Kroz autoportret suočavam se s pitanjima identiteta, sjećanja i emocija - ponekad čak i ranjivosti ili osjećaja raseljenosti. To postaje prostor u kojem mogu da budem iskrena prema sebi.

Istovremeno, da - to je i tiha afirmacija mog prisustva: kao žene, kao umjetnice i kao osobe oblikovane slojevitim istorijama. U mnogim kulturama žene su često posmatrane, ali ne i zaista viđene. Time što sebe smještam u kadar, ja zauzimam tu vidljivost pod sopstvenim uslovima - ne kao objekat, već kao subjekat koji ima moć, glas i nešto važno da kaže.

Dakle, to je i lično i političko. To je ogledalo, ali i tihi čin otpora.

Koliko je umjetnost politički čin, i kad nije eksplicitno politična, koliko je to unutrašnji poriv i potreba, a koliko sa sobom nosi i terapijski, iscjeliteljski ton, bilo za autora ili posmatrača?

Mislim da je umjetnost uvijek na neki način politička, čak i kada to nije direktno ili namjerno. Samo to što se odlučiš da se iskreno izraziš, posebno kao žena sa Bliskog istoka, već predstavlja čin prkosa u mnogim kontekstima. Stvarati ljepotu, nježnost ili tišinu u svijetu ispunjenom bukom i sukobima - i to može biti političko.

Istovremeno, moj proces je duboko ličan. Dolazi iz unutrašnje potrebe, jedne vrste tihe hitnosti da smislim ono što nosim u sebi. Postoje stvari koje se ne mogu izreći riječima, već samo osjetiti, a umjetnost im daje oblik. Na taj način, to je i oslobađanje i oblik refleksije.

I da, svakako postoji i iscjeljujući aspekt. Ne uvijek na nježan ili utješan način, nego kroz hrabrost da se suočim s teškim emocijama, kroz transformaciju onoga što je slomljeno u nešto cjelovito. Ljudi su mi znali reći da su osjetili mir ili prepoznavanje pred nekom mojom slikom, i to je najznačajnija vrsta veze. Kada nešto duboko lično postane univerzalno, tada počinje iscjeljenje - i za umjetnicu i za posmatrača.

Može li i na koji način umjetnost biti most između kultura, posebno u vremenu polarizacije i konflikata, te kako se razni sukobi, narušavanje mira, ljudskih prava mogu osvijestiti ali i prevazići putem umjetnosti?

Da, iskreno vjerujem da umjetnost može biti most, posebno u vremenima konflikta i podjela. Umjetnost govori jezik koji prevazilazi politiku i granice. Umjetnost nas može povezati na ljudskom nivou, kroz emociju, sjećanje i zajedničku ranjivost. Kada riječi zakažu, kada su ljudi previše podijeljeni da bi slušali, ponekad slika, pjesma ili neki umjetnički gest mogu doprijeti do onih mjesta do kojih razum ne može.

Kao osoba oblikovana različitim kulturama i iskustvom raseljenosti, shvatila sam da umjetnost stvara prostor u kojem ljudi mogu biti viđeni, a da ne budu osuđivani. Omogućava nam da ispričamo složene priče s nijansama - priče o gubitku, nepravdi i otpornosti, bez vike i galame. Na taj način, umjetnost podiže svijest, ne kroz sukob, već kroz stvaranje empatije.

Naravno, sama umjetnost ne može riješiti političke sukobe. Ali može omekšati teren. Može održati dijalog živim. Ponekad, samo sposobnost da zamislimo drugačiju stvarnost, makar na trenutak, predstavlja prvi korak ka njenoj promjeni.

Prisustni ste u galerijama širom svijeta. Koliko Vam to lično znači i da li biste nešto posebno izdvojili? Uz to, koliko je važno da umjetnost bude dostupna i van glavnih državnih, kulturnih centara?

Vidjeti svoj rad izložen u različitim djelovima svijeta za mene ima duboko značenje, ne samo u smislu priznanja, već i zato što pokazuje da emocije i priče unutar moje umjetnosti mogu da progovore preko kultura. Ta vrsta povezanosti podsjeća me zašto stvaram.

Jedan trenutak koji mi je posebno dirnuo srce bio je kada je jedna od mojih slika prodata na aukciji u Christie’s, a sav prihod je doniran Svjetskom programu za hranu (WFP) Ujedinjenih nacija. Ono što me najviše dirnulo nije bila sama prodaja, već pismo koje sam kasnije dobila od WFP-a. Rekli su mi da je novac od te jedne slike pomogao da se pripremi 25.500 obroka za djecu u potrebi. Taj trenutak mi je ostao urezan u pamćenje - bio je to dubok podsjetnik šta umjetnost može učiniti izvan zidina galerije. Pokazalo mi je da kreativnost može imati stvaran, opipljiv uticaj na živote ljudi. To je, za mene, prava moć umjetnosti.

Istovremeno, duboko vjerujem da umjetnost treba biti dostupna i van velikih kulturnih metropola. Zato mi trenutna izložba u Cetinju toliko znači. To je grad bogat kulturnom istorijom i umjetničkim duhom. Neizmjerno sam zahvalna Jeleni Vušurović, Centru za kulturu i ljudima Cetinja na njihovoj toplini, podršci i što su otvorili vrata mom radu. Čast mi je i nadam se da će ova izložba postati prostor za povezivanje, razmišljanje i zajedničke emocije.

S obzirom na tako snažne i lijepe utiske, planirate li možda ponovo posjetiti Crnu Goru u budućnosti? Jeste li možda saznali ili istražili nešto o našoj umjetnosti i autorima?

Apsolutno, voljela bih da se vratim u Crnu Goru. Ova posjeta mi je bila izuzetno značajno iskustvo, ne samo zbog izložbe, već i zbog topline i otvorenosti ljudi, kao i dubokog kulturnog duha koji sam ovdje osjetila. Tek sam počela da otkrivam bogatstvo crnogorske umjetničke baštine, i iskreno sam željna da istražim više - njene tradicije, savremene glasove i priče koje oblikuju njen identitet. Zaista se nadam da je ovo samo početak. Voljela bih da u budućnosti održim još izložbi ovdje i da stvorim prilike za saradnju sa lokalnim umjetnicima. Postoji toliko potencijala za razmjenu, za učenje iz različitih perspektiva i iskustava. Umjetnost napreduje kroz dijalog, a Crna Gora ima živu kreativnu energiju s kojom bih bila počastvovana da nastavim da radim.

Da li biste nešto dodali za kraj razgovora?

Želim još jednom da izrazim svoju iskrenu zahvalnost Centru za kulturu Prijestonice Cetinje na organizaciji, Jeleni Vušurović, nevjerovatnom timu koji stoji iza svega, kao i svakoj osobi koja je došla da vidi izložbu ili me dočekala s ljubaznošću. Vaša velikodušnost i podrška ostavili su dubok utisak na mene.

Cetinje je grad sa dušom iz kojeg sam otišla sa velikim poštovanjem i divljenjem - prema njegovoj kulturi, ljudima i nepokolebljivoj vjeri u moć umjetnosti. Hvala vam što ste ovu priliku učinili ne samo mogućom, već i nezaboravnom!

Arapska kaligrafija i digitalni mediji

Često eksperimentišete sa digitalnim slikarstvom i light painting tehnikom. Kako balansirate između tradicionalnih i savremenih formi, na primjer arapske kaligrafije i digitalne slike?

Balansiranje između tradicionalnih i savremenih formi za mene je duboko obogaćujuće. Arapska kaligrafija, na primjer, nije samo oblik pisanja, već umjetnost prožeta vjekovima istorije i simbolike. Ona me povezuje s mojim nasljeđem na vrlo ličan način. Kada je uključujem u svoj rad, to nije samo zbog estetike - to je čin očuvanja i odavanja počasti kulturnoj tradiciji koja nosi značenje i dubinu.

S druge strane, digitalno slikarstvo i tehnike svjetlosnog slikanja omogućavaju mi da pomjerim granice i istražim nove načine izražavanja. Tehnologija mi daje slobodu da eksperimentišem na načine koje tradicionalne metode ne mogu uvijek da ponude. To je kao da otvaram prozor ka novim mogućnostima - spajajući protočnost, preciznost i složenost na način koji govori i sadašnjem i budućem vremenu.

Da li i kako tehnologija mijenja Vaše poimanje umjetnosti?

Za mene, tehnologija ne zamjenjuje tradiciju - ona je nadopunjuje. Digitalni mediji mi omogućava da drevne forme arapske kaligrafije uvedem u savremeni kontekst, dajući im novo značenje i relevantnost. Upravo ta fuzija starog i novog me inspiriše i pomaže mi da istražim i redefinišem svoj kulturni identitet.

Tehnologija mijenja moje razumijevanje umjetnosti tako što nudi nove alate za kreativni izraz, ali me istovremeno podstiče da razmišljam o umjetnosti na širi, inkluzivniji način. Ona me izaziva da razmislim o tome kako umjetnost može da komunicira sa svijetom oko nas, kako može da probije tradicionalne granice i pozove posmatrača da uđe u jedno dinamičnije, uranjajuće iskustvo.

( Jelena Kontić )