Dola – mjesto za ćutanje i suze

U organizaciji Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) i antifašista Crne Gore i Udruženja Pivljana u Podgorici, u Dolima u Pivi obilježeno je 82 godine od stradanja naroda u tom mjestu za vrijeme Drugog svjetskog rata.

„Evo nas i ove godine u pivskim Dolima, na mjestu vječnog neprebola, mjestu pivske golgote, mjestu koje nosi vječni jauk jednog od najsvirepijeg zločina iz Drugog svjetskog rata, mjestu zločina u kome je 7. juna 1943. godine dobrovoljačka folksdojčerska jedinica 'Princ Eugen', uz podršku 'Handžar divizije' i domaćih kolaboracionista za sat vremena ubila 522 ljudi, među kojima i 109 đece. No, danas smo mogli biti na bilo kojem od 15 stratišta u Pivi. U svakom tom mjestu pivske Župe tih desetak dana 1943.godine, pomenuta jedinica je ubila oko 1.260 Pivljana, od čega 549.djece. Svako mjesto je bilo po jedno stratište, a Dola su bila najveće“, kazao je profesor Radovan Damjanović.

Podsjetio je da je napad na Pivu bio nastavak ofanzive poznate pod imenom bitka na Neretvi, da su u Pivi stradale čitave porodice i bratstva, kao i da nema bratstva u Pivi koje nekoga nije izgubilo. Najviše je stradalo bratstvo Blagojevića, sa više od 230 žrtava, dok je bratstvo Verun ugašeno.

„To je vrijeme kad Piva gori. Sva nejač koja nema snage da se spašava bježanjem u šumu, planinu dovode se na jedno mjesto đe ih fašisti zatvaraju u kuće koje pale. Možete zamisliti te buktinje, taj sivo modri plamen koji liže gole ruke i lice đece koja su se grčevito stisnula uz tijelo svoje majke. Tada se jedna mlada Pivljanka, Jaglika Adžić, koju su zlikovci odvojili od ukućana, radi bluda i iživljavanja, otrgla zlikovcima i ulećela u kuću da zajedno sa svojima sagori“, naglasio je Damjanović.

Nevine žrtve u Dolima bile su podijeljene u tri grupe – jednu su činili muškarci stariji od 15 godina, drugu žene i djevojke, a treću djeca. Redoslijed ubijanja bio je obrnut. Krvavo gubilište preživio je samo Miloš Glomazić koji je preminuo 1986. godine. U tim dolinama je 1977. godine napravljen memorijalni kompleks, rad vajara Luke Tomanovića.

„Danas, kada u mimohodu prolazimo pored sjeni ovih stradalnika, najviše što možemo za njih da uradimo je da zaćutimo.Ovo je mjesto za ćutanje, zbog bola. I znam da će takvih ođe najviše biti. I suza će tome najviše priličiti. Unutrašnji jecaj će znam ovladati svakim pojedincem koji se danas pokloni ovim sjenima“, kazao je Damjanović.

„U ove tri doline, sa još neispisanim imenima, su zemni ostaci cvijeta Rudiničkog i Pivskog. Posebno naglašavam Rudiničkog, jer su Rudinice tada tačno prepolovljene. Znaju to Bajovići, Blagojevići, Glomazići, Gogići, Gutovići, Damjanovići, Đačići, Đikanovići, Jaredići, Nikolići, Popovići i Šućuri. Zatrijeti ove porodice pokušala je sedma njemačka “Princ Eugen” divizija. Ukupno 173 žrtve, a ovdje ih počiva 65 iz Rudinica. Podatak da je spaljeno 87 žrtava u Rudinicama stvarno je stravičan. Zar je parče hljeba i šolja varenike ponuđena gladnim i ranjenim mogla biti uzrok ovakvoj tragediji“, kazao je Šućur.

Kako je istakao, u Pivi su fašisti i nacisti ubijali, spaljivali, goloruko stanovništvo.

„Valjda im se činilo da su oni smetnja njihovim monstruoznim ciljevima...Ali na ovim prostorima ni u jednom sukobu, ni u jednom ratu, nijesu ostajali ožiljci koji bi bili leglo velikih zuluma. Čak je obrnuto. Starina jedan Rudinički, prije par sedmica ispriča mi kako je Rudiničanin, ne baš naklonjen partizanskom pokretu, u svojoj kući više od neđelju dana Obrena Blagojevića sa njegovom sestrom čuvao od hapšenja ili eventualne likvidacije. Primjer za primjer“, kazao je Šućur.

Podsjetio je na riječi Borislava Pekića – „Otkrijmo što smo” i poručio da poslušamo Miloša Crnjanskog – “U budućnost treba ići. U budućnost gledaju i idu svi srećni narodi”.

( Svetlana Mandić )