Mocartova djela nije lako izvesti

Školovana u Beču i prisutna na mnogim evropskim scenama, sopranistkinja Ena Topčibašić sa sobom donosi iskustvo koje oblikuje svaku njenu interpretaciju. Iako je svoje prve muzičke korake načinila u Bijelom Polju, a školovanje nastavila u Podgorici, umjetničko sazrijevanje dogodilo se u evopskoj prijestonici muzike, gdje je stekla i osnovne i master studije solo pjevanja. Posljednjih godina Ena je pjevala na scenama Volksopere i Staatsopere u Beču, Kammeropere u Minhenu, Musikvereina, Schönberg centra i drugih važnih tačaka evropske muzičke mape.

No, uprkos impresivnom međunarodnom iskustvu, rijetko joj se pružila prilika da nastupi pred crnogorskom publikom. Ta prilika stiže sada, kroz ulogu Cerline u Mocartovoj operi “Don Đovani”, u produkciji kojom Muzički centar Crne Gore zaokružuje uspješnu sezonu 2024/2025.

“Ovo je jedan veoma značajan projekat. Kad sam čula da će Muzički centar raditi ovu operu bila sam presrećna, a posebna čast je što sam dobila i priliku da budem dio toga. Naravno, izvođenje opere je nažalost rijetki događaj u Crnoj Gori, a opera ‘Don Đovani’ koja se premijerno izvodi je prvi ovakav projekat Muzičkog centra. Velika je čast i odgovornost biti dio ove produkcije i nadam se da će se možda neke naredne generacije sjetiti da smo mi bili dio toga, da smo bili pioniri nečega što će se u narednom periodu, nadam se, razvijati u kontinuitetu. Bilo je vrijeme da se nešto ovako lijepo desi, da opera postane voljena od strane ljudi koji se možda i ne bi tako lako usudili da čuju tako nešto jer misle da ona nije za njih. Opera je, nažalost, kod nas ‘strani žanr’, ali mislim da svako definitivno može da se pronađe u nekom od likova i da jednom, da kažem, običnom čovjeku opera definitivno može da bude interesantna. Nije u pitanju apstraktna forma i nije kao što je nekad bilo za aristokratiju i za ljude koji to sebi mogu da priušte. Definitivno poruke koje ova opera nosi se mogu prenijeti na sve”, ističe u razgovoru za Vijesti Ena Topčibašić, koja je u svijet klasične muzike ušla veoma rano, vođena radošću prema muzici i sceni. Godinama je gradila svoj glas i umjetnički izraz, pažljivo i predano, a prisjetila se i kako je zavoljela ovu granu muzike:

“U mojoj porodici oduvijek se slušala klasična muzika i moja baka takođe je bila muzičar, završila takođe solo pjevanje, bila je dirigent, imala svoj hor. Tetka je takođe završila muzičku akademiju, predaje solfeđo i klavir u školama u Crnoj Gori. Oduvijek sam bila u tom svijetu, ali ljubav prema operi se desila kasnije. Moram priznati da sam na početku imala i neku averziju prema operi, jer je bilo to nešto meni strano u tom trenutku. Međutim tada nijesam znala kakav je to osjećaj kad staneš na scenu i interpretiraš jednu ulogu i šta od sebe možeš da daš, šta u toj ulozi možeš da pronađeš. To je neki potpuno novi svijet i taj spoj muzike i glume, to je ono definitivno gdje je kod mene kliknulo, gdje sam rekla da je to ‘to’ i gdje sebe kao umjetnik mogu najviše da izrazim. Prije toga sam bila vezana i fokusirana na klavir koji i danas sviram. Međutim, u školi me je čula profesorica i savjetovala da odem na solo pjevanje”, prisjetila se Topčibašić.

Iako je u početku ušla u operski svijet bez jasne slike o tome šta je zapravo taj poziv, vrlo brzo je osjetila da je to njen put. Pravu dimenzija ovog posla Ena je otkrila tek kasnije kroz studije i rad.

“Od tog trenutka sam se zaljubila u muziku i u taj način izražavanja. Kasnije su došle i sve one stvari koje nosi svaki posao i lijepe i teške, ali taj osjećaj da je to nešto što jednostavno moraš da radiš jer je tvoje, jer ništa drugo ne vidiš kao mogućnost, taj osjećaj je ostao”, priznaje sopranistkinja.

Opera “Don Đovani” nastala je krajem 18. vijeka, u zlatnom dobu ovog muzičkog žanra. Kod nas su ovakvi projekti i danas rijetki jer u Podgorici je opera do sada izvedena svega nekoliko puta. Takva situacija može da obeshrabri umjetnike, posebno one koji tek ulaze u svijet klasične muzike, jer često nemaju priliku da uče kroz praksu.”Kad sam odlučila da studiram u Beču na prijemnom mi je bilo pitanje ‘koja je posljednja opera koju ste vidjeli’. Tokom srednje škole jednom sam gledala operu i to u Sarajevu. I tako kad sam im rekla za to i da sam tokom svog školovanja jedino tada gledala operu, oni su se šokirali. Mislili su da mi imamo operu, jer u obližnim zemljama, iako možda nije sad toliko centralna, ali postoji operska kultura. Ne znam zašto kod nas to nikad nije zaživjelo, ali vjerujem da će upravo ovaj projekat u kojem mi sad učestvujemo biti početak i da će se ova vrsta umjetnosti razviti kod nas. Vidim da se ljudi interesuju, ulaznice za premijeru 4. jula su rasprodate, za ostale datume (6. i 7. jun reprizna igranja) ih je ostalo malo i to me zaista raduje”, kaže Topčibašić.

Iako u Podgorici ne postoji opera, a priče o njenom osnivanju su godinama ostajale samo ideja, Ena nikada nije dozvolila da je to obeshrabri. Vjerovala je u svoj put i nastavila da gradi karijeru, vođena ljubavlju prema muzici.

“Nisam se nikad obeshrabrivala time što kod nas opera ne postoji. Nisam na to gledala kao prepreku, već me je vodila želja da upoznam taj žanr i pronađem svoje mjesto u svijetu opere. Ipak, uvijek sam osjećala da bi bilo lijepo da postoji mogućnost da nastupamo i kod kuće, bez tog pritiska da, ako želimo da napredujemo, moramo napustiti Crnu Goru. Čak kod nas nema ni na akademiji smjer za solo pjevanje, pa kad završiš srednju školu i odlučiš da kreneš tim putem, moraš da odeš od porodice i da se sam tražiš. To jeste veliki i hrabar korak”, priča Ena koja je i sama prošla kroz to. No, kako kaže, vrijedjelo je, jer je stekla iskustvo koje rado dijeli sa svojim kolegama.

Mocartove arije iz opera često se izvode na koncertima solo pjevača. Zbog svoje muzičke ljepote, izražajnosti i tehničke zahtjevnosti, veoma su važne za vokalno usavršavanje. Iako pripadaju operama, ove arije žive i kao samostalna koncertna djela, pokazujući koliko je opera snažna umjetnička forma, a tako se i prije zvanične uloge Cerline Ena susrela sa istom pjevajući upravo njene arije.

“Moju ulogu najčešće tumače mlađi glasovi, jer Cerlina je mlada djevojka. To je odlična uloga za početak, kada se još razvija tehnika, ali to ne znači da je lako pjevati. Naime, Mocarta nikada nije lako izvesti. Što vokalna dionica zvuči jednostavnije, to je izvođenje zahtjevnije. No, naš zadatak kao umjetnika je da se izborimo sa tim. Ovo mi je druga uloga kad su u pitanju Mocartova djela i definitivno Cerlina nije jednostavna vokalno, ali je veoma zanimljiv lik za tumačenje. U jednoj sceni je poletna i bezbrižna, u drugoj manipulatorka i pametna, prepredena osoba. Zato mi je igranje te uloge veoma interesantno i nikad dosadno”, priznaje Topčibašić koja ne krije da su upravo dionice iz Mocartovih djela bile odlična uvertira za ovaj zadatak, te da je zahvaljujući njima lakše uspjela da odgovori izazovu.

“Kad bih radila određenu ariju na univerzitetu, profesor bi sugerirao jednu stvar, međutim kad bih istu radila sa profesorom glume on bi mi dao neku drugu tačku gledišta. Dakle, definitivno taj spektar raznih perspektiva je super kad počinješ ulogu, onda možeš da je sagledaš iz raznih uglova. Naravno u ovom trenutku sve to se uklapa u ideju reditelja i to što on je zamislio konceptualno nije daleko od moje ideje, a definitivno donosi nešto novo. Veoma je bitno da umjetnik na autentičan način donese svoj lik. Ali vokalno mi je svakako pomoglo to što sam određene dionice već pjevala”, smatra ona.

U Mocartovoj operi Don Đovani Cerlina je mlada i živahna seljanka. Njena uloga unosi svježinu i lakoću u priču, ali iza te jednostavne ličnosti krije se složeniji lik. Cerlina je predmet pažnje muškaraca i njene arije i dueti pokazuju njenu neposrednost i duhovitost. Kroz njen lik se prikazuju i teme poput mladalačke nevinosti, ali i snalažljivosti. Njene dionice su tehnički zahtjevne i pune emocija, što ih čini izazovom za mlade sopranistkinje. Kako se sa arijama iz ove opere i dionicama koje izvodi Cerlina već susrijetala, na pitanje čuje li se napredak danas kad igra u predstavi u odnosu na to kako je zvučala kad je prvi put izvodila, Ena kaže:

“Iskreno, kod nas muzičara često osjećaji osciliraju. Nekad sam skoro sigurna u sebe, a već sjutra se sve promijeni i moram da razmišljam kako dalje. Mislim da nikad nismo potpuno zadovoljni i da proces uvijek traje, stalno radeći na sebi tražimo nešto novo. Iako mi određene stvari daju sigurnost, neki pristupi koje sam imala prije nekoliko godina sada možda više ne funkcionišu, pa moram da pronalazim nove načine”, objašnjava i dodaje su svi akteri ovog komada imali pomoć režisera Aleksandra Nikolića.

“Stvarno je prelijepo raditi s njim. Baš nam je svima zadovoljstvo i uživamo u radu sa njim. Njegova perspektiva i sve ideje koje nam je dao su vrlo lako primjenjive i interesantne, čine ulogu potpunom i naravno u sklopu sa ostalim ulogama čine jednu kompletnu priču. Likovi se dopunjavaju te zajedno postajemo cjelina. Mislim da će i publici biti veoma interesantno”, ne krije svoja očekivanja sagovornica Vijesti.

Jedan od najpoznatijih i najčešće izvođenih trenutaka iz “Don Đovanija” jeste duet između Cerline i Don Đovanija pod nazivom “La ci darem la mano”. U ovom duetu Don Đovani pokušava da osvoji Cerlinu, a muzika jasno prikazuje njihov odnos zavođenja i nesigurnosti. “La ci darem la mano” zahtijeva tehničku preciznost i dobru interpretaciju, jer izvođači moraju prenijeti Cerlininu nevinost i nesigurnost, kao i Don Đovanijev šarm i upornost. Za mlade pjevače ovaj duet predstavlja izazov, jer mora biti izveden sa lakoćom i iskrenošću, a Ena kaže da je rad na ovom istom zahtjevan i zbog njegove popularnosti i očekivanja publike.

“To što je neka melodija poznata i puno puta izvođena izaziva veliku nervozu. Ne samo taj duet, već generalno kad se izvodi neka poznata melodija uvijek je teško. Imamo dosta primjera i kod Pućinija, recimo ‘O mio babbino caro’. Ta arija se toliko često pjeva da svaki put kad je izvodiš osjećaš veliku odgovornost, jer publika već ima jasnu sliku kako bi to trebalo da zvuči. Umjetniku nije lako da se u tome snađe i da donese nešto svoje, autentično, onako kako u tom trenutku osjeća. Zato poznate melodije nose dodatnu odgovornost jer uvijek postoji to očekivanje koje moraš da ispuniš, a pritom zadržiš i svoju umjetničku iskrenost”, objašnjava Ena koja je još kao studentkinja dobila priliku da održi samostalni koncert u KIC-u u sklopu programa Mladi talenti.

Crna Gora ima izuzetne solo pjevače, školovane i talentovane umjetnike koji se uspješno usavršavaju u inostranstvu i nastupaju širom svijeta. Ipak, uprkos kvalitetu, broj prilika za javne nastupe u oblasti operske umjetnosti u Crnoj Gori i dalje je ograničen. Manifestacija posvećenih ovom žanru je vrlo malo, a operska scena gotovo da ne postoji. Projekti poput “Don Đovanija”, kao i pionirski napori Muzičkog centra da pokrene i ovu granu muzike sa mrtve tačke, pokazuju da se stvari polako, ali sigurno mijenjaju. Otvaraju se vrata za domaće umjetnike i kreira se prostor za razvoj ozbiljne muzičke scene u Crnoj Gori.

“Moram da pohvalim organizaciju, jer su zaista nadmašili sva moja očekivanja. Sve je bilo izuzetno profesionalno, po najvišim standardima. Imala sam priliku da radim u većim teatrima, manje uloge, kroz razne produkcije, ali ovo iskustvo je stvarno prevazišlo sve što sam do sada doživjela. Imamo hrabrost, imamo talente, imamo orkestar, divne muzičare, sjajnog dirigenta, poznanstvo sa rediteljem koji donosi ogromno iskustvo te zaista ne vidim nijednu prepreku da se u budućnosti razvije još neki perspektivan operski projekat. Nadam se da je ovo tek početak jedne tradicije koja će se nastavljati iz godine u godinu. Osjećam da će to zaista i biti slučaj. Ambijent je takav da se osjećam kao kod kuće, kao da ovdje pripadam i da mogu da nastupam s punim srcem. Ovo je za mene nešto novo i veoma sam srećna što je tako”, zaključuje Topčibašić.

( Marija Vasić )