SVIJET U RIJEČIMA
Tramp i izazov za NATO
Time što nije konsultovao svoje saveznike prije nego što je napao iranska nuklearna postrojenja, Tramp je sveo NATO na pasivnog posmatrača i signalizirao opasnu diplomatsku promjenu. Sudbina Alijanse - i budućnost globalne stabilnosti - zavisiće od toga kako će odgovoriti evropski lideri
U trenutku izuzetnih tenzija, NATO je završio samit u Hagu. Otkako se vratio u Bijelu kuću, predsjednik SAD Donald Tramp je više puta optuživao Evropu da se šlepa na račun američke potrošnje za odbranu, što je izazvalo ozbiljnu zabrinutost u vezi sa zdravljem transatlantskog saveza. Njegova odluka da bombarduje iranska nuklearna postrojenja samo tri dana prije samita - u koordinaciji sa Izraelom i bez obavještavanja američkih saveznika u NATO-u - dodatno je pojačala te strahove.
Trampovi napadi na Iran evocirali su sjećanja na intervencije nakon 11. septembra u Avganistanu i Iraku, kada je NATO proširio svoju ulogu izvan suočavanja s konvencionalnim vojnim prijetnjama i uključio se u operacije protiv terorizma. Dok je Alijansa podržala rat u Avganistanu predvođen Amerikom, invazija na Irak bila je znatno kontroverznija, zbog nedostatka uvjerljivih dokaza da je Sadam Husein posjedovao oružje za masovno uništenje, kao i zbog izostanka eksplicitnog mandata Savjeta bezbjednosti UN. Nastali raskol doveo je tadašnjeg američkog ministra odbrane Donalda Ramsfelda do toga da napravi kontroverznu razliku između "Stare Evrope" i "Nove Evrope".
Trenutna situacija je, međutim, još alarmantnija. Za razliku od 2003, kada su Sjedinjene Države barem pokušale da se konsultuju sa saveznicima, Tramp ih sada drži u neznanju. Nije pružio nikakve vjerodostojne dokaze kojima bi opravdao napad na Iran, a generalni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) Rafael Grosi demantovao je njegove tvrdnje o neposrednoj nuklearnoj prijetnji, izjavivši samo nekoliko dana ranije da ne postoji nikakav dokaz o "sistematskom" iranskom nastojanju da razvije nuklearno oružje.
Zapanjujuće je to što su mnogi lideri NATO-a o napadu obaviješteni tek nakon što je on već bio izveden. Time što je zaobišao NATO, Tramp je praktično sveo Alijansu na pasivnog posmatrača, potkopavajući njene osnovne principe i signalizirajući opasnu promjenu u globalnoj diplomatiji. Zamislite da je Iran uzvratio napadom na američke baze u Turskoj, što bi potencijalno uvuklo moju zemlju u rat. A da je došlo do nuklearnog curenja koje bi ugrozilo turske civile - ko bi tada snosio odgovornost?
Iako su i Izrael i Iran prihvatili Trampovu objavu o prekidu vatre, članice NATO-a bile su gurnute u opasnu situaciju bez ikakvog upozorenja. Ovo je bilo posebno zabrinjavajuće za Tursku, koja dijeli granicu s Iranom i izuzetno je ranjiva na posljedice regionalne eskalacije.
Trampovo ponašanje dovelo je u pitanje kolektivnu bezbjednost NATO-a. Uostalom, ne postoji nikakva garancija da Izrael neće prekršiti primirje - kao što je to učinio u Gazi u martu. Članice NATO-a sada se moraju suočiti s temeljnim pitanjem: može li Alijansa opstati ako njene članice mogu samostalno da pokreću vojne akcije koje dovode u opasnost druge?
Sjedinjene Države možda posjeduju legitimne dokaze da je Iran prekršio Sporazum o neširenju nuklearnog oružja (NPT) ili da je bio na ivici da to učini. Ali ukoliko je to zaista bio slučaj, ispravan potez bi bio da se ti dokazi iznesu pred Međunarodnu agenciju za atomsku energiju (IAEA) i da se kroz Savjet bezbjednosti UN sprovede koordinisan odgovor. Alternativno, SAD su možda pretpostavile da Iran neće uzvratiti i vidjele napad kao način da primoraju Irance da se vrate za pregovarački sto. Međutim, nastavak pregovora između dvije zemlje već je bio zakazan za vrijeme prije nego što ih je izraelska intervencija poremetila. Treće objašnjenje je ciničnije, ali možda i istinito: napad je imao za cilj da se skrene pažnja sa brutalnog izraelskog rata u Gazi.
Koje god objašnjenje da se pokaže tačnim, Trampove akcije mogle bi imati dalekosežne posljedice po NATO, a budućnost Alijanse mogla bi zavisiti od toga kako će njeni lideri odgovoriti. Na primjer, predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan mora jasno izložiti rizike koje regionalna nestabilnost predstavlja za kolektivnu odbrambenu poziciju NATO-a - naročito imajući u vidu blizinu Turske Iranu. Kao lideri zemalja koje imaju stalna mjesta u Savjetu bezbjednosti UN, francuski predsjednik Emanuel Makron i britanski premijer Kir Starmer mogli bi igrati ključnu ulogu u jačanju koordinacije između NATO-a i UN-a.
Isto tako, njemački kancelar Fridrih Merc ima ključnu ulogu u oblikovanju odnosa između NATO-a i EU, dok bi norveški premijer Jonas Gar Store i finski predsjednik Aleksandar Stab mogli doprinijeti oživljavanju diplomatije i obnovi moralnog kompasa Alijanse. Na kraju, efikasnost generalnog sekretara NATO-a Marka Rutea u velikoj mjeri zavisiće od posvećenosti lidera sprovođenju racionalnih i zakonitih bezbjednosnih politika.
Čak i bez trenutne krize u Iranu, NATO se nalazi na raskrsnici. Samit u Hagu mogao bi se na kraju posmatrati kao odlučujući trenutak - onaj koji će pokazati da li Alijansa može ostati najmoćnija odbrambena organizacija na svijetu, zasnovana na zajedničkim interesima i doprinosima svojih članica, ili joj je suđeno da postane puki instrument američko-izraelskih strateških interesa.
Da sam danas na funkciji, iskoristio bih samit da ukažem na rastuću izraelsku agresiju i bezbjednosne rizike s kojima se suočava Turska kao jedina članica NATO-a u tom regionu. Pitao bih Trampa da li su, u njegovoj hijerarhiji "Amerika na prvom mjestu", saveznici iz NATO-a, čiji je član, sada iza Izraela. Svaki lider koji bi bio spreman da postavi to pitanje zauzeo bi se za principijelan otpor bezobzirnom vojnom avanturizmu - i možda upravo time pomogao da Alijansa bude spasena.
Prije rata u Iraku, francuski predsjednik Žak Širak i njemački kancelar Gerhard Šreder su zbog protivljenja američkoj intervenciji bili omalovaženi kao predstavnici "Stare Evrope". Da su njihova upozorenja tada bila shvaćena ozbiljno, možda bi se izbjegli katastrofalni troškovi tog rata, a uticaj Irana u regionu vjerovatno ne bi bio toliko značajan kao danas.
Istorija je pokazala da ratovi započeti prije nego što se iscrpe sve diplomatske mogućnosti vode ka propasti svih strana. Pogrešne procjene Rusije u Ukrajini predstavljaju mračan podsjetnik da je rat lako započeti, ali ga je daleko teže okončati.
Danas, dok Trampove akcije prijete daljom erozijom teško stečenih međunarodnih zakona, evropski lideri moraju da pruže otpor. Ako NATO ne uspije da očuva vladavinu prava, rizikuje da izgubi svoju ulogu temelja globalne bezbjednosti. Sudbina Alijanse - i budućnost globalne stabilnosti - zavisiće od toga da li će njeni lideri insistirati na miru, a ne na konfrontaciji.
Autor je bivši premijer (2014-2016) i ministar spoljnih poslova Turske (2009-2014)
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
( Ahmet Davutoglu )