“Prezime ruže” i ime Balašević

U svakoj njenoj rečenici je on, baš kao što je u svakom njegovom stihu ona. Ništa neobično, rekla bi “panonska princeza”, jer njih dvoje su bili i ostali simbioza koja funkcioniše po principu spojenih sudova. I tako je “unikatna mala Savićka” koja je “znala bajke, a bajka je i bila” odlučila da dio njene “Planete Dvorište” preseli na daske koje život znače i ispriča monobajku kojoj je “Prezime ruže”, a ime Olivera Balašević.

“Nije to priča o prohujalom vremenu. To je priča o ljudima kakvi smo svi mi, kakvi smo bili, jesmo i možda možemo da budemo. To je priča o vremenu kakvo je moglo da bude”, kaže autorka knjige u kojoj je otvorila dušu i ispričala priču o djetinjstvu djevojčice odrasle uz obalu Begeja, o majci heroju, o snovima uspješne gimnastičarke, čežnji studentkinje koja je umjesto Olimpijskih igara izabrala princa iz Ulice Jovana Cvijića s kojim je zanosno otplesala čardaš.

I još pleše…samo su koraci drugačiji.

“U kraju odakle dolazim imali su običaj da kažu - jedan u vijeku. E, Đole je bio jedan u vijeku, a njegova poezija pripada najljepšoj ljubavnoj poeziji dvadesetog vijeka”, kaže za “Vijesti” supruga panonskog mornara.

“Ne možemo da biramo gdje ćemo se roditi, ko će nam biti roditelji, ali možemo da biramo žanr u kome ćemo živjeti. Ja sam odabrala bajku iz razloga što sam imala sreće da sretnem, upoznam i zavolim nekoga za koga mogu da kažem da je bio princ. Imala sam sreće da steknem dvije-tri prijateljice koje mogu da nazovem vilama. Za jednu bajku to je dovoljno”, kaže Olivera dok novinarki “Vijesti”, noć prije predstave koja je izvedena u Nikšićkom pozorištu, kazuje odlomke iz iste.

I onda, sasvim slučajno, ili možda namjerno, kreće razgovor o našem djetinjstvu, jedna drugoj pričamo o našim majkama, velikim herojima koje su nas naučile pravim vrijednostima. Pokušavam da svog oca ne pomenem, jer je njen dva puta umro, “jednom bez svijeća, a drugi put sa svijećama”. Pričamo o Đoletu, vanvremenskim stihovima, o vječnosti, o nekim “novim klincima” koji trčkaraju dvorištem u Ulici Jovana Cvijića, malim stvarima i velikim ljudima, snovima, svjesne da “neko to odgore vidi sve”.

“Jedina konstanta u životu čovjeka je promjena, jer čovjeka sve mijenja - nešto prije, nešto kasnije, nešto složenije, a nešto tek primjetno, ali sve ga mijenja. Tako i mene, i sve nas, ali ja sam odlučila da na život gledam sa one poetičnije strane. U knjizi i u monobajci ne bavim se bilansima, to ostavljam računovođama, ne držim lekcije, mada mi je Đole znao reći da prosvjetni radnici makar tokom raspusta odmore, a da ja uvijek držim neki čas. Tačno je da se stalno opiremo promjenama, zato što mozak tako diktira, ali one su tu i ne možemo im pobjeći”.

Jedno “zašto” je naučilo da nikada ne ponese veći teret nego što može da izdrži

Iako je njena knjiga mogla da nastane i koju deceniju ranije, slijedila je prioritete, pa je sa pisanjem počela tek onda kada se ono izborilo za svoj red. Knjigu je potpisala djevojačkim prezimenom u znak poštovanja prema majci Pelki, kojoj je, kako reče, zahvalna ne zbog toga što je naučila da se bori, već što je naučila da pobjeđuje i osvaja vrhove svih planina, pa makar bili i od uglja.

“Karakter svakog čovjeka, obično, određuje ne samo genetika, nego i geografska širina i dužina mjesta gdje je rođen. Tačno je da sam rođena u ravnici, ali u mom životu je bilo dosta ‘planina’. Jedan od zadataka mog brata i mene je bio da, kada se igramo na ulici, ispred Todorove pekare, dojavimo mami ako neko nešto u dvorištu ili ispred kuće radi, ne bi li se ona ponudila da pomogne, i tako zaradila ili dnevnicu ili nešto u tanjiriću. Tako jednog dana, dok sam se trkala sa kamionom, vidim da je pretovaren ugljem i da skreće prema kolskom ulazu Todorove pekare. Zaletim se najvećom brzinom da javim mami da je čika Todoru stigao ugalj. Ona uzme cigare i veliku korpu, meni obrvom pokaže da uzmem malu korpu i začas smo se našli kod Todora gdje je s njim pregovarala oko posla. Gleda on u nju, u mene, u onu planinu od uglja, i kaže joj kako bi taj ugalj trebalo da do kraja dana bude unesen u šupu. ‘Todore, ne beri brigu. Kad ja kažem da ćemo ga unijeti, onda ćemo ga unijeti’, kaže mu majka”.

Olivera je tada imala sedam godina i bila je srećna i ponosna u isto vrijeme jer će sa majkom odraditi tako “veliki posao”.

“Tog dana sam sve o uglju saznala - i koliko je crn, i koliko je prašnjav, i koliko je oštar za dječje ručice. U jednom momentu sam samo stala i gledala u onaj neumoljiv vrh ‘crne pranine’ koji se ne pomjera. Kad me mama pitala šta gledam, nisam smjela da joj kažem da me brine ta nemoguća misija. ‘Ispred sebe gledaj’, rekla mi je. I od tog trenutka, gledajući ispred sebe i skupljajući grumenčić po grumenčić, primijetila sam kako se u podnožju te ‘crne planine’ pojavljuje travica, kako se to uvećava i od tog trenutka to nije bio više neki teret za mene ili posao, nego igra osvajanja prostora u podnožju te planine. I samo u jednom momentu čujem šibicu, mama je povukla cigaretu, pogledala kolski ulaz koji je bio očišćen i rekla: ‘Sad će Todoru trebati više vremena da nas isplati nego što je nama trebalo da unesemo ovaj ugalj”.

Nije to bio, kaže Olivera, njen prvi zarađeni novac. Sa obje strane ulice nalazile su se rijeke, Drina i Morava, pa su se i dvije kafane u toj ulici tako zvale. I dok je “Drina” preko dana okupljala umorne radnike, kočijaše, u “Moravu” su isti ti gosti išli uveče, ali u bijelim košuljama, namirisani, da se uz muziku opuste. Njena majka je za “Moravu” prala stolnjake, kecelje i trake konobarica, a ona ih nosila.

“Kada bih to odnijela, gazda, gazdarica ili konobarica, zavisi ko bi to preuzeo, uvijek bi mi davali bakšiš. Nije to bila zloupotreba, ali taj bakšiš nam je puno značio. I tako jedno popodne moja mama je to sredila i dala mi da nosim. Ispružila sam ruke, ona je slagala i kada je vidjela koliko toga ima kazala mi: ‘Ajde dušo moja, molim te, iz dva puta da to odneseš. Teško je, ne možeš to odjednom. Nemoj da ti padnu kecelje, vidi mi ruke, toliko sam štirkala i peglala, pašće ti, pa ću se nervirati’. A meni čim kažeš da ne mogu, ja znam da ću to uraditi. Kažem joj da mogu sve to odnijeti, ona naslaže i krenem. Mrak, zimsko doba, stignem do pola puta, a ruke od tereta počnu da popuštaju. U tom trenutku vidim sjenku čovjeka, sa rukama u džepovima, kako prolazi pored mene, ja se prislonim uz kuću da mi to ne padne, ohrabrim se i kažem: Čiko, molim vas, biste li mi pomogli? On je već bio prošao, samo se okrenuo, rekao ‘zašto’ i otišao. E to ‘zašto’ me naučilo da u životu nikada ne ponesem više nego što mogu da iznesem do cilja”, kaže Olivera koja je i tada uspjela da stigne do cilja, a da joj teret ne padne.

Njena knjiga “Planeta Dvorište” već ima 11 izdanja, jer i dalje je dosta onih koji žele da čitaju priču o vremenu i ljudima kojih više nema, o mami Pelki kojoj je “greškom stajalo da je nezaposlena, a bila je žena koja je uvijek radila”, o putu koji nekuda vodi, čak i onda kada se čini da je slijepa ulica.

“Put koji je zapao mojoj majci je svima osim njoj izgledao kao da ne vodi nikud, ali se ona baš namjerila da ga pređe, čvrsto vjerujući u neko spasonosno i nevidljivo raskršće u daljini. I ne znam da li su je maleni koraci koji su tapkali za njom više plašili ili hrabrili, ali se nikad nije puno osvrtala. Bilo je dana kad sam sumnjala u njen kompas, ali sad znam da je jedini pravac koji je igla od tog kompasa pokazivala bio ‘naprijed, dalje, još dalje’. I samo tako smo i mogli stići tu gdje smo stigli.”

Spuštanje slušalice - jedina stvar koju je s ocem uradila zajedno

Olivera je imala desetak godina kada je počela da se bavi gimnastikom. Ređali su se uspjesi, medalje, a ona je, priznaje, individualni sport izabrala prvo zbog majke i želje da je učini ponosnom, a onda i zbog sata i oca koga nikada nije vidjela.

“Počela sam da treniram, prvo da zadivim majku, da ona bude ponosna, a onda, možda, i da zadivim onog koji nikada nije načinio taj korak i upoznao me. Nadala sam se da će otac u novinama pročitati o mojim uspjesima i zato sam izabrala individualni sport. Mislila sam kada pročita da je Olivera Savić pobijedila, a djeca kad pišu scenarije oni se uvijek srećno završavaju, da će doći, da će nastati porodični sklad, da će majku voditi u restorane. Ništa se od toga nije dogodilo. A, imala sam još jedan motiv. Kući nismo imali nikakav sat i ravnali smo se prema suncu ili komšijinom biciklu, jer bi on oko sedam odlazio, pa bi znali, ako nema bicikla, da je prošlo sedam. Vidjela sam na žurnal vijestima, prije filma, kako je Tito primio sportiste i poklonio im zlatan sat. I onda sam maštala kako ću u sportu postići uspjeh i mami donijeti sat”.

Bila je “na dohvat sata” - 1980. godine je izborila plasman za Olimpijske igre u Moskvi, ali je umjesto Olimpijade i sata, izabrala Đola. I kako tada, tako i danas, kaže da je uradila pravu stvar.

Pokušala je, kaže, i da sa ocem uspostavi kontakt.

“Samo jednom sam mamu pitala za oca. Kad sam se vratila od svoje prve najbolje prijateljice iz razreda, pitala sam je gdje je naš tata, jer su me njeni roditelji pitali za njega. Tada mi je rekla da kada me neko pita za oca da kažem da je umro bez svijeća. Ja tad nisam znala ni kako je to kad neko umre sa svijećom, a ne bez svijeće. I tako godinama. Već sam imala Jovanu i Jelenu kada sam odlučila da napravim korak i pozovem ga. Pronaći nečiji broj u to vrijeme je znalo da bude teško, okrenuti ga još teže, a voditi razgovor s nekim najrođenijim koga ne poznaješ, najteže. Predstavila sam se svojim imenom i novim prezimenom, rekla da živim u Novom Sadu, da sam se udala, da Đorđe i ja imamo dvije kćerke i kako bi bilo lijepo da i on to zna. I onda pauza od deset sekundi koja je trajala vječnost. Rekao je: ‘Pogriješili ste’ i čini mi se da smo u isto vrijeme spustili slušalicu. To je jedino što smo uradili zajedno”.

Jedina konstanta u životu čovjeka je promjena, jer čovjeka sve mijenja - nešto prije, nešto kasnije, nešto složenije, a nešto tek primjetno, ali sve ga mijenja. Tako i mene, i sve nas, ali ja sam odlučila da na život gledam sa one poetičnije strane. U knjizi i u monobajci ne bavim se bilansima, to ostavljam računovođama, ne držim lekcije, mada mi je Đole znao reći da prosvjetni radnici makar tokom raspusta odmore, a da ja uvijek držim neki čas. Tačno je da se stalno opiremo promjenama, zato što mozak tako diktira, ali one su tu i ne možemo im pobjeći”

Pojedine detalje iz njenog života Đorđe je saznao dok je čitao odlomke knjige koja je tek nastajala.

“Kada je pročitao detalj sa telefonskim pozivom rekao je: ‘Pa ja sam mislio da je to tebe prošlo’. Rekla sam mu da to nikada ne prolazi, ali zato ni ne opterećujem, niti to mene opterećuje, ali da je to uvijek u meni. Rekla sam mu da mu je možda teško da to razumije jer je imao dvije babe, dva djeda, a ne još i oba roditelja. Ja ništa od toga - samo moju mamu. Tada mi je onako, kako samo on umije, rekao da mu je žao što mi se nije našao već tada, da me zaštiti”.

Pasvord za srce - Ali, meni ćeš pomoći

Voljela je bioskop, i u šali kaže da joj se falsifikovanje bioskopske ulaznice, kada je imala devet godina, “obilo” o glavu kada joj je Đorđe dodijelio ulogu producentkinje u filmu “Kao rani mraz”, za koji je on napisao scenario i režirao ga.

“Kada mi je rekao da ću biti producent rekla sam da ne mogu, da to nikada nisam radila, da i ne znam šta je posao producenta. Pitala sam prijateljicu iz Beograda šta radi producent, i ona mi je rekla da pored toga što moram potpisati preko stotinu ugovora, od prvog dana ekipi za svaki kadar koji će snimiti moram da obezbijedim sve, osim kiseonika, i da ne bi voljela da bude u mojoj koži. I taman kada sam odlučila da definitivno kažem da to neću raditi, Đole je izgovorio onaj ‘pasvord’ koji je uvijek otključavao moje srce: ‘Ali meni ćeš pomoći’. I naravno da sam bila producent. Tada sam mu rekla da znam zašto mi je dodijelio tu ulogu. Zato što sam kao dijete uvrijedila bogove bioskopa jer sam falsifikovala bioskopske ulaznice”.

Đorđe je isti “pasvord” upotrijebio i kada se snimala serija “Pop Ćira i pop Spira” i nagovorio je da igra Jucu. Sa osmijehom, ali i ponosom, kaže da joj je svekar Jovan, po kome kćerka Jovana nosi ime, kazao da je prva u porodici Balaševića koja ima fakultetsku diplomu (završila DIF), kao i da je prva žena u Balaševića koja ima vozačku dozvolu.

Radila je kao profesorica fizičkog i zdravstvenog vaspitanja u Gimnaziji “Isidora Sekulić” u Novom Sadu i otkaz dobila nakon deset godina, jer rukovodstvo škole nije imalo razumijevanja za njeno odsustvo zbog brige o Jeleni koja je doživjela težak saobraćajni udes. Posao prosvjetnog radnika je, kaže, ispunjavao, a i danas mnogi pričaju o njenoj akciji “najzdravijeg poljupca u gradu”.

“Pošto sam imala i zdravstveno vaspitanje kazala sam učenicima da do kraja oktobra svi moraju da mi donesu potvrdu da imaju zdrave zube i da će, ako to ne urade, dobiti opomenu iz fizičkog, a da na peticu zaborave. U oktobru sam imala preko 370 potvrda. Roditelji presrećni, kolektiv ćuti, a ja djeci kažem da učenici ‘Isidorine’ gimnazije imaju najljepši osmijeh i najzdraviji poljubac. Cio grad je pričao o toj akciji, čak je i jedan časopis pisao o inovativnoj ideji”.

Karakter svakog čovjeka, obično, određuje ne samo genetika, nego i geografska širina i dužina mjesta gdje je rođen. Tačno je da sam rođena u ravnici, ali u mom životu je bilo dosta ‘planina’”...

Upravo je kreativnost, kako kaže, njen motiv egzistencije, ono što je u svim lijepim i ne tako lijepim trenucima drži stabilnom. Čežnja za ljudima koji više fizički nijesu tu je tjera da dalje radi, jer je svjesna da, kako je to Đorđe zapisao, ljubav ne pobjeđuje, ali je zato nepobjediva.

Balaševići planiraju da zajedno sa Sinišom Bokanom urade serijal o Đorđu Balaševiću, jer toliko je toga o poznatom kantautoru što mora biti sačuvano i, kako kaže Olivera, na pravi način predstavljeno, jer su mnogi, nakon njegove smrti, preko noći postali njegovi prijatelji i pričali priče u kojima nema mnogo istine. A jedna od priča koja svakako zaslužuje da ostane nezaboravljena je učešće Đorđa Balaševića, kao amasadora dobre volje, na poziv tadašnjeg generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (UN), Kofija Anana, 2000. godine, na milenijumskom zasijedanju Generalne skupštine UN u Njujorku. Bili su prisutni svi ambasadori dobre volje Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice, a na pitanje novinarke CNN-a kakva je njegova uloga u svemu tome, odgovorio je:

“Moja misija i moja vjera su da sam, nadam se, posljednji ambasador za izbjeglice, ali i prvi čija su djeca takođe izbjeglice zbog te vaše idiotske NATO agresije na našu zemlju. U tom dokumentarnom serijalu o njegovom životu i stvaralaštvu naći će se i taj odgovor. Mi kao porodica, odnosno Fondacija Balašević, dužna je da priredi to za nove generacije i za legat koji je dio kulturne baštine grada, Vojvodine, države. A kada će to biti? Pa, ja nikada ne zacrtavam termine, nego bude kad bude”, zaključuje Olivera svjesna, kako reče, da je u današnjem digitalnom svijetu prezime Balašević bitkoin.

( Svetlana Mandić )