Reditelj Dino Mustafić za "Vijesti": Odgovor na vladavinu zla nema niko

Okolnosti u kojima zločinci postaju zvijezde, nevini ljudi se osuđuju bez suđenja, laž se dugotrajnim ponavljanjem pretvara u istinu, a istina proglašava laži, dok beskrupulozni službenici, željni vlasti, moći i novca, bez pitanja izvršavaju krvava djela političara, uprkos onima koji dižu glas i protive se, ali su u manjini - surova su, ali i realna postavka društva, sistema i vremena, kao i predstave “Ričard III” koja će premijerno biti izvedena danas u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju.

To je, ipak, tek jedan od aspekata stvarnosti i radnje koje, u razgovoru za “Vijesti”, ističe eminentni reditelj Dino Mustafić. Po čuvenoj Šekspirovoj drami, on predstavlja Ričarda III 21. vijeka.

Uvijek se obraćam idealnom gledaocu u teatru, njega imaginiram, čak mu i mjesto u sali vidim. Takav gledalac je moj sagovornik, neprocjenjivo mi je važan njegov emotivni i intelektualni doživljaj predstave koju radim skupa sa glumcima i autorima saradnicima

Premijera predstave je večeras na sceni Zetskog doma u 20 časova, a repriza je sjutra u isto vrijeme.

Glumačku podjelu čine: Varja Ðukić, Srđan Grahovac, Miloš Pejović, Goran Vujović, Jelica Vukčević, Jelena Laban, Maša Labudović, Vule Marković, Pavle Prelević, Anja Misović i Nevena Penava. Za scenografiju je zadužen Dragutin Broz, kostim Lina Leković, pokret Tamara Vujošević Mandić, muziku Vjera Nikolić a asistenti režije su Nina Martinović, Doroteja Bušković i Andrija Rašović.

Čuveni reditelj iz Sarajeva u intervjuu za “Vijesti” najavljuje predstavu, govori o motivima postavljanja ove drame, situaciji na Balkanu, Evropskoj uniji, pojedincima i pokretima koji kroje živote, iskrivljenim vrijednostima koje su zamaglile one istinske, priča i o teatru, važnosti repertoara, Narodnom pozorištu Sarajevo čiji je direktor, ističe važnost čovjeka...

Jedno od najpoznatijih, ali i najizvođenijih Šekspirovih djela upravo je drama “Ričard III”. Kako je došlo do izbora ovog komada za postavljanje u Kraljevskom pozorištu i koji su bili presudni motivi za inscenaciju?

Važnost ovog teksta možemo sagledati i u kontekstu aktuelne balkanske (ili svjetske) situacije, kao savremeni politički triler. U tom žanru su glavni likovi političari, kriminalci i prijetvorni službenici, odnosno, šutljivi narod. Zločinci postaju zvijezde, nevini ljudi osuđuju se bez suđenja i proglašavaju zločincima, laž se dugotrajnim ponavljanjem pretvara u istinu, a istina proglašava laži, a beskrupulozni službenici, željni vlasti, moći i novca, bez pitanja izvršavaju krvava djela političara. Doduše, ima i onih koji dižu glas i protive se takvoj situaciji, ali su u manjini, i oni ne ispisuju istoriju. A predstava uvijek ima smisla i razlog kada nam otvori pitanja o onome što i mi sami možemo učiniti da ne bi postali žrtve takve krvave istorije. Sve ovo sam imao na umu kada me je umjetnička direktorica Kraljevskog pozorišta Zetski dom Stela Mišković, pozvala da nakon 20 godina opet dođem i radim na Cetinju. Za ondašnji rad me vežu lijepe uspomene, radost susreta sa tim ljudima i gradom, tako da se nisam dvoumio u svom izboru.

S razlogom se plašim pojedinaca, partija, pokreta koji se pozivaju na narod. Populistima koji favoriziraju narod-populus, i još specifičnije ethnos, više nego demos, populističko uvjerenje je nacionalistički obojeno... Poziv narodu je uvijek "poziv protiv". Balkanski lideri to čine godinama, kreiraju atmosferu neprijateljstva, narod se stapa sa partijom u suprotstavljanju "njima"; sve u skladu sa klasičnom shemom autokratije i autocentrizma...

Kako biste predstavili, odnosno najavili Vašeg “Ričarda III” koji je “moderan”, iako ostajete vjerni tekstu?

Naš Ričard III 21. vijeka je univerzum za sebe, savršeno precizan i promišljen, iako po pravilima neuhvatljivim običnom čovjeku. On je paralelni svijet zla koji neprekidno kuva ogromnom, neuporedivom energijom. Šekspir je odredio elemente mehanizma, čini mi se da smo ih snažno vizuelno predstavili, vrlo svjesni da odgovor na vladavinu zla niko od nas nema, možda i nije do nas. Možda je do zla koje niče, koje se oblikuje u datim političkim i istorijskim okolnostima. U tom kontekstu posebno je zanimljiv ovaj komad kao politički triler, prikaz kako se jedan čovjek odluči makijavelistički na nemoralan i zao način dokopati vlasti. Uspijeva premostiti sve prepreke i preko leševa brojnih suparnika i rođaka doći do prijestola. Vidimo da to nije samo priča o tom okrutnom kralju nego o svim vladarima, ili barem o većini beskrupuloznih vlastodržaca, koje vlast, moć i novac čini još okrutnijim nego što su bili prije nego što su u ruke dobili žezlo. Kada imate glumca poput Srđana Grahovca u ulozi Ričarda III, onda je sve nijanse autokratske svijesti moguće ispitati, proniknuti duboko u karakter koji sije strah i ostavlja zadah smrti iza sebe, radeći to ponekad silovito i okrutno, a nekad sa distancom i smireno, jezivo i lagodno.

Predstava dolazi u trenutku kada se čini da istina, čast i odgovornost nemaju više ni simboličku vrijednost. Koliko Vas, u ovom vremenskom i društvenom kontekstu, inspiriše Šekspir, koliko u njegovim djelima leži ogledalo svega što se dešava?

Veliki pisci poput Šekspira vraćaju se u naš život po potrebi zato što su njegove teme vječne. Šekspir nas svojim Ričardom u ovo vrijeme globalnih prijetnji, koje pritiska i ovo naše, po mnogočemu posebno, podsjeća da je obaveza teatra pitati i uznemiriti. On je subverzivan i danas. Ričarda prepoznajemo kao put za pakao, koji se opasno nadvio poput oluje nad čovječanstvom, idemo neumoljivo prema distopijskoj slici svijeta. Zatvaraju se horizonti slobode, ako ne potražimo kroz otpor izlaz za bijeg i spas koji rehabilitira humanizam, ostaće nam samo mrak i nihilizam.

Moć, pohlepa, korupcija, borba za presto... Kakvo je stanje po svim tim pitanjima na lokalnom, ali i globalnom nivou? Postoji li više kontrateža tim pojavama ili se čovjek, sve otuđeniji, izoluje i od potencijalne akcije, reakcije, pobune...?

Politika na ovim prostorima opterećena je svim mogućim etičkim i socijalnim devijacijama, nije doživjela strukturalne promjene i pored toga što su one bile neodložne. Ja kao umjetnik vjerujem da su suštinske promjene bez kulture neostvarive. To znači da posebno mjesto u uspostavljanju demokratije zauzima prisustvo kulture i umjetnosti, civilnog društva, slobodne i kritičke javnosti. Dakle, pozorišta koje hrabro i radikalno preisputuje obrasce moći baš poput našeg Ričarda III. Mi čak i u ovom komadu crtamo šta se dešava kada preovlađuje parohijalna, strančarska i autokratska politička kultura. Tada je fašizam kao kopile demokratije blizu. Neophodna je danas tražiti i zahtijevati da demokratska politička kultura - kultura tolerancije, kultura dijaloga, kultura kompromisa postane naša orijentacija u budućnosti. Međutim, od toga smo još daleko. Da li imamo kapacitet društveni za preokret, nisam siguran, čak su i oni koji se bore protiv korupcije i te kako korumpirani, to je metastaziralo, razjeda sve društvene norme, pravi socijalni darvinizam u kojem samo jaki i spretni, podobni i poslušni, oni koji su milozvučni vladaru imaju perspektivu za normalan život.

U Ričardovom liku možemo prepoznati mnoge današnje figure moći - beskrupulozne, manipulativne, gladne kontrole i nadmetanja. Koliko je on svuda oko nas i šta je njegovo oružje - neko vatreno ili nuklearno, algoritam, laž, manipulacija...?

Ričard danas za mnoge nema vidljive krvave ruke, ali on kreira sistem laži i manipulacija. To je društvo izopačenosti i progona ljudskosti. Vlast redefiniše i koriguje sadašnje očajno stanje natkrovnom političkom snagom države. To znači da proširuje političku podršku preko opšte volje naroda. Sve to liči na arhaičnu varijantu nekad smišljenog jednopartijskog pluralizma ili jednoobraznosti poznatoj iz prethodnih vremena. I tada kao i sada, kobajagi, narodna volja i snaga države došli su do izražaja. A zna se da je to pokriće za populizam i autokratiju... Ali i novi kišobran za ultimativnu podršku državi, odnosno vođi koji se poistovjetio sa njom.

Kod nas nema političara sa karakterom koji sa stavom postaje konstruktivni učesnik u dijalogu sa Evropom. To su iznuđeni "ustupci" koji treba da pokrenu onaj model demokratskog društva gdje su ljudska prava, sloboda izražavanja i vladavina reda i zakona etablirani vrijednosni kanon

Postavljate pitanje kako običan čovjek postaje žrtva sistema. Kako se to dešava, je li neizbježno i može li običan čovjek, bez ideologije i zaleđa, postati i protagonista društvenih promjena? Imamo primjere u regiji i hrabrih i mladih ljudi koji se bune i bore...

Vaše pitanje može da glasi šta da radimo u sveopštem društvenom rasulu. Mladi i pobunjeni ljudi u Srbiji suočavaju nas sa tim da nema ništa od moralnog života bez ideje o dužnosti i smislu odgovornosti. Savjest je drastično postradala na Balkanu. Čini mi se baš odavno. Ona je dovela u pitanje kolektivni i personalni identitet. Nema autoriteta u cjelini društvenog života, a posebno u političkom polju. U takvoj stvarnosti najbolje se snalaze ljudi niskog morala i najnižih motiva. Kod nas nije prisutna samo kriza zakonitosti, nego i kriza čovječnosti. Kjerkegorova misao o vremenu bez vrijednosti u kome sve postaje uloga i prezentacija kao da je pisana za ovdašnje prilike. U društvu u kome je stradala empatija prema bićima koja su u nevolji i koja pate, nije usahlo samo saosjećanje prema drugima već i samopoštovanje.

Kantovo saznanje da bez slobode nema morala pokazalo se životnije od bilo čega, teško je promišljati i univerzalnost moralnih vrijednosti i sistem moralnih normi. To je jedan od razloga što će vjerovatno najduže trajati potraga za izlazom iz moralnog kolapsa. Moralno se obnoviti, bez suštinskih i strukturalnih promjena, nije moguće. Moralna inteligencija uslov je pročišćenja, put ka katarzi i civilnim oblicima života koje autokrate onemogućavaju svim sredstvima. Od medijskih hajki na neistomišljenike do represivnih metoda i upotrebe sile kada prigusti gubitku fotelje.

Je li demokratija kakvu živimo samo eufemizam ili maska drugačijeg sistema koji su pojedinci i organizacije prilagodili sebi i ličnim interesima? Sve zemlje Zapadnog Balkana teže demokratiji, kako Vi vidite taj put, borbu, ali i smjernice Evropske unije, te demokratiju unutar te zajednice?

Ideja EU nije neka proširena nacionalna država, već način da se međusobne razlike, političkim dijalogom, oslobode onih elemenata iz kojih bi se mogli izroditi sukobi, sa ciljem da se te razlike očuvaju, a ne izbrišu. Kod nas nema političara sa karakterom koji sa stavom postaje konstruktivni učesnik u dijalogu sa Evropom. To su iznuđeni “ustupci” koji treba da pokrenu onaj model demokratskog društva gdje su ljudska prava, sloboda izražavanja i vladavina reda i zakona etablirani vrijednosni kanon. I još nešto, kada bi prihvatanje drugog i drugačijeg bilo jedino obilježje evropskog identiteta, to bi bio jedan krajnje slabašan identitet, pisao je Cvetan Todorov podsjećajući nas da “razlika postaje identitet, a pluralitet jedinstvo i ma koliko to paradoksalno zvučalo, riječ je o načinu da se razlikama da ravnopravan status u EU”. Kretanje svijeta prema idealu civilizacije približavanja razlika, koje evropski identitet definiše kao razložno upravljanje pluralitetom, sa političarima balkanskog formata iz našeg sokaka nema budućnost.

Kao direktor Narodnog pozorišta Sarajevo nosite odgovornost institucije, ali i funkcije. Uprkos tome, kao reditelj i čovjek ste često protiv sistema. Kako vidite posao i obavezu ljudi koji se nalaze na čelnim mjestima u institucijama kulture? Sa druge strane, koliko se politika umiješala u svaku od institucija i šta to znači za umjetnike, publiku, društvo?

Bezinteresna angažovanost intelektualaca je danas prava rijetkost. I njihov društveni angažman najčešće je koristoljubiv, uklopili su se u sistem koji ih samo kao takve prihvata, u protivnom bivaju odbačeni kao kritičari društva. Oponirati vlasti znači opredijeliti se za neizvjesnu egzistenciju, marginalizaciju. Postoje umjetnici koji se odluče da se njihov kritički i poetički jezik jasno dotiče i sfere politike, i to autonomnim, intelektualnim sredstvima. Takve iznimno cijenim, smatram to najtežom intelektualnom pozicijom u kojoj čuvate svoje i profesionalno dostojanstvo kao i slobodu. Mislim da je kritičko mišljenje postalo remetilački faktor novokomponovanih elita i država, u kojem dominira strah, kao jedna nezaobilazna posljedica vrlo zaoštrenih društvenih pritisaka, ekonomske i socijalne nesigurnosti. Taj fenomen straha, koji se stalno primjenjuje kao neka dnevno-politička praksa, kroz metode nepravne države, dolazi sa logikom da se sve može kupiti i prodati, a čovjek je tu najjeftinija roba. Sa tom činjenicom, na koju smo pristali i prihvatili je kao istorijsku, ili zli usud, ne želim se pomiriti. Na moju sreću, upoznao sam u stvarnom životu ljude sa moralnim integritetom, koji ne mogu sa tim da se pomire. Oni su mi uzor. U isto vrijeme mnogi od njih nisu preživjeli ovu tranziciju koja traje dugo i jeste razvlačenje mozga. Zato doživljavam ovo vrijeme kao groblje etičkog idealizma gdje je Ričard III prirodna pojava.

Ako je zadatak svakog repertoara da postavlja pitanja o moći, odgovaraju li repertoari na taj zadatak i kome pripada moć: političarima, kapitalu, onima koji kreiraju narative ...?

S razlogom se plašim pojedinaca, partija, pokreta koji se pozivaju na narod. Populistima koji favoriziraju narod-populus, i još specifičnije ethnos više nego demos, populističko uvjerenje je nacionalistički obojeno, sažme se u sljedećem: “Oni (oni odavde, kod nas) bolji su nego drugi”. Poziv narodu je uvijek “poziv protiv”. Balkanski lideri to čine godinama, kreiraju atmosferu neprijateljstva, narod se stapa sa partijom u suprotstavljanju “njima”; sve u skladu sa klasičnom shemom autokratije i autocentrizma. Pokušavam razumjeti kako je moguće da se toliko godina poslije razarajućeg rata iz 90-ih nisu uspjeli politički probiti najsposobniji i najmoralniji među nama koji će bavljenje politikom pretvoriti u istinsku borbu za opšte dobro umjesto stranačkih privilegija i lične koristi koje gledamo skoro trideset godina. Valjda smo počeli ličiti na čudovišta iz one čuvene rečenice Radomira Konstantinovića: “Ako ne primetiš čudovište, sam si čudovište”. Otupjeli smo, postali pasivni, neutralni, egoistični, čekamo bolji život na distanci.

Često govorite o pozorištu kao mjestu istine. Ima li ono moć da probudi publiku, pokrene društvo, ili smo navikli na laž kao valutu preživljavanja? Da li teatar provocira politički poredak, ili se češće sklanja u zonu neutralnosti?

Vjerujem da pozorišna umjetnost može na individualnom planu mnoge promijeniti, mada ne vjerujem da može uticati na globalne društvene i istorijske tokove. Zajedno sa svojim timom, umjetničkim i produkcionim, sve sam učinio u četiri godine mandata direktora da se Narodno pozorište drugačije pozicionira jer živimo vrijeme globalizacije, multikulturalizma i internacionalizacije. U tom kontekstu smo se pitali šta je naš kulturni identitet koji doprinosi evropskoj moderni kao i klasici? Zato i jeste danas izazov jednim specifičnim teatarskim govorom prepričati stare priče ili one priče koje nas se direktno tiču, a mogu biti baštinske, klasične ili savremene priče. A mi u BiH imamo generaciju zanimljivih reditelja, glumaca, pisaca, i drugih autora koji mogu odgovoriti na ovaj izazov. Njima smo dali šansu uz gostovanja eminentnih autora iz regije i svijeta. Jedini vrijednosni sud koji me zanima jeste od publike, a to se vidjelo po percepciji naših predstava i popunjenih mjesta u gledalištu koje je puno. Ostvarili smo cilj, a to je da Narodno pozorište postane savremeno mjesto susreta i kreacije.

Kakav je gledalac kojem se obraćate, a kakvom gledaocu težite?

Uvijek se obraćam idealnom gledaocu u teatru, njega imaginiram, čak mu i mjesto u sali vidim. Takav gledalac je moj sagovornik, neprocjenjivo mi je važan njegov emotivni i intelektualni doživljaj predstave koju radim skupa sa glumcima i autorima saradnicima. Nekada sa njim u mislima imam polemiku, čak i zaoštrenu, nekada se slažem ili potpuno razilazim, ali kroz predstavu razgovaramo. U ovom vremenu je dijalog zlata vrijedan jer svuda oko nas je rika malograđanskih komforista koje jedino i isključivo zanima poneki lajk na društvenim mrežama.

Pažljivo i hrabro, mukotrpno i stresno, svjesni odgovornosti i izazova

Iščekujući premijeru, šta možete reći, kakav je proces za Vama?

Obično su kurtoazne rečenice kada se govori o nekom teatarskom procesu, jer to je i intimno pitanje za reditelja koji tokom rada otkriva i kopa po samom sebi, ali spaja se sa glumcima i saradnicima, vodi intenzivan dijalog, nekada produktivan, ali i nečesto vrlo mučan i težak. Ne ide nam uvijek lako i bez poteškoća različite prirode, od kreativnih do tehničko-organizacionih. Ono što sebi uvijek dajem kao zadatak jeste da stvorim atmosferu tokom rada u kojem je sve moguće na probama, od istraživanja do studioznog traganja za svim nivoima priče i karaktera u koje unosimo svoje iskustvo. Najviše me zanimaju ljudi koji čine teatar, zato mi je proces važniji od rezultata, i to odavno, od uspjeha ili prijema predstave. Ovdje, konkretno smo imali jedan od najvećih i najtežih tragičnih tekstova u istoriji književnosti, pa smo se kroz taj materijal kretali pažljivo i hrabro, mukotrpno i stresno, ponekad sa tenzičnom temperaturom svjesni odgovornosti i izazova pred nama. Dakle, za mene vrlo iscrpljujući rad, valjda tako je jedino i moguće baviti se Šekspirom.

( Jelena Kontić )