Argumenti za militantnu demokratiju

Pitanje kako i da li demokratija treba da se brani od onih koji nastoje da je potkopaju ponovo je postalo goruća tema. U Njemačkoj se sve glasnije čuju zahtjevi za pravnom istragom koja bi mogla dovesti do zabrane krajnje desničarske partije “Alternativa za Njemačku” (AfD). Savezni zavod za zaštitu ustava (unutrašnja obavještajna služba zemlje) već je klasifikovao ovu stranku kao ekstremističku organizaciju, što podrazumijeva da je ona protivustavna.

Ipak, na nedavnim predsjedničkim izborima u Rumuniji, birači su odbacili krajnje desničarskog nacionalističkog kandidata, što pokazuje da se prijetnje demokratiji mogu savladati na biračkim mjestima. Slične rasprave prethodile su izborima u Sjedinjenim Američkim Državama prošle godine, kada je savezna država Kolorado predvodila pokušaje da se Donald Tramp isključi iz izborne trke.

Treba li kandidata ukloniti sa izbora zbog kršenja zakona, ili posljednju riječ uvijek treba da imaju birači? Ako se tako postavi, pitanje zanemaruje ono što je zapravo u igri: budućnost ustavne demokratije, koja nije isto što i narodna demokratija. Ustav određuje normativne okvire političkog sistema koji se uspostavlja, uključujući osnovna građanska i politička prava. On definiše obim i granice ovlašćenja različitih grana vlasti, uključujući mehanizme međusobne kontrole i ravnoteže.

Nasuprot tome, narodna demokratija nema pravna ograničenja koja bi bila priznata kao prepreke ostvarivanju prave volje naroda. Vjerovatno najpoznatiji vođa narodne demokratije bio je Mao Cedung. On je posjedovao apsolutnu vlast, demontirao pravni sistem i označio zemljoposjednike, bogataše i razne nosioce “lošeg uticaja” (uključujući pravnike) kao neprijatelje naroda. Svi su oni bili brutalno kažnjeni. Da li je to zaista bila volja naroda, ostaje da se nagađa, jer je Mao jednostavno sebe proglasio jedinim predstavnikom naroda. On se takođe odrekao izbora - ali, kada je podvrgnut teroru, narod će naravno uvijek glasati kako vođa želi, što onda izbore čini besmislenim.

Adolf Hitler je još jedan primjer vođe koji je tvrdio da predstavlja pravu volju naroda. On je takođe odlučivao ko je neprijatelj naroda (komunisti, disidenti, Romi, Jevreji) i sprovodio čistke, zatvarajući i ubijajući milione ljudi. Za razliku od Maoa, on nije u potpunosti ukinuo pravni sistem. Nacistička vlast terora oslanjala se na pravni aparat koji je, iako lišen normativnih temelja, nastavio da funkcioniše kao dobro podmazana mašina, rješavajući građanske, administrativne pa čak i krivične slučajeve. Kao što je pisao Ernst Frenkel, nacistička Njemačka bila je “dvostruka država”: upravljala je životima običnih ljudi kroz zakone, dok je “Vođa” vladao bez ikakvih pravnih ograničenja.

Ako je Mao došao na vlast revolucionarnim putem, Hitler se nakon prve neuspjele oružane pobune našao u zatvoru. Ali je iz te greške izvukao pouke i razradio plan za osvajanje vlasti putem demokratskih sredstava, kako bi potom sistem razmontirao iznutra. On je Nacionalsocijalističku njemačku radničku partiju (NSDAP) pretvorio u pokret koji je sistematski diskreditovao institucije tadašnje Vajmarske Republike i promovisao neophodnost svog dolaska na vlast.

Naziv partije bio je pažljivo osmišljen. Zahvaljujući riječima “socijalistička” i “radnička”, činilo se da ta stranka nudi alternativu postojećim radničkim partijama, iako je u stvarnosti to bila radikalna nacionalistička organizacija odlučna da oslobodi Njemačku od vlasti unutrašnjih i spoljašnjih neprijatelja - onih koje je nepogrešivi Vođa sam određivao.

I uspio je. Godine 1932. NSDAP je postala najveća partija u parlamentu, čime su bivši pučisti dobili legitimitet. Već naredne godine, Hitler je imenovan za kancelara i odmah je zabranio sve konkurentske partije, dovršivši preuzimanje vlasti ozloglašenim Zakonom o vanrednim ovlašćenjima od 24. marta 1933. godine. Od tada su novi zakoni mogli odstupati od Ustava, a međunarodni ugovori su se zaključivali bez učešća parlamenta. Ostalo je, kako se kaže, istorija.

Upravo u tom kontekstu je poslijeratni njemački ustav (“Osnovni zakon”) direktno koncipiran kao “militantni ustav”. Taj izraz je skovao njemački pravnik Karl Levenštajn, koji je pobjegao iz nacističke Njemačke u SAD. Osnovni zakon uključuje eksplicitan mehanizam zaštite demokratije: član 21 propisuje da su “stranke koje svojim ciljevima ili ponašanjem svojih pristalica teže da ugroze, ukinu ili potkopaju osnovni demokratski poredak Savezne Republike Njemačke - protivustavne”. Istragu protiv političke partije mogu pokrenuti oba doma parlamenta ili vlada, ali posljednju riječ ima Ustavni sud.

U drugim zemljama takođe postoje slični zaštitni mehanizmi, koji su zvanično ustanovljeni. Među njima su krivični postupci (na primjer, za izdaju), procedure za opoziv državnih funkcionera, vanredna ovlašćenja, kao i mehanizmi zabrane političkih stranaka. Nekima sve to može djelovati kao izopačenje same ideje liberalne demokratije - cinično sredstvo za eliminaciju političkih protivnika, kako se nedavno izrazio novi njemački kancelar Fridrih Merc. Ali problem s tim argumentom jeste u tome što se protivnici mogu pobijediti demokratskim sredstvima samo ako se i sami pridržavaju demokratskih principa.

Sportski tim koji otvoreno krši pravila i ignoriše odluke sudija ne može postati legitimni šampion, ma koliko vatreni bili njegovi navijači. Pravila postoje kako bi osigurala poštenu utakmicu i prihvatljiv ishod. To jednako vrijedi i za fudbal - i za ustavnu demokratiju.

Autorka je profesorka uporednog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta Kolumbija

Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)

( Katharina Pistor )