Stihovi kao utočište i potreba

Iako je prepoznatljiviji kao političar, oni koji Marka Kovačevića znaju od najranijih dana, znaju da se sa poezijom druži od djetinjstva. Objavljivanjem njegovog pjesničkog prvijenca, zbirke "Ono što nisi znala", u kojoj se nalazi dio pjesama raspoređenih u sedam tematskih cjelina, koje su nastajale tokom dvije decenije, publika je prvo u Podgorici, a sada u Nikšiću, imala priliku da upozna Kovačevića kao pjesnika.

"Ono što nisi znala - da si moja mera... I kad sunce ujutru grane, ja provirim kroz prozor da vidim sjaj iz tvoga pogleda. Ono što nisi znala - da si moja vera... I kad na reč se ljudi oslanjam osluškujem tvoje srce šta bi uradilo. Ono što nisi znala - da si moj smisao... Sve što radim spram sreće tvoje vrednujem. Ono što nisi znala je da bih pokisao... Da te ne volim i da ti ne verujem", stihovi su pjesme po kojoj je nazvana zbirka koju su objavile izdavačke kuće "Štampar Makarije" iz Beograda i "Obodsko slovo" iz Podgorice.

Prema riječima protojereja stavrofora, Slobodana Bobana Jokića, teme kojima se Kovačević bavio u svom poetskom prvijencu su veoma raznovrsne, a "možemo reći i u pojedinim trenucima i angažovane".

"Već na prvo čitanje vidimo da je njegova poezija molitvena i da je u intenzivnom dijalogu sa hrišćanskom vjerom, motivima i simbolima. Osim tog dijaloga njegova poezija ima i dodatni afirmativni odnos prema hrišćanskoj duhovnosti, nalazeći u njoj izvor smisla, ne same pjesničke riječi, nego i samog ljudskog postojanja", kazao je Jokić.

Dvije teme su centralne, primijetio je, tema majke i tajna vječnosti.

"Majci je posvećeno najviše pjesama u ovoj zbirci. Majka voli na način koji je obrazac voljenja i ikona one čudesne ljubavi pred kojom pada logika stvorenog svijeta, ljubavi koja voli ne tražeći svoje. Najlepše i najtoplije riječi, najtananiji i najdublji pokreti srca u zbirci 'Ono što nijesi znala' upućeni su majci. Ona je milost i nada, blagost i toplina, utjeha i pribježište, radost i praštanje. U trenucima najtežeg stradanja, srce zna za samo dva vapaja: 'Bože moj' i 'Majko moja', jer 'majka je jedina sigurna luka' i 'ogledalo duše'. Zato je majčinstvo neizrecivi dar milosti i ljubavi Božije, a svaka je majka pozvana da na dar odgovori uzdarjem, to jest rađanjem, vaspitanjem i podizanjem djeteta u ljubavi i nježnosti materinskog bića", istakao je Jokić.

Kada je u pitanju tema tajna vječnosti, Kovačević stihovima vječnost daruje ne samo rano preminuloj majci, nego i ujaku, kumu, njemu bliskim i dragim ljudima, paleći im pjesmom kandilo i svijeću u kojima, kako je istakao Jokić, nestaju granice između svjetova. On ih, na taj način, "otima od smrti i prelazi granicu koja dijeli život i smrt da bi se u prostorima onostranog susrela sa Bogom".

"Vječnost je utjeha, ali i nada vječne mladosti i nerastajanja - zato im se vjeruje da su iskrene i istinite. Iz tog ognja sumnje i pitanja dolazi i iskupljenje i izbavljenje u vjeri, nadi i ljubavi 'što podnosi žrtve i ne priznaje umrle za mrtve'. Ovo su možda najljepši stihovi 'ne priznaje umrle za mrtve' jer tom 'ljubavlju im ne da da umru', jer tu nije kraj... Ili stihovi: 'Ti znaš suzu moju, ona se često otima, kristalno plavu boju kanutu životima, kroz koju palim svijeću, da ti se k duši popenje i njome vapijem radost što daruje Vaskrsenje... Poeziju Marka Kovačevića vidim kao traganje bez patetike, ili bolje reći - ne bojeći se patetike, traganje za onim suštinskim u pjevanju, onim jedinstvom u mnoštvu, mnoštvom u jedinstvenosti, onim potencijalom riječi da bude čovjek, a čovjeka da bude ikona", završio je Jokić.

Književnik Radinko Krulanović, istakao je da je zbirka slikovita, maglovita, da su prelazi skokoviti, tajnoviti i tjeraju čitaoca da stalno prati "njegove uzlete, ponore i rukavce koji nas mogu vrlo lako odvući od glavnog toka".

"To 'prokletstvo' poezije pjesnici čine svjesno ili nesvjesno, ili možda potpadaju pod onaj čarobni brijeg gde se poezija sama, svojom veličanstvenošću, otima od pjesnika. I naslov zbirke kazuje, ili hoće da ukaže, da je subjekat i objekat nešto tajanstveno i blisko, jer 'Ono' tek treba da se otkrije, ako se i može otkriti. 'Ono' je toliko široko da se ne može obuhvatiti i toliko visoko da se ne može dosegnuti", istakao je Krulanović.

Kovačević, dodao je on, kroz paradoks "Nedostajanje je život", pokušava da ukaže na neiskazivo.

"Marko se junački upušta u 'tragični osjećaj života', pa iako mu je oko suzno, on se ne jedi, ne predaje gorčini, već vaskrslo poje: 'Ti ćeš mene sačekati tamo, ko što si me ovdje iznjedrila'. Osjećaj da nije sam i da mu je dato što mu je dato, a dato mu je sa nekim višim razlogom, autora čini mirnim, iako se stih bori sa sobom. Htio bi stih da se otme od svega, da se rasprši kao jutro, umiveno i čisto, jer o majci je riječ", rekao je Krulanović.

Kroz Trojeručici, koja je za autora personifikacija majke, Kovačević, prema riječima Krulanovića, "uzlijeće, i taj uzlet nema granica"".

"I dok noć letnja ka prazniku hrli, preda mnom svetli lik moje majke, treća joj ruka izrasta da grli, dušu sina svoga da spase od hajke", "pjeva" Kovačević.

"Odnos sa majkom je odnos dva svijeta koji se dozivaju, i taj odnos ne može da poništi vremenska distanca. Marko je i dalje onaj hrabri dječak koji gleda u zvijezde i koji želi da voli ljude i da ljudi vole njega. On poezijom hoće sve da opoezi i sačuva, i jedino tako sačuva", kazao je Krulanović.

"Ti znaš majko da ni dana nema da na tebe nisam mislio, čak i kad se Bogu nijesam molio", poručuje Kovačević, ali i stihovima podsjeća da je "čovek čitav samo u kajanju".

Dr Miodrag Čizmović se osvrnuo na stihove koje je Marko Kovačević posvetio onima od kojih smo se "privremeno" rastali, sa posebnim osvrtom na rastranak sa majkom.

"Poznato je da su stari Grci imali mogućnost da smrtnu kaznu zamijene progonstvom, ali niko nije birao progonstvo jer je postojalo vjerovanje da prognani poslije smrti neće imati mogućnost da se njegova duša sretne s dušama preminulih koje voli. Za njih je to bila užasnija kazna i od same smrti. Naš veliki pjesnik, Tin Ujević će reći: 'Srce majke je srce bogomajke'. A naš veliki pjesnik se nadovezuje riječima: 'I nada mi uvijek osta samo posle kiše da bi nebo provedrila, ti ćeš mene sačekati tamo, kao ovdje što si me iznjedrila'", kazao je Čizmović.

"Želio sam da vam se zahvalim na tome što nisu samo formalni odnosi među nama, što smo svi ljudi, što imamo srce, dušu, što znamo i da pogriješimo, ali znamo jedni drugima da oprostimo tako da... za sve sam bio spreman, za mnoge sam nastupe spreman, one javne pogotovo, ali ovo je nešto što se meni zaista dešava prvi put. Sva ta vaša lica i likovi koje vidim za mene znače puno - znače mi porodicu, znače sigurnost, znače stabilnost, znače sve ono što je čovjeku potrebno, jer čovjek ne može biti sam", kazao je Kovačević u kratkom obraćanju i nastavio da govori stihove koji su mu, često, bili utočište i prijeka potreba.

"Krug si grade moj, kao onaj na skveru što uvijek Tebi vraća vihor što pokreće vjeru. Krug si grade moj, kao litija oko Manastira što ulaskom u hram se svrši pronalaskom svetog mira. Krug si grade moj, oko iz oka Boga, a u krajičku ti suza smještena u grede Ostroga. Često se molim da kane, da rujna zora svane, napravi od Kruga krunu i opere Goru Crnu", stihovi su koje je Kovačević posvetio Nikšiću.

Promociju je vodila profesorica Marija Jelić, a čitanjem stihova, veče je upotpunio i glumac Velizar Kasalica.

( Svetlana Mandić )