„Samo je smrt sigurna”

“Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt.” (Danilo Kiš, Enciklopedija mrtvih)

Upozorenje Danila Kiša da je “samo smrt sigurna” odjekuje s posebnom ozbiljnošću dok se globalne linije raskola produbljuju. Za Balkan, region koji je intimno upoznat s trajnim posljedicama historije, pitanje naše uloge u budućnosti koja se odvija nije akademske prirode - ono je od vitalnog značaja.

Nedavne eskalacije retorike između glavnih globalnih sila, uz evropske diskusije o strateškoj autonomiji, izazivaju uznemirujući osjećaj déjà vua. Da li se svijet kreće prema širem sukobu, onom koji prevazilazi carinske tarife? Optimizam koji je nakratko procvjetao nakon Hladnog rata sad je uvenuo, što je osjećaj i te kako prepoznatljiv na Balkanu, gdje se prošlost često osjeća manje kao prošla era, a više kao uvijek prisutan pratilac.

Slutnje ulcinjskog pisca Andreja Nikolaidisa izražene u njegovom članku Biće rata, kažu svi…! ovdje pronalaze plodno tlo, a njegove riječi odražavaju sumorne prizvuke našeg kolektivnog iskustva. Nikolaidis sjajno artikulira paradoks Balkana, regije u kojoj se čini da se vrijeme iskrivljava i historijske nepravde uporno bacaju duge sjene na sadašnjost.

Ova tendencija ka upornom ponavljanju historijskih trauma, kako je to identificirao psihoanalitičar Sigmund Freud, osjeća se izuzetno relevantnom. Kada su se Einstein i Freud 1932. godine dopisivali razmišljajući o korijenima ratnih sukoba, njihovo centralno pitanje “Zašto rat?” ostalo je bez odgovora. Freudov koncept dvostrukih impulsa čovječanstva - Erosa, nagona za povezivanjem i životom, i Thanatosa, sklonosti ka uništenju - živo se odvija u našoj regiji. Thanatos potiče vjekovne animozitete i nacionalističke narative, dok se Eros manifestira u tihoj otpornosti običnih ljudi i ujedinjujućoj snazi zajedničkih kulturnih temelja, poput živahnih, ali i složenih orkestracija Gorana Bregovića i njegovog Orkestra za svadbe i sahrane.

Einstein je u svoje vrijeme polagao vjeru u institucionalna, međunarodna tijela, baš kao što neki sada polažu povjerenje u EU ili UN. Pa ipak, Freudov inherentni skepticizam služi kao ključni podsjetnik: okviri, bez obzira koliko dobronamjerni bili, posrću bez istinske ljudske povezanosti i emocionalnog ulaganja. Za Balkan, rušenje mentalnih i političkih “ograda” koje nas dijele zahtijeva više od potpisanih sporazuma; zahtijeva duboko prepoznavanje naših isprepletenih sudbina, temu koja je snažno izražena u muzici, poput “Tri pisma iz Sarajeva”, ili u stihovima Tina Ujevića, koji ilustruju kako nas zajednička ranjivost može ili ujediniti ili dodatno razdvojiti.

“Strašno je ovo reći u uho oholosti,

no vrlo srećno za očajničku sreću,

da svi smo isti u zloći i radosti,

i da nam breme kobi počiva na pleću.”

“Sada vidim samo stvarnost: granice mog tijela su i granice mog duha”, u šetnji nam zbori Sidran. Čovjek može biti mjera svih stvari, ali samo ograničena mjera. A u trenucima duboke krize, čak i najodlučniji mogu vidjeti kako im se principi savijaju pod teretom preživljavanja. I tu nas Kiš podsjeća da, iako je smrtnost data, narativ naše historije nije unaprijed određen. Podjele koje oštećuju naš krajolik, i doslovne i metaforičke, često izazivaju oni koji profitiraju od nesloge. Prava snaga leži u preispitivanju ovih nametnutih narativa, u hrabrosti da se zapitamo: “Šta ako bismo izabrali drugačiji put?”

Freud je tvrdio da civilizacija napreduje kada se destruktivne energije usmjere u kreativnost, razum i umjetnost. Balkanski susjedi bi ovo mogli prevesti u svjesno odbacivanje pojednostavljenog razmišljanja “mi protiv njih” i prihvatanje složenosti i nijansi. Kišova Enciklopedija mrtvih sama po sebi služi kao svjedočanstvo da tradicija ne mora biti kavez; mi posjedujemo moć da reinterpretiramo i preoblikujemo svoje priče.

Dakle: “Kamo dalje, rođače?” Freud ne nudi laka rješenja, nikakve utopijske nacrte, ali on poziva na svjesno njegovanje Erosa - kroz obrazovanje koje potiče kritičku misao, kroz kulturnu razmjenu koja premošćuje podjele i kroz postojano pojačavanje razuma nad reakcionarnim gnjevom. Uključivanje u dijalog, traženje razumijevanja, nije znak slabosti, već strateški izbor za opstanak i napredak. Naše isprepletene evropske historije, stoljeća migracija, carstava i zajedničkih iskustava, nude model za jedinstvo otpornije od bilo koje nametnute granice.

Da, težina prošlosti je opipljiva u drevnim kamenim gradovima, poput mog rodnog Ulcinja, i u tihim narativima porodičnih drama. Ali Freudova metafora o “mlinovima koji sporo melju” nudi i određenu mjeru nade: napredak je, iako često postepen, moguć. Kako globalne neizvjesnosti rastu, naš imperativ mora biti njegovanje veza, a ne podizanje novih barijera. Pad zida u Berlinu nije iskorijenio ljudski impuls za stvaranjem novih linija razdvajanja. Noseći ožiljke 1990-ih, neka nas naše kolektivno sjećanje vodi ka konstruktivnijem kursu.

Kiš je bio u pravu: smrt je jedina neizbježnost. Ali u vitalnom, spornom prostoru između sadašnjeg trenutka i te krajnje tačke, na nama je da oblikujemo narativ. Neka naš doprinos bude doprinos jasnog prkosa - ne prkosa drugima, već odlučnog stava protiv destruktivnih ciklusa koji su nas predugo pokušavali definirati.

( Sado Dollaku )