Režiser Aleksandar Nikolić za "Vijesti": Rijetko pun stomak stvori vrhunsko djelo

Opera “Don Đovani” Volfganga Amadeusa Mocarta prvi je projekat tog tipa koji samostalno realizuje Muzički centar Crne Gore, što predstavlja važan iskorak u razvoju ove ustanove. Upravo ovom operom čija je premijera zakazana za večeras, a reprizna igranja najavljena za 6. i 7. jun biće spuštena zavjesa na još jednu uspješnu sezonu ove institucije.

“Don Đovani” savršeno djelo za prvu operu

Riječ je o jednom od najznačajnijih i najizvođenijih djela operske literature, poznatom po izuzetno složenom spoju komedije, drame i moralne poruke, ali i po muzici koja nosi snažan emocionalni naboj i zahtijeva visok nivo interpretacije.

Režiju potpisuje Aleksandar Nikolić, čije je iskustvo, stečeno kroz rad na brojnim evropskim scenama, od velikog značaja za ekipu ove opere jer donosi profesionalne standarde, jasnu viziju i sigurnost u vođenju složenog operskog procesa. On je ujedno i jedan od inicijatora da upravo novo poglavlje Muzičkog centra - postavljanje prve opere, bude baš ovo Mocartovo djelo.

“Čini mi se da smo u razgovorima sa direktorkom Isidorom Damjanović i sa umjetničkim direktorom Markom Simovićem i dirigentom Markom Korovićem, zajedno došli do tog rješenja. Čini nam se da svaki novi početak mora biti značajan, tako da nema onoga ‘prvi mačići se u vodu bacaju’. To nikako ne smije da se desi. Naša umjetnost je takva da mi stvaramo samo za publiku sada i ovdje. Tako da za nas nema toga jer imamo samo jednu šansu. Publika dolazi i to veče publika mora biti srećna, mora biti zavedena, nasmijana, rasplakana. A koje je bolje djelo od toga nego Mozartov ‘Don Đovani’”, pita se na početku razgovora za “Vijesti” Nikolić te podsjeća da je libreto za Don Đovanija napisao Lorenco da Ponte, ugledni italijanski libretista i Mocartov čest saradnik. On je svoju verziju zasnovao na ranijim dramatizacijama legende o Don Huanu - zavodniku i bogatašu koji bez griže savjesti osvaja žene i ismijava društvene norme, da bi na kraju bio suočen sa smrtnom kaznom.

Legenda o Don Huanu potiče iz španske književnosti, a prvi put je kanonizovana u drami “Prevarant iz Sevilje” (El burlador de Sevilla) Tirsa de Moline, jednog od najznačajnijih pisaca španskog Zlatnog vijeka.

“Mozartova muzika, Molinova osnova, Da Ponteov tekst, plus, naravno, nevjerovatni mladi ljudi, sjajan orkestar Muzičkog centra, takođe i divan mladi hor cetinjske Akademije i sjajni solisti čini mi se da možemo da napravimo zaista poseban ugođaj ove tri večeri publici u Podgorici”, siguran je Nikolić.

Od humora do cinizma

Opera “Don Đovani” vješto kombinuje komične i tragične elemente, koristeći satiru i natprirodne motive da bi ispričala priču o razuzdanom plemiću čija kazna dolazi iz sfere pravde izvan ljudskog svijeta.

“Djeluje duhovito i satirično. Ima tjelesnog humora koji je bazičan, koji je lakardijaški, karnevalskog humora. Međutim, s druge strane ima i gorkog cinizma. Ima satire, ironije, ali i tragedije. Cijela predstava počinje ubistvom. Ali u predstavi ima puno flerta, ima puno zavođenja raznih vrsta. Ima puno manipulacije. Ovo nije samo priča o velikom ljubavniku. Mnogo je dublja. Svako djelo, da bi bilo ‘veliko djelo’, mora da na više nivoa dotakne publiku. I ako najgrublje neke nivoe podijelimo, recimo prvi nivo bi bio intiman, pa već sad sljedeći neki je ‘mi u zajednici’- društveni kontekst, a onda bi treći bio kao neka filozofska pitanja, neka ideja velika koja stoji iza tog djela. Ako vratimo priču na ovaj intimni nivo, tu jeste priča o zavođenju, tu jeste priča o velikom broju žena, jer imamo tri solistkinje, sedam balerina i 30 horistkinja najrazličitijih koje Don Đovani uspijeva da zavede. Međutim, ostaje veliko pitanje kako je moguće da želje svih tih žena, uprkos njihovim izrazitim razlikama, pronađu zajedničku tačku u jednoj osobi. Znate, to je na sceni 50 žena, u legendi tu su hiljade i hiljade žena”, pita se Nikolić i dodaje da “tu leži nešto veoma interesantno” jer je nemoguće da “jedna cipela odgovara svakoj nozi”.

Don Đovani kao vječiti dječak

Ljudi koji se ponašaju poput Don Đovanija često kriju unutrašnju prazninu ili neriješen lični problem. Iza njihove prividne samouvjerenosti i moći krije se složeniji ljudski sloj, koji nije lako pokazati, a koji često objašnjava njihove postupke i odnose s drugima. Kakvog će Don Đovanija donijeti bariton Luka Jozić uz režiserove smjernice, Nikolić otkriva:

“Istina da u Don Đovaniju postoji velika praznina. Mi možemo da pristupimo u ovom djelu iz mnogih uglova, ali čak i na nekom bazičnom nivou psihologije jasno je da Don Đovani mora da ispuni svoju veliku unutrašnju prazninu. On je kao neka velika crna rupa koja bez milosti guta sve. Imamo tu najširu lepezu svih mogućih žena - od male komete do velike zvijezde. Ta crna rupa guta sve i nikad joj nije dovoljno. I dalje je gladna. Opet, s neke strane, postoji nekad neodoljiva privlačnost. Kao što postoji gravitacija nevjerovatno jaka u crnoj rupi, tako i u našem Don Đovaniju postoji ta neka jaka gravitacija” ispričao je Nikolić kome je ovo osmi put da postavlja na scenu ovo Mocartovo djelo.

“Kad ovakvo djelo postavljate prvi put imate neku ideju. Međutim, sada se za mene dešava jedan neobičan fenomen, jer sam imao priliku da radim sa velikim brojem pjevača koji su bili Don Đovani. To je bilo i u našoj sredini, radio sam je na Bliskom Istoku, u Bostonu takođe. Sve su to potpuno različite sredine, različiti ljudi, različiti mentaliteti. I sam sam se zapitao da to nije samo priča o zavodniku. Toliko je različitih fizionomija, glasova, baritona igralo ovu ulogu u mojoj režiji. Svaki od njih donosi svoju jedinstvenu energiju i pristup, ali suštinski zadatak ostaje isti. Posmatrajući ih sve u sličnom kontekstu, možda se može donijeti neko objektivno mišljenje o toj ulozi. Takođe, između mog prvog i sadašnjeg Don Đovanija prošlo je više od deset godina - tada sam imao manje od trideset, a sada sam u četrdesetim, što je donijelo i promjenu u mom pogledu na ovo djelo”, prisjetio se Nikolić koji ističe da danas bolje u Don Đovaniju primjećuje određenu šemu ponašanja.

“On svojoj žrtvi ponudi sve što bi željela, time je zavede. To je najzavodljivije - kad vam neko ponudi vaš san. A onda, kada vas konzumira i kada uzme od vas ono što je želio, vrlo je bolno suočavanje sa istinom i vrlo je bolno suočavanje sa njegovom nezainteresovanošću. On je kao jedan vječni dječak koji je Petar Pan zauvijek. Za njega ne postoji pravo ozbiljno vezivanje”, opisuje Don Đovanija Nikolić.

A, na pitanje koliko je teško da sa svakom novom režijom u ovu predstavu donese nešto novo, kako bi prije svega i njemu bilo interesantno da radi na tom projektu, odgovara:

“Mi se mijenjamo, mi rastemo iako smo iste osobe. Nekad se mijenjamo i na gore, budemo povrijeđeni, doživljvamo drugačija iskustva. Međutim, zanimljivo mi je da u Don Đovaniju ima mnogo Aleksandra Nikolića. Ali ne samo kroz prizmu Don Đovanija, već i kroz ostale likove. Režiser mora razumjeti sve likove da bi tačno složio ovu tapiseriju, odnosno ovaj mozaik svih likova na sceni. Mora utkati u svaki od tih likova sebe. Međutim, likovi su toliko čvrsto povezani svojim odnosima da se ne može mijenjati ili razvijati samo jedan od njih - promjena jednog lika mijenja cijelu strukturu, pa je potrebno sagledati ih kao cjelinu. To podsjeća na flamanske majstore tapiserije iz ranog renesansnog doba, koji su godinu tkali tapiseriju naopako, pa je tek na kraju odrolaju i provjere jesu li slučajno napravili grešku. Tako i izrada opere zahtijeva dugogodišnju posvećenost i promišljanje, kako bi svi likovi zajedno funkcionisali savršeno”, objašnjava on i dodaje da u procesu rada najviše kontakta ostvaruje sa solistima i dirigentom sa kojima razmjenjuje ideje, a ova podjela je zanimljiva jer mu izgleda kao “ekipa iz snova”.

Kao solisti, nastupiće: Luka Jozić (Don Đovani), Felix Pacher (Komendatore/Maseto), Milica Lalošević (Dona Ana), Siniša Radin (Don Otavio), Antonia Vučinović (Dona Elvira), Marko Trajkovski (Leporelo) i Ena Topčibašić (Cerlina). Tokom svoje karijere, sagovornik “Vijesti” je imao priliku da sarađuje sa brojnim pjevačima različitih generacija i iskustava, a o tome da li je lakše raditi sa mladima ili iskusnim pjevačima, Nikolić kaže:

“Čini mi se da je vještina reditelja, kao kod Don Đovanija, u zavođenju. Ako ste ih zaveli dobrom idejom, ako ste spremni, nećete naći nekakav otpor. Ako dolazite pred ljude sa nečim u što će oni vatreno vjerovati i boriti se za to, a da im je nešto novo onda nećete imati problema. Samo nova vatra može da gori tako. To su obaveze reditelja i dirigenta - da očaraju ansambl”, tvrdi on.

Don Đovanijev odlazak u pakao - osuda zajednice

Kraj opere “Don Đovani” jedan je od najsnažnijih i najdramatičnijih trenutaka. Nakon što su njegovi zločini i bezobzirno ponašanje dosegnuli vrhunac, Don Đovani biva pozvan na odgovornost i suočen sa sudbinom koju nije mogao izbjeći - spušta se u pakao. Nikolić otkriva kako je predstavio ovu scenu, da li kao kaznu, osudu društva ili je istom želio da naglasi nešto treće:

“Ova scena je osmišljena kao osveta zajednice. Naravno, mi u teatru promišljamo. Iako je ovo djelo prije svega parabola, a parabola nije žanr koji je žanr promišljanja. Parabola je jedan moralizatorski žanr koji kaže: ‘pogledajte ovu situaciju, ove ljude i vrlo lako ćete zaključiti šta je dobro i šta je loše’. Međutim, i Mocart i Da Ponte su u tom smislu izrazito duhoviti, jako dobri psiholozi i poznavaoci života. Zato ovo djelo živi i danas. Ne zato što mi poštujemo klasiku, nego zato što su oni genijalni psiholozi. Likovi su toliko živi, a posebno kad se ispravno pročitaju, kada se sa iskrenom ljubavlju i razumijevanjem priđe i Mocartu i Da Ponteu, a ne sa našom lažnom fantazijom o klasicizmu”, ispričao je Nikolić i istakao da se ovom djelu mora prići sa strašću.

“Moramo kao arheolozi dobro istražiti i epohu, i Mozartov život, njegove probleme, muke, snove, nade, razočaranja, Da Ponteov život takođe. I onda tek možemo da shvatimo da su se ti ljudi borili sa istim problemima kao i mi. Kakav je Mocartov humor, ljutnja, tuga... Kroz njegova djela se vidi razumijevanje i poznavanje života. Njegov humor, njegove dvosmislenosti, koje su i muzičke i tekstualne. On je čak nevaljao, drzak. Nije ni čudo što je izabrao ovu temu. Jedan od prvih naziva Don Đovanija je ‘il burlador’. To se ne može jednom riječju prevesti na naš jezik, ali ‘burlador’ u isto vrijeme - ismijava, podsmijeva se nekome, pravi nekog ludim i to radi čak i pred drugima, ciničan je, jako inteligentan, a ujedno i zavodi. Ima tu mnogo nekih nijansi i ako budemo išli tim putem imamo svašta da izvučemo od materijala. Mocart je želio takvog Don Đovanija, a onda pogledamo njegov podnaslov djela ‘disoluto punito’ - kažnjeni otpadnik. Jako je privlačan, ali se iz nekog razloga ne uklapa u tu sredinu. Kako je to moguće da ga prvo jako žele, a da onda postane višak? To je neko jednačenje i tu nešto nije kako treba. Kako od nekog ko izaziva puno pažnje, interesovanja i želje na početku dođemo do toga da na kraju svi žele Don Đovanija u paklu”, pita se Nikolić.

Pitanje “crne rupe”

Umjetnost je tu da postavlja pitanja, provocira i kritikuje društvene norme, a Don Đovani to čini beskompromisno. Kroz ovo djelo kritikuje se licemjerje, zloupotreba moći, površni odnosi, muški ego i društvo koje često toleriše neodgovorno ponašanje sve dok ne pređe granicu. O tome šta je sam kroz postavku Don Đovanija na sceni Muzičkog centra želio da kritikuje i na koji dio priče je želio da posebno stavi akcenat, reditelj otkriva:

“Mene je život vodio putem nekoliko umjetnosti. Bio sam muzičar - instrumentalista i pjevač, bavio sam se vizualnim umjetnostima, potom i dramskim umjetnostima. A šta je umjetnost nego neka različita sačuvana iskustva nekih mislilaca u formi umjetnosti. Vi nešto morate tu da promišljate. I čini mi se da mi dijelimo sa publikom različita iskustva o životu, da je to ono što bi moglo da bude ključno. Naše spoznaje o životu. Ono što je u ovom djelu meni najzanimljivije, to je jedna od tema koja mi je najzanimljivija, a to je pitanje ove ‘crne rupe’. Zašto je crna rupa toliko privlačna? Takođe mi je bila izrazito zanimljiva dinamika muško-ženskih odnosa, najrazličitijih. Mocart je jako insistirao na istraživanju najrazličitijih muško-ženskih odnosa, dirajući u sve moguće tabue, koji su i danas tu gdje su nekad bili. Izrazito jaka žena i muškarac koji će gledati biće slabić. Jako manipulativna žena i muškarac koji je sposoban da istrpi sve, da bi bio sa njom... S druge strane, manipulativna žena u smislu glumljenja velike slabosti i kobajagi forsiranja patrijarhata, dok se od mačo muškarca zapravo pravi budala iako izgleda kao neko ko vuče konce, u stvari je samo marioneta... Svi ti likovi i parovi imaju očigledne disbalanse. Oni se za čas rastanu kad se pojavi Don Đovani. Svi žele da budu Don Đovani, da žive kao on”, zaključuje Nikolić.

Iako se negdje milioni ulažu u operu, to ne garantuje veliku umjetnost

U Crnoj Gori se tek u 21. vijeku prvi put postavlja Don Đovani, djelo iz 18. vijeka, što jasno ukazuje na to koliko kultura trpi zbog nedostatka ulaganja i sistemske podrške. Na Balkanu smo, čini se, navikli da velike projekte realizujemo sa minimalnim resursima, često kroz improvizaciju, što govori o istrajnosti umjetnika, ali i o ozbiljnim izazovima s kojima se suočava kulturna scena.

“Možda je promisao višeg bića namjerno želio da bude tako. Mi imamo sredine u kojima se troše milioni na operu, a rezultat nije obavezno “velika umjetnost”. Iako su opere u milanskoj Skali u jednom smislu veoma značajne, režija zna biti banalna do krajnjih granica. U njemačkim sredinama režija je jako isforsirana, a zapravo promašena tema. Mozart nije stvarao uz blagodeti. Rijetko pun stomak stvori vrhunsko djelo. Muka nas uči svačemu”, smatra Nikolić.

Posebno je pohvalio ekipu iz Muzičkog centra koja je radila na ovom projektu.

“Toliko je mali broj ljudi učestvovao u ovome, dobićemo odličnu predstavu bez improvizacije. Drugi veliki profesionalni operski teatri imaju stotine i stotine stalno uposlenih ljudi koji rade na tome iza scene. Možda treba da se postavi obrnuto pitanje. Kako je tu Muzički centar Crne Gore uspio da napravi profesionalnu predstavu tako racionalno, a da umjetnost ne trpi? Možda je to u stvari neka snaga sredine, snaga kuće, snaga pojedinaca koji rade, kolektiva, snaga lokalne zajednice”, pita se Nikolić koji kaže da je primijetio veliku volju da se ovaj projekat iznese do kraja.

“Primjećujem ne jednu neumornost koja mi se jako dopada. Nažalost, ja sam nomad, moram da putujem od sredine do sredine. Bio sam oboren s nogu kada sam došao ovdje prvi dan na probu, a scenografija je bila gotova. Izrađena je skoro do detalja, kostimi gotovi sašiveni. To nema ni u Pariškoj operi gdje je veći broj zaposlenih”, pohvalio je Nikolić.

( Marija Vasić )