Tačka i(li) zapeta

Prije par dana, ministar finansija Vuković je slavodobitno izjavio da je zatvaranjem Poglavlja 5 stavljena tačka na kritike na račun međunarodnih sporazuma koje je potpisala Crna Gora. Da li je baš tako?

Ministar Vuković je pobrkao dvije stvari. Jedno je da li je neki međunarodni sporazum suprotan standardima EU. Sasvim drugo je da li je suprotan interesima Crne Gore. Za EU je prvo bitno. Drugo nije. O tome treba da vodi računa sama Crna Gora.

Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina između Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) štetan je po Crnu Goru na nekoliko nivoa. Najčudnije i potencijalno najštetnije su odredbe kojima se ograničava primjena crnogorskih zakona koji se odnose na javne nabavke, javne tendere i procedure javnih nadmetanja, što je predviđeno članovima 2(4) i 3(1) Sporazuma. Ono što ministru Vukoviću, a pretpostavljam ni ostalim članovima Vlade i poslanicima Skupštine koji su glasali za ovaj Sporazum, nije jasno jeste koliko ovo može biti opasno za interese Crne Gore. Ono što se nudi investitorima iz UAE može da važi za investitore iz mnogih drugih država, kojima to nije bilo namijenjeno. Uključujući tajkune iz Crne Gore.

U prethodnom tekstu na ovu temu sam pomenuo bilateralni sporazum između Crne Gore i Holandije, koji sadrži klauzulu o najpovlašćenijoj naciji. Slične odredbe sadrže sporazumi Crne Gore s nekim drugim državama, recimo član 3 sporazuma sa Srbijom. Na osnovu ovakve odredbe Crna Gora ulagačima iz tih zemalja garantuje tretman koji je jednako povoljan kao tretman koji dodjeljuje ulagačima iz tih zemalja.

Što to znači i zašto je to rizik za Crnu Goru? Ako je Crna Gora dala mogućnost investitorima iz UAE da mogu biti izuzeti iz primjene crnogorskih zakona koji se odnose na javne nabavke, na osnovu klauzule o najpovlašćenijoj naciji, to isto izuzeće mogu da traže investitori koji imaju firmu registrovanu u Holandiji, Srbiji, ili nekoj drugoj zemlji s kojom je Crna Gora potpisala sličan sporazum. To pravo mogu tražiti i tajkuni iz Crne Gore koji bi svoju firmu registrovali u Holandiji, ili Srbiji, moguće samo da bi iskoristili mogućnost koju je Crna Gora dala investitorima iz UAE. Crna Gora ne može da to odbije jer je međunarodnim sporazumima preuzela međunarodnu obavezu koja je garantovana članom 9 Ustava, po kojem međunarodni ugovori imaju primat nad domaćim zakonima. Dovoljno je da neki tajkun iz Crne Gore registruje firmu u Holandiji, ili Srbiji, i traži da se na njegovu firmu ne primjenjuju crnogorski zakoni o javnim nabavkama. Crna Gora ne može da kaže "ne" jer je već kazala "da". Ako bi Crna Gora to osporila, takav hipotetički (a sasvim mogući) crnogorski tajkun, može lagano da Crnu Goru tuži pred ICSID arbitražom, koja je specijalizovana za ovu vrstu sporova o stranim ulaganjima, kao dio sistema Svjetske banke. Nijesu to crnogorski sudovi na koje se može uticati na razne načine. Barem je dosad tako bilo. Čast izuzecima.

ICSID arbitraža ima svoje kriterijume. Ako je država dozvolila ono što je Crna Gora dozvolila u sporazumu sa UAE, snosiće posljedice. Kao ilustracija malverzacija sa izborom nacionalnosti investitora može poslužiti slučaj Tokios Tokelés v. Ukraine, ICSID No. ARB/02/18. U ovom slučaju je litvanska kompanija Tokios Tokelés tužila Ukrajinu na temelju bilateralnog sporazuma između Litvanije i Ukrajine. Ništa tu nema čudno, osim da je 99% ove "litvanske" kompanije bilo u vlasništvu Ukrajinaca, koji su kompaniju registrovali u Litvanji kako bi iskoristili povoljnosti koje Ukrajina nudi stranim investitorima, a i da bi mogli tužiti sopstvenu državu. Postoji čitav niz slučajeva u kojima je ICSID arbitraža prihvatala ovakve tužbe protiv država, uprkos očiglednim zloupotrebama pravila o nacionalnosti investitora. Arbitražna praksa je bogata slučajevima zloupotrebe pravila o nacionalnosti investitora u tužbama koje je ICSID arbitraža prihvatila kao prihvatljive. Lista je podugačka. Recimo, The Rompetrol Group N.V. v. Romania (ICSID Case No. ARB/06/3), Micula v. Romania (I) (ICSID Case No. ARB/05/20); Rumeli v. Republic of Kazakhstan (ICSID Case No. ARB/05/16). Itd. Itd. Može li neko da garantuje da se nešto slično ne može desiti Crnoj Gori?

Još jedna stvar koja Crnu Goru stavlja u podređen položaj jeste izostanak zaštite u slučaju donošenja propisa kojim se štiti nacionalni interes. Savremeni bilateralni sporazumi obično sadrže klauzulu koja daje pravo državi da donosi propise kojim se štite nacionalni interesi, bez odgovornosti prema stranim investitorima, čiji interesi bi zbog toga pretrpjeli štetu. Kao ilustracija, takvu odredbu sadrži bilateralni sporazum UAE i Indije, kojom se državama daje pravo da donose propise koji se odnose na legitimne javne interese, uključujući zaštitu životne sredine, zdravlje i bezbjednost. Ova odredba precizira da se, iako bi ovakve mjere negativno uticale na djelatnost investitora i očekivani profit, to neće smatrati kršenjem sporazuma. Dakle, iako bi donošenjem takvih propisa bila nanijeta šteta investitoru, država nema obavezu da mu nadoknadi štetu. Pitanja za Vladine eksperte: Zašto Sporazum Crne Gore sa UAE ne sadrži ovakvu odredbu? Zašto interesi Crne Gore nijesu zaštićeni? Zašto je prednost data interesima UAE? Čije interese zastupa Vlada Crne Gore?

Prema postojećem Sporazumu sa UAE, ako bi Crna Gora donijela neki propis o zaštiti životne sredine, kojim bi bila ograničena mogućnost investitora da gradi u nekim zaštićenim područjima, investitor može da tuži Crnu Goru i dobije naknadu štete koju je pretrpio zbog te nemogućnosti. Da je ovaj sporazum sadržao odredbu o pravu Crne Gore da donosi propise iz oblasti zaštite životne sredine, kakvu sadrži sporazum UAE i Indije, investitori ne bi imali to pravo. Naravno, Crna Gora ima suvereno pravo da donosi propise kojim se štiti životna sredina. Razlika je u tome da li Crna Gora zbog donošenja takvih propisa ima obavezu da obešteti investitore iz UAE. Onako kako je Crna Gora potpisala Sporazum sa UAE, ta obaveza postoji. A nije moralo tako da bude. Da je Sporazum bio sačinjen na sličan način kao onaj između UAE i Indije. Odnosno, da je sporazum sa UAE sačinjen u interesu Crne Gore, a ne UAE. Zar se tako brane nacionalni interesi svoje zemlje?

Što se tiče poslanika koji su u Skupštini glasali za Sporazum, što bi Podgoričani kazali - "samo nek su zdra'o". Puna usta nacionalnih interesa, busanja u patriotska prsa (zvuči poznato?), a kad treba da nešto urade da ih zaštite, sve se zaboravi i ti se interesi bace pod noge. Radi neke trgovine. Nacionalnim interesima Crne Gore. To rade ljudi koji znaju cijenu svemu, a vrijednost ničemu. Vjerujem da dobar dio tih poslanika i ne zna što je glasao i koje mogu biti posljedice po Crnu Goru. Ili ih jednostavno briga nije. Uostalom, najveći dio tih ljudi ulazi u politiku zbog ličnih interesa i ambicija, da dobiju komad moći, a ne da bi uradili nešto dobro za svoju zemlju. Može im bit. Spremni da trguju nacionalnim interesima, samo da im se ne dira u vlast i fotelje. Slika i prilika današnje Crne Gore. Deprimirajuće za one kojima je stalo do ove zemlje.

Vlada i Skupština su Crnu Goru dali "na izvol'te" bijelom svijetu, uključujući domaće tajkune. Pitanje koje se može postaviti jeste da li je to urađeno iz neznanja, ili s namjerom da se nekom donese neka korist. Ne zna se koje je grđe. Neznanje ili korupcija. Crnogorska klasika.

Bojim se da na priču o međunarodnim sporazumima nije stavljena tačka. Možda zapeta. Biće još toga. Ćeraćemo se.

Autor je profesor emeritus Pravnog fakulteta Kjušju univerziteta

( Časlav Pejović )