NEKO DRUGI
Sjevernoatlantski kavez
Prihvatanje obaveze od pet posto izdvajanja za obranu plod je namjere evropskih saveznica da se umile Trampu kako SAD ne bi sasvim digle ruke od NATO-a. Zašto je Tramp insistirao na tom povećanju ako ga ta vrsta saveza, zapravo, ne zanima?
Samit Sjevernoatlantskog saveza, održan u srijedu u Hagu, pokazao je da se velika većina država-članica, predvođena servilnim glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom, nastoji po svaku cijenu svidjeti američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, ili odobrovoljiti Trumpa, usprkos tome što je očito da su Sjedinjene Države pod sadašnjom administracijom suštinski nezainteresirane za NATO-a, odnosno za jačanje te sigurnosno-političke organizacije.
Dokaza te ignorancije ima pregršt, no ima li boljeg od ovoga: Trump je natjerao države-članice da se obavežu da će u sljedećih desetak godina dosegnuti obrambenu potrošnju od pet posto BDP-a na godišnjoj razini, ali je onda izjavio da se dostizanje tog cilja ne bi trebalo odnositi na Ameriku. “Europa će platiti veliku cijenu, kao što i treba, i to će biti vaša pobjeda”, objavio je Trump privatnu poruku koju mu je poslao snishodljivi Nizozemac Rutte.
Prihvaćanje obaveze od pet posto izdvajanja za obranu plod je nakane europskih saveznica da se umile Trumpu e da SAD ne bi sasvim digao ruke od NATO-a, neovisno o tome što se radi o drastičnom porastu vojnih budžeta i troškova povezanih s obranom: trenutačno se u prosjeku izdvaja oko dva posto BDP-a, s tim da je Španjolska, primjerice, na manje od 1,5 posto.
Španjolski premijer Sanchez, inače, jedini je koji se otvoreno ogradio od petpostotne obaveze, mada je među sudionicima samita u Hagu zacijelo bio još ponetko - najblaže rečeno - skeptičan prema strelovitosti rasta obrambene potrošnje. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović jedan je od takvih, no Milanović nema ovlasti u području kreiranja državnog proračuna. “Hrvatska je spremna i ima svoj plan kako dosegnuti ciljane iznose izdvajanja za obranu dogovorene u okviru NATO-a te u tome vidi priliku za jačanje svoga gospodarstva”, izjavio je ministar obrane Ivan Anušić.
Zašto je Trump inzistirao na enormnom povećanju izdvajanja za vojsku unutar članica NATO-a, ako ga ta vrsta saveza, zapravo, ne zanima? Osnovni je razlog u tome da se europske zemlje potakne na ozbiljniju kupovinu sofisticiranog i vrtoglavo skupog američkog oružja, a popratna korist - iz Trumpove perspektive - sastojala bi se u eventualnom smanjivanju američke vojne prisutnosti na europskom tlu, što bi značilo uštede u vojnom budžetu.
Nema sumnje da će se veliki dio tisuća i tisuća novootkrivenih milijardi eura iz europskih zemalja preliti idućih godina na račune proizvođača borbenih sredstava i sustava u SAD-u. Premda su se zemlje Europske unije složile da u što većoj mjeri kupuju naoružanje proizvedeno u EU-u, jasno je da Amerika unutar NATO-a nema bogznakakvu konkurenciju kad je riječ o protuzračnim i proturaketnim sustavima zemlja-zrak, o dalekometnim raketnim mehanizmima, o balističkim projektilima dugog dometa, pa donekle i o ratnoj avijaciji.
Trump neće prezati od toga da pritisne europske čelnike da smjesta prionu sklapanju ugovora o nabavi američkih ratnih proizvoda te da se još više učine ovisnima o američkoj vojnoj tehnologiji. Petpostotno trošenje BDP-a na obranu obična je trgovačka ucjena koja će, naravno, usput rezultirati i time da će vojske članica NATO-a postati opremljenije i snažnije u pogledu borbene tehnike. Problem manjka ljudstva bit će, pak, teže rješiv, pa se o tome izbjegava razgovarati.
Što je, međutim, s političkim ili doktrinarnim aspektom Sjevernoatlantskog pakta? Odakle prijeti opasnost zemljama NATO-a, to jest od čijeg se i kakvog mogućeg napada planira obrana? Do prije šest mjeseci, odnosno do Trumpova preuzimanja predsjedničke dužnosti, NATO je - s obzirom na to da je Rusija poduzela agresiju na Ukrajinu - smisao svog postojanja bio pronašao u konfrontaciji s Moskvom i u pripremama za eventualni nasrtaj iz tog smjera na još neku od članica Saveza.
Smatra li se Rusiju i dalje glavnom prijetnjom, a u svjetlu Trumpovih neskrivenih simpatija prema Vladimiru Putinu i njegovih - zasad ne baš uspješnih - nastojanja da uspostavi dijalog s ruskim predsjednikom o završetku rata u Ukrajini? Je li sad Kina centralna opasnost? Ili Iran? Kakav je, uostalom, trenutačni odnos SAD-a prema članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora, članku koji kaže da napad na jednu članicu podrazumijeva ratni angažman svih NATO-država?
Bijeg od odgovora na ova temeljna pitanja kamuflira se grozničavim naoružavanjem i sve se svodi na pokušaje podilaženja Trumpu da bi se suzdržao od dodatnog obezvrjeđivanja NATO-a, s nadom da će se za tri i pol godine u Bijelu kuću useliti netko s većom količinom razumijevanja za sjevernoatlantsko savezništvo.
Dotad će europski dio NATO-a i Europska unija biti praktično nesposobni za kakvo-takvo artikuliranje svog viđenja nove sigurnosne arhitekture svijeta koja se neće zasnivati isključivo na gomilanju oružja i na slijepom slijeđenju Amerike, nego i na mirotvorstvu, samosvojnosti, suradnji te političkom i diplomatskom rješavanju sporova među državama i narodima. Ova generacija europskih političara očito nije kapacitirana za tu vrstu iskoraka.
( Ivica Đikić )