NEKO DRUGI
Industrija mišljenja
Moderni populisti su otišli još i korak dalje te na isti način, na koji su nekada izvrtali i prevrtali povijest, danas izvrću i prevrću sadašnjost
“Ne govori ružno o ustašama, sine”, kaže mi moja mama, “da nije bilo ustaša, ne bi bilo ni mene ni tebe”. Tako mi kaže pa me podsjeća na to kako je obitelj moje bake, vidjevši kako ustaše odvode njihove srpske susjede, shvatila da će uskoro doći red i na njih, bosanske muslimane, i da im valja bježati, te kako su upravo zbog ustaša pobjegli iz Bosanske Otoke u Banja Luku gdje je moja baka upoznala mog djeda.
“Ne bi baka srela dedu da nije bilo ustaša, sine”, govori moja mama pa se nasmije kako bih znao da se ona samo šali i da ne pomislim da je pod stare dane sišla s uma.
“Hvala dragim ustašama”, odgovaram joj ja u smijehu dok razmišljam kako nam je svima ovakvo izvrtanje povijesti postalo prirodno te kako čak i moja mama, koja nikada u životu nije znala pričati viceve, danas umije povijest pretvoriti u vic.
Trideset i više godina izvrćemo povijest, mislim se, 30 i više godina pričamo priče o davnom ratu u kojima ustaše, četnike ili partizane prikazujemo upravo onako kako kome za njegovu priču odgovara.
Industrija sjećanja, rekao bi tome veliki španjolski pisac Javier Cercas, koji je u romanu “Prevarant” zapisao da je industrija sjećanja za istinsku povijest ono što je zabavna industrija za pravu umjetnost.
“Kao što je estetski kič proizvod zabavne industrije, povijesni je kič proizvod industrije sjećanja. Povijesni kič, ili možda još bolje: povijesna laž”, piše Cercas, čime nije opisao tek ono što se događalo u Španjolskoj nakon kraja Francove diktature, kada su Španjolci poželjeli izmijeniti kako društvenu tako i intimnu povijest, već je Cercas opisao i ono što se i dan-danas događa u većem dijelu svijeta.
Jer svugdje je prošlost samoposluga sa čijih polica svi proizvoljno uzimaju ono što im je potrebno za jelo koje namjeravaju poslužiti.
Moderni populisti su, međutim, otišli još i korak dalje te na isti način, na koji su nekada izvrtali i prevrtali povijest, danas izvrću i prevrću sadašnjost. Pred našim očima tragična realnost tako postaje zabavna fikcija, pred našim se očima uveličava agresore i ratne zločince te ih se prikazuje kao žrtve ili čak spasitelje.
To više nije industrija sjećanja, već je industrija mišljenja. Jer nije više važno postoje li dokazi o tome da Iran posjeduje atomsku bombu već je važno misli li Donald Trump da Iran posjeduje atomsku bombu. “Hvala dragom Izraelu”, zato govori Friedrich Merz, ali se ne smije. Jer to nije šala.
( Goran Vojnović )