Vud je dobio bitku sa vječnošću
Reditelj Senad Šahmanović u razgovoru za "Vijesti" najavljuje premijeru dugometražnog dokumentarnog filma "Vude, ti si pobijedio" kojim će večeras u Podgorici biti otvoren 16. UnderhillFest
Prikazati svjetlost i tamu životnog i umjetničkog puta reditelja, scenariste, animatora, oskarovca, profesora na Filmskoj akademiji u Zagrebu i člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Dušana Vukotića, bio je cilj Senada Šahmanovića, autora dugometražnog dokumentarnog filma "Vude, ti si pobijedio".
"Njegov uspon bio je meteorski, a pad tih i bolan. Ali, njegova prava pobjeda je u onome što je ostalo - u djelima koja i danas govore... Njegovi radovi su vanvremenski, i dan danas su aktuelni, univerzalni", istakao je Šahmanović u intervjuu za "Vijesti".
"Domaća premijera ima posebnu težinu. Važno mi je da film podijelim sa domaćim auditorijumom, da osjetim kako će ga publika doživjeti. Ono što mogu da kažem je da će to biti jedno intimno putovanje kroz život i stvaralaštvo Dušana Vukotića, ali i širi pogled na naše vrijeme i ono što od njega danas ostaje. A lično, ova premijera mi je i svojevrsno zatvaranje jednog kruga - kao reditelj osjećam odgovornost da sa ovom pričom krenem iz Crne Gore, i da nastavim putovanje po svjetskim festivalima i bioskopima", otkriva Šahmanović na početku razgovora za "Vijesti".
Priča o Vukotiću nije priča jedne zemlje, nego cijelog prostora bivše Jugoslavije, ističe Šahmanović
Film "Vude, ti si pobijedio" govori o Dušanu Vukotiću, prvom dobitniku Oskara za animirani film izvan Sjedinjenih Američkih Država.
"Priča o usponu i padu jedinog jugoslovenskog oskarovca i jednog od osnivača Zagrebačke škole animacije odražava tragičnu sudbinu njegove multietnične zemlje", navodi se u saopštenju Filmskog centra Crne Gore koji je podržao ostvarenje na konkursu 2019. godine, u kategoriji sufinansiranja filmova u proizvodnji.
Senad Šahmanović u intervjuu za "Vijesti" govori više o ovom vrijednom crnogorskom, ali i regionalnom i evropskom ostvarenju, o samom Dušanu Vukotiću, njegovom nasljeđu, sistemu u kojem je stvarao, ali i o čuvenoj Zagrebačkoj školi, te današnjim okolnostima, a u krajnjem, i o sopstvenom doživljaju i procesu rada, kao i o onome što gledaoci imaju priliku da ponesu sa sobom.
Premijera filma "Vude, ti si pobijedio" večeras otvara Underhill. Šta će publika imati priliku da vidi i kakva su Vaša očekivanja, te koliko je premijera pred domaćom publikom važna za Vas kao reditelja, ali i za samog protagonistu filma?
Za mene je veliko zadovoljstvo i čast da baš film o Vukotiću otvara UnderhillFest. Ovo je film koji je nastajao dugo, sa puno emocija, sa puno traganja, i upravo zbog toga domaća premijera ima posebnu težinu. Važno mi je da film podijelim sa domaćim auditorijumom, da osjetim kako će film doživjeti publika. Ono što mogu da kažem je da će to biti jedno intimno putovanje kroz život i stvaralaštvo Dušana Vukotića, ali i širi pogled na naše vrijeme i ono što od njega danas ostaje. A lično, ova premijera mi je i svojevrsno zatvaranje jednog kruga - kao reditelj osjećam odgovornost da sa ovom pričom krenem iz Crne Gore, i da nastavim putovanje po svjetskim festivalima i bioskopima.
Najavljeno je da je u pitanju snažan dokumentarni film koji donosi priču o usponu i padu jedinog jugoslovenskog dobitnika Oskara, Dušana Vukotića, dok i sami naslov zvuči poput svojevrsnog manifesta... Šta možete otkriti u tom kontekstu, ko je pobijedio i protiv čega, te koliko je bilo zahtjevno u dokumentarističkom, umjetničkom, ali i društvenom smislu prikazati tu gradaciju - uspona, pada, ali i pobjede?
Naslov "Vude, ti si pobijedio!" nosi i emociju i ironiju, ali prije svega istinu. Pobijedio je protiv zaborava, protiv ravnodušnosti, protiv zuba vremena. Mogu slobodno da kažem da je dobio bitku sa vječnošću.
Za mene je bilo jako važno da kroz ovaj film pokažem i svjetlost i tamu Vukotićevog puta. Njegov uspon je bio meteorski, a pad tih i bolan. Ali njegova prava pobjeda je u onome što je ostalo - u djelima koja i danas govore. Bio je to izazov: kako filmski strukturisati te slojeve, kako ostati dosljedan njegovom stilu, a inkorporirati svoj lični stil, kako pokazati da istinska vrijednost umjetnosti traje i kada je sistem ne podržava...
Ističe se da film kroz lični, ali i društveni portret, vodi gledaoce kroz ključna društveno-politička dešavanja prošlog vremena. Kako se kroz lik Dušana Vukotića sklapa slagalica tog individualnog, ali i prikazuje sloj jugoslovenskog kulturnog pejzaža? Da li je i koliko bilo izazovno balansirati između biografije jednog takvog autora i panoramskog pogleda na epohu, multikulturalnost i slično, ali i njegove uloge u tom periodu?
Vukotić je bio čovjek ispred svog vremena. Kroz njegovu priču prirodno se oslikava i jedan širi kulturni pejzaž bivše Jugoslavije. Bilo mi je važno da to ne bude suvoparna biografija, da to ne bude klasični biopic. Priča koja prati uspjeh i uzlet jedne zemlje i njen strmoglavi pad. Takođe, kroz njegove radove, te arhivske snimke, pokazujemo duh jedne epohe i njenu multikulturalnost, kontradiktornosti koje su se dešavale u tom jedinstvenom socijalističkom sistemu.
Iskreno, bilo je zahtjevno držati taj balans, da film ostane ličan, a da ne izgubi širu sliku. Ali, baš to je bio moj autorski izazov i mislim da sam ga našao sa timom ljudi koji je bio okupljen oko ovog projekta.
Kao što ste i naveli, u jednom sloju, film govori i o padu - ličnom, ali i sistemskom. Kakav je danas pogled na to, te koliko je bilo izazovno ostati na distanci od potencijalne nostalgije, idealizacije, pa čak i patetike koja zna biti prisutna?
Nostalgija je uvijek opasna zamka kad se bavite ovakvom temom. Ja sam svjesno išao putem istine, sa poštovanjem, ali bez idealizacije.
Vukotićev svijet je bio kompleksan, i svijet u kojem je stvarao je bio takav. Nisam želio da pravim mit, želio sam da prikažem čovjeka i vrijeme, sa svim nijansama. To je bilo teško, ali mislim da smo uspjeli da ostanemo na toj iskrenoj liniji.
Od svega navedenog, šta je bila nit koja je Vama kao autoru bila vodilja i fokus?
Za mene lično, ključno pitanje je bilo: šta ostaje iza umjetnika?
Ne nagrade, ne priznanja, nego trag koji ostaje, njegova djela, koja predstavljaju neprocjenjivo umjetničko blago.
To je bila moja vodilja tokom cijelog rada na ovom filmu - da kroz Vukotića govorim i o toj univerzalnoj borbi za smisao u umjetnosti. O usponima i padovima, o društvu koje do jednog trenutka glorifukuje umjetnika tog kalibra, pa odjednom mu okrene leđa.
Koliko su tehnička i umjetnička ostvarenja Vukotića i danas relevantna i prisutna u regionalnoj i svjetskoj kinematografiji? Sa druge strane, kako današnje mogućnosti, ali i tržište, utiču na autore, filmska djela, ali i publiku?
Vukotić je crpio inspiraciju od velikih slikara poput Žan Miroa, Pol Klea, s tim što bi on teme obradio na njegov, svojstven način. Elementi koju su bili klučni u njegovoj estetici su minimalizam, duhovitost i humanost, ako govorimo o današnjem trenutku, takva umjetnost je možda aktuelnija nego ikad.
I kao takva, svevremena umjetnost, ona nas podsjeća nas na suštinu, na to da ideja nosi film, a ne tehnika... Da je svijetu preopterećenom formom i efektima potrebno više toplih, ljudskih priča, priča koje ukazuju na devijantnosti, na socijalno društvene probleme, na brojne diskriminacije... Da umjetnost bude ta koja će ukazivati na probleme savremenog društva, da nam je potrebno više empatije, više humanosti..
Naravno, tržište se promijenilo, ali prava umjetnost je uvijek aktuelna.
Film je koprodukcija više zemalja bivše Jugoslavije. Da li je ovakav film zapravo i tražio takvu saradnju, kako je ona izgledala i koja su bila najveća produkciona i istraživačka ograničenja ili iskušenja tokom rada? Kako je tekao proces istraživanja, ali i sklapanja samog ostvarenja?
Ovaj film je zamišljen da bude zajednički, jer priča o Vukotiću nije priča jedne zemlje, nego cijelog prostora bivše Jugoslavije.
Koprodukcija je bila izazovna, ali i dragocjena. Donijela je različite kreativne poglede i inpute, otvorila arhive, dala širinu.
Istraživački dio je bio kompleksan, zahtjevan, malo toga je sačuvano na jednom mjestu, mnogo toga je rasuto po arhivima, privatnim kolekcijama. Svaki kadar je rezultat mukotrpnog traganja i dubokog promišljanja.
Ali, upravo to je dalo filmu posebnu vrijednost i autentičnost.
Na kraju, šta biste rekli da ste lično dobili nakon ovog procesa, bilo kao filmski reditelj, ali i čovjek, te šta biste voljeli da gledaoci ponesu sa sobom nakon odjavne špice?
Ovaj film je puno uticao na mene, kako profesionalno tako i lično. Radeći na njemu sam sazrio kao autor, neka iskustva sam iskoristio u prethodnim filmovima, to je jedno neprocjenjivo iskustvo. Mogu slobodno da kažem da me ovaj film promijenio i kao reditelja i kao čovjeka.
Naučio me strpljenju, slušanju, poštovanju jednog velikog autora. Bolje razumijevanje jednog vremena, razumijevanje kompleksnosti situacija u kojima se može naći svaki stvaralac, kako do toga dolazi i kako se postaviti u takvim okolnostima.
Nadam se da će i publika, poslije odjavne špice, ponijeti sa sobom razmišljanje o tome šta su prave vrijednosti u umjetnosti, u životu... Da će ih možda podstaći da se vrate nekim zaboravljenim djelima... Da će osjetiti da nije važno biti samo pobjednik na papiru, nego ostaviti trag - kao što je to Dušan Vukotić učinio.
Oskar prekriven prašinom
Zagrebačka škola crtanog filma bila je svojevremeno globalno relevantna, baš kao i kompletna jugoslovenska kinematografija. No, gdje je danas? Da li, ovim filmom, dobija novu dimenziju?
Zagrebačka škola je nekada bila pojam u svijetu animacije. Danas je ta priča možda u sjenci, ali njen značaj nije umanjen.
Vjerujem da ovim filmom podsjećamo i na tu dimenziju - ne da budemo nostalgični, nego da inspirišemo nove generacije da istraže te korijene, da se nadovežu na to nasljeđe koje je globalno relevantno i da mladi ljudi vjeruju u svoje snove, da idu za njima i da se trude da ih ostvare.
S obzirom na to da je Vukotić jedini jugoslovenski dobitnik Oskara u ovoj oblasti, koliko je to priznanje za njega lično, a koliko za sistem koji je tada postojao? Sa druge strane, koliko su postjugoslovenske zemlje održale sjećanje na njegov lik i djelo, ali i odale počast tom, i danas teško ostvarivom dostignuću?
Oskar kojeg je Vukotić dobio nije bila slučajnost. Bio je to rezultat ličnog talenta, velikog rada, naravno, genijalnosti Vukotića. S druge strane, taj sistem koji je imao i vrlina i mana, znao je prepoznati kvalitet, znao je afirmisati i podržati umjetnike i njihov autorski rad.
Danas je to dostignuće pomalo prekriveno prašinom, naročito u javnoj svijesti. Ovim filmom želio sam da barem malo doprinesem da se to sjećanje vrati. Njegovi radovi su vanvremenski, i dan danas su aktuelni, univerzalni. Zbog svega navedenog, zaslužuju posebnu pažnju. Jer se tu može dosta vidjeti, dosta toga naučiti...
Sistem koji je Vukotiću omogućavao takvu slobodu i stvaralački zamah više ne postoji
Koliko je današnji filmski prostor, kako u Crnoj Gori, ali i regionu, od podsticaja autorima da streme Vukotićevim visinama, sopstvenim izrazima i stilovima?
Danas, nažalost, ne samo u Crnoj Gori, nego i globalno, teško je doći do prilika za stvaranje, u manjim sredinama poput naše, možda i mnogo teže nego nekad. Ako poredimo kimatografski sistem nekad i sad... Sistem koji je Vukotiću omogućavao takvu slobodu i stvaralački zamah više ne postoji.
Mi smo osnovali Filmski centar prije osam godina, poslednji u regionu, potrebno je vremena da se uhvati kontinuitet. Zahvaljući posvećenosti, radu i trudu ljudi iz FCCG za ovo kratko trajanje, učinjeno je dosta. Treba nastaviti dalje, tu je i Javni servis, koji je posljednjih nekoliko godina širom otvorio vrata za mlade ljude, koji žele da se oprobaju u filmskoj i TV produkciji, otvorio vrata lokalnim produkcijama i izdvojio značajna sredstva istim. Tako da postoji želja i volja, ali je potreban i kvalitet i veliki rad.
Vjerujem da upravo kroz ovakve priče možemo da inspirišemo autore da streme visinama - da budu svoji, da ne pristaju na banalizaciju, da vjeruju u vrijednost svog izraza. Da ne odustaju, da budu istrajni u svojim namjerama, da se nastave boriti za svoj prostor, za svoje ideje.
I to je možda jedan od važnijih razloga zašto sam pravio ovaj film...
( Jelena Kontić )