Anketiranje skuplje vijeka ili krečenje devedesetih

Pripisuje se prvom vođi sovjetskih komunista, ali drug Vladimir - Iljič, ne Putin - nije mogao ni da sanja do kakvog će je savršenstva dovesti gospoda lideri prve crnogorske demokratske vlasti...

Kad nećeš da riješiš neki problem - formiraj komisiju. Po mogućnosti, što brojniju...

Dobro, sad se to zove anketni odbor, kontrolno saslušanje ili kako god, nije od značaja jer je učinak uvijek isti.

Razlika je samo u tome što u doba komunizma nije bilo interneta, pa su mase iz baze vjerovale kako u tim komisijama sjede neki pametni drugovi i donose neke mudre zaključke.

O pameti i mudrosti recentne demokratske vlasti sve je već rečeno, o iskrenosti nažalost još nije. Da ne bude zabune, mislim na žalost preživjelih žrtava bivšeg režima i porodica ubijenih.

Toliko ljudskog licemjerja i političke trgovine Duško Jovanović nije zaslužio sve i da je on strijeljao trojicu(?) nepomenika, a ne oni njega...

Nijesu ni ožalošćena familija i dobronamjerna javnost zaslužile da, u odsustvu efikasne tužilačko-policijske istrage, već sedmicama prisustvuju TV-prenosima partijskog marketinga...

* * *

A zašto sumnjam u iskrenost tzv. državne elite? Pa sa razloga što je partijama koje su sada na vlasti prije četiri godine bilo drastično važnije obaranje potpredsjednika Vlade nego zaštita identiteta mogućeg zaštićenog svjedoka...

- Zašto Dritan Abazović ne kaže koga je krijučke posjetio u zatvoru... neka objasni svoje veze s kriminalcima... - nijesu odustajali dok javnim nije učinjeno ime čija je tajnost mogla donijeti nove dokaze za novu istragu ne samo jednog ubistva...

Prije nekoliko dana, pred bivšim premijerom i dugogodišnjim šefom tajne službe - koji makar po službenoj dužnosti zna drastično više nego što je rekao - bili su strunjeni do te mjere da bi pitanje kako su mu kući Dušku Markoviću zvučalo provokativnije od onih koja su postavljena...

* * *

Za razliku od većine političara-istražitelja, ja ne znam ko je ubio glavnog urednika Dana.

Nemam ni odgovor na pitanje da li je ubistvo motivisano (samo) prenošenjem tekstova o duvanskoj mafiji iz zagrebačkog "Nacionala".

Ne raspolažem nikakvim saznanjima ni o tome da li je za državu i mafiju veću prijetnju predstavljalo ono što je Jovanović saznao dok je radio u Upravi prihoda...

Kad već ništa ne znam, neprikladno je i neprofesionalno da nagađam...

I, kad već pomenuh nagađanje, samo nekoliko istinitih detalja iz prvih mjeseci istrage:

Duško Jovanović ubijen je 27. maja 2004. godine u 23.50h. Dan nakon ubistva, 28. maja, ministar policije Dragan Đurović saopštio je da će MUP dati milion eura za "informacije od koristi za rasvjetljavanje zločina".

Rekao je i da će podnijeti ostavku ako se zločin ne rasvijetli, što je nekoliko mjeseci kasnije i učinio. Detalje o obrazloženju i sudbini te ostavke do kraja života nije želio da učini javnim.

Onaj kojem je podnešena mogao bi to da učini i zaustavi - ne samo u ovom slučaju aktuelizovanu - crnogorsku tradiciju svaljivanja krivice na mrtve.

Prvog juna uhapšeno je nekoliko osumnjičenih. Njihova imena nalaze se (i) na tabeli za čije autorstvo patriJotski mediji ovih dana posprdno sumnjiče Dritana Abazovića, iako je tu tabelu još prošle godine objavio njen autor Mladen Stojović i hvala mu na tome.

Do kraja ljeta više od dvadeset sumnjivih lica privedeno je, saslušano i - pušteno.

Uključujući i kasnije ubijenog "nosioca rezervne puške" i onoga za kojeg sada "svi znaju da je ubio Duška Jovanovića i po čijem ga je nalogu ubio".

* * *

To "sada" je - dvije decenije kasnije. A kad, nakon toliko vremena, svi sve znaju - onda se pouzdano ne zna ništa.

Zato što su oni koji su znali sve, ili bar nešto, ćutali zbog straha za sebe i porodicu.

Je li taj strah bio opravdan nije na javnosti da sudi, ne bar dok se jednoga dana - ako taj dan ikad dođe - Damir Mandić ne ispovijedi o razlozima dvadesetogodišnjeg tihovanja u zatvoru.

I zato sam stvarno zgranuta nad ovom javnom potragom za razlozima zbog kojih Milan Paunović svoja saznanja nije ranije iznio u javnost...

Naravno da nije, on je policajac i njegovo je da radi upravo ono što je decenijama radio: da sva svoja saznanja dostavlja nadležnima. Na njemu je bilo da procijeni hoće li to uraditi kroz izvještaj, obavještenje ili upozorenje...

Kako su nadležni to cijenili, pamtim po učestalim javnim saopštenjima o njegovim premještajima na nove poslove i radne zadatke...

Davno je to bilo, danas bi javnost trebalo da se pozabavi jednim mnogo aktuelnijim pitanjem...

Da li je državno tužilaštvo tokom ovih pet oslobodilačkih godina išta pitalo Milana Paunovića, i to ne samo po pitanju ubistva Duška Jovanovića...

Naročito stoga što oni koji su ubistvo naručili, organizovali i izvršili ne samo da se nikad neće samoprošpijati nego su blagovremeno uklonili sve optužujuće tragove...

I sva sa njima povezana lica za koja su imali makar osnov sumnje da jednog dana mogu odustati od zajedničke omerte.

* * *

I to je, nakon motiva navedenog na početku ove priče, dodatni razlog mog pesimizma po pitanju svrsishodnosti anketnog odbora.

Koji je, inače, svrhu izgubio i prije formiranja...

I to je ubjedljivoj manjini stanovnika Crne Gore otpornoj na kolektivnu aMNEziju bilo jasno još prilikom preliminarnog navođenja slučajeva kojima će se odbor baviti...

Zbog toga što je tzv. anketiranje skuplje vijeka samo još jedan - istina najbučniji - pokušaj da se zločinačkim proglasi samo onaj crnogorski režim koji je vladao nakon 2006.

I onaj njegov vođa koji je izašao kao pobjednik iz rascjepa vladajuće partije 1997/98.

Zločine počinjene tokom (ras)pada SFRJ i uspona SRJ - koja je sama po sebi zločin jer je rođena u krvi do koljena - ne pominje u parlamentu niko osim poslanika Ure.

* * *

I zato, kad već pomenuh omiljenu partiju, imam za njene poslanike i jednu ličnu molbu...

Ako, uprkos već prikazanim argumentima za bojkot anketnog odbora, ikad više dođu na sjednicu - neka bar pokušaju da za "prikupljanje informacija i činjenica o postupanju državnih organa..." kandiduju još tri državna nedjela.

Prvo, komandu da se 1991. u smrt pošalje više od dvjesta crnogorskih mladića i da se sakrije istina o smrti kontraadmirala Krsta Đurovića.

Drugo, naredbu da iste godine, u jeku borbe protiv jedinog sramotnog okupatorskog rata u četiristogodišnjoj istoriji oslobodilačkog ratovanja, bude likvidiran Slavko Perović. U Baru jednim "slučajnim" metkom. U Donjoj Gorici "slučajnim" zalijetanjem šlepera u automobil u kojem je trebalo da bude - i samo pukim slučajem nije - lider LSCG-a i antiratnog suverenističkog pokreta.

Treće, državnu odluku iz 1993. o drugom ubijanju Crnogorske pravoslavne crkve. I to ne namah i jednokratno, nego u produženom trajanju, podrazumijevajući i sve ono što su tokom tri naredne godine bezbjednosne službe učinile Vladici CPC, 77-godišnjem Antoniju Abramoviću.

P.S. Potpuno sam zadovoljna epilogom navodnog smjenjivanja Andrije Mandića, zahvaljujući kojem će parlamentom predsjedavati sve do okončanja pregovora. A kakve su nam i Crna Gora i Evropska unija, stvarno bi bio grijeh da njihovo integrisanje ne osvešta upravo on...

( Ratka Jovanović-Vukotić )