U tišini pronaći unutrašnju snagu, moralni integritet i odlučnost

Tenor Siniša Radin ostvario je brojne uloge u okviru operskog repertoara Narodnog pozorišta u Beogradu, tumačeći likove u djelima Mocarta, Verdija, Pučinija i drugih kompozitora. Nakon što je uspješno završio dvogodišnji program Operskog studija “Borislav Popović”, ostao je u stalnoj saradnji sa ovom kućom kao honorarni solista. Na sceni je do sada oživio više od 15 različitih tenorskih rola počev od Fentona i Bastiјena preko Goroa, Don Kurcija i Borse.

Posljednje reprizno izvođenje opere Don Đovani, čime će biti stavljena zvanična tačka na sezonu Muzičkog centra Crne Gore, biće održano večeras na Velikoj sceni, a Siniša je dobio zadatak da još jednom pred podgoričkom publikom donese lik Don Otavia - plemića i vjerenika Done Ane, poznatom po svom moralnom integritetu, dostojanstvu i odanosti.

“Lijepo mi je legla ova uloga. Zaista prija pjevati Mocarta poslije malo duže pauze. Imao sam priliku da još na početku karijere igram ovaj komad, dok sam bio u Operskom studiju. To su moji počeci u Narodnom pozorištu u Beogradu. Kad uporedim tadašnje vrijeme i sada, moram priznati da je sada mnogo bolje jer sam iskusniji, upućeniji. I vokalno sam dosta napredovao u odnosu na taj period, mada ovoga puta radio sam kompletnu ulogu, tako da je i to za mene bila veća satisfakcija”, kaže u razgovoru za Vijesti Radin.

U posljednje vrijeme Siniša Radin je bio fokusiran na uloge iz Verdijevih i Pučinijevih opera, pa mu je sada angažman u Mocartovoj operi nova vrsta izazova. Njegov lik u operi Don Đovani, često je manje istaknut u odnosu na druge junake, međutim Don Otavio je za ovaj komad veoma značajan jer predstavlja glas razuma i pravde u drami. Vokalno je uloga veoma zahtjevna i traži preciznost i izražajnost.

“Don Otavio na prvi pogled djeluje naivno. Često je on u operi ‘Don Đovani’ predstavljen kao mlakonja. Njegov idol je otac Dona Ane, no mi smo ovu priču malo drugačije postavili. Naime, kroz ovu ulogu osvrnuli smo se i na to porodično nasilje koje u ovom slučaju trpi Don Otavio. Dok Dona Ana ima afere sa Don Đovanijem i ne znamo sa kim još možda, Don Otavio joj je kao ‘pas potrčko’. Naravno, sve to do jednog momenta kad će sve da mu ‘prekipi’”, bilo je sve što je želio da otkrije o samoj radnji predstave Radin.

Tumačiti lik Don Otavija predstavlja poseban izazov jer je ovaj akter često prikazan kao pasivan i nedovoljno izražajan. Zato umjetnik mora da pronađe način da na sceni prikaže njegovu unutrašnju snagu, moralni integritet i odlučnost, kako bi publika prepoznala pravu složenost i značaj ovog karaktera. Siniša je siguran da je uspio da nađe pravi balans.

“Iz svake uloge može da se uzme nešto što zapravo može da se primijeni i u stvarnom životu, nešto sa čim se mogu poistovjetiti. Ne bih bio potpuno pasivan kao kao Don Otavio da samo trpim, niti bih u potpunosti podnosio ono što se naziva porodičnim nasiljem, ali u nekim segmentima njegovog lika mogao sam da vidim sebe, te sam onda samo tu emociju povećao. Nije bilo lako u početku, treba se malo navići, ući u tu atmosferu, ali uz dobrog reditelja, kao što je Aleksandar Nikolić, sve postaje mnogo lakše jer on nam je pomogao da glumu doživimo cjelokupno”, naglašava Radin koji je ranije imao priliku da se upozna sa arijama iz Mocartove opere, što mu je dodatno olakšalo pripremu za ovu ulogu.

“Radio sam i operu, a radio sam i poluscensko izvođenje iste. To je bilo jako zanimljivo jer smo to uradili bukvalno za dva dana. Iako se kaže polu-scenski, moram priznati da je bilo puno-scensko, nego nismo izvodili u operskoj kući nego smo izvodili na Kolarcu Madame Butterfly. Tamo scena nije napravljena za izvođenje opere na ovakav standardni klasičan način već koncertno, ali Aleksandar koji je režirao i taj komad je uspio da nam uradi kompletnu režiju, imali smo scenografiju koliko god je prostor dozvoljavao, koristili smo cijelu salu i prolazili između gledalaca, tako da je to stvarno bilo jedno fantastično iskustvo. Prije toga smo zajedno radili ‘Tosku’, prije nje isto polu-scenski Pučinijevog ‘Đani Skikija’ u Srpskom narodnom pozorištu”, nabraja Radin projekte koje je realizovao pod režiserskom palicom Aleksandra Nikolića.

No, i pored brojnih uloga koje je ostvario u njegovim projektima, Siniša priznaje da teško sa sigurnošću može da zna šta Nikolić očekuje od aktera, jer ovaj režiser, kako tvrdi sagovornik Vijesti, postavi drugačije likove nego što je to slučaj u ostalim produkcijama.

“Aleksandar nas uvijek iznenadi. Ali meni je jako interesantno jer uradi neke likove ne na onaj klasičan način. Recimo, ja sam u raznim produkcijama gledao Don Otavia, on je uvijek bio neki mlakonja. Ali nije imao taj moment da se okrene protiv Dona Ane na kraju. Zato mi je ovaj Don Otavio kojeg igram drugačiji i bilo mi je interesantno da ga doživim. Nikolić mi je najavio prije nego što smo krenuli da radimo da zamišljam malo zlobnijeg Dona Otavia. Tako da sam od tog trenutka počeo da razmišljam u tom pravcu”, prisjetio se radnog procesa Radin.

Nije uvijek lako prenijeti emocije na scenu, posebno kada je riječ o liku poput Don Otavia, koji zahtijeva suptilnu, ali snažnu emotivnu izražajnost. On nosi teret tuge zbog smrti Don Aninog oca, istovremeno pokušava da bude njen oslonac, pokazuje odanost, strpljenje, ali i unutrašnju borbu između ljubavi i nemoći da dopre do nje. Sve te nijanse od tuge, preko ljubavi, zbunjenost, uzdržanost do odlučnosti moraju biti prisutne u svakom njegovom pojavljivanju.

“Nije baš lako donijeti sve te emocije jer on nema toliko da kaže, koliko mora na licu da mu se vidi. Bar u ovoj našoj režiji. Nemam ja toliko pjevačkih dionica kao recimo Don Đovani koji je non stop na sceni i ima puno i rečitativa i pjevačkih djelova. Don Otavio nema toliko, ali on je prisutan. Dona Ana ima svoju ariju, ona ima svoj rečitativ gdje se ja uključujem po malo. Meni više na izrazu lica, sa nekim minimalnim pokretima treba da se vidi šta ja u tom momentu osjećam. Kada promijenim emociju iz jedne u drugu, to mora da se primijeti, ali uz što manje, da tako kažem, glumatanja. Više u nekoj mirnoći, jer Don Otavio djeluje kao staložen čovjek, ali baš u toj tišini i uzdržanosti treba da se dogodi sve, a to nije nimalo lako, iskreno”, priznaje sagovornik Vijesti kome ne da znači iskustvo koje je stekao radeći na projektu Don Đovani, već i to što je učestvovanjem u istom napokon posjetio glavni grad Crne Gore.

“Prvi put sam boravio u Podgorici, prvi put sam nastupao u Muzičkom centru i iskreno sam uživao. Baš mi je bio lijepo. Prije toga sam nastupao sa Bojanom Suđićem i virtuozima na Danima muzike u Herceg Novom i nastupao sam sa novosadskim Big bandom u Budvi za Dan državnosti. To je bilo prošlog ljeta. Ali to iskustvo bilo je potpuno drugačije. Do sada se nije puno radila opera u Crnoj Gori, tako da mi je još draže što sam dio ovog pionirskog projekta, a još veće zadovoljstvo je što se sve to dešava u Crnoj Gori koju volim i odakle vučem korijene”, zaključuje Radin.

( Marija Vasić )