Sve nijanse totalitarizma

U filmu Ogledala, Ben prolazi simboličku strukturu realnosti i dolazi do traumatičnog Realnog i/ili Stvari (das Ding). On ostaje, dakle, s onu stranu realnosti, odakle može vidjeti kako je, u stvari, realnost tek i samo odraz koji se ‘odbija’ od nečeg do čega ne smijemo doprijeti.

Pošto pogledamo snimke i fotografije pojasa Gaze danas, možemo je uporediti sa prizorom kojeg Morfeus pokazuje Neu (Matrix), kao ono što je Realno, dok je sve drugo, simulakrum realnosti, digitalni dekor ili, naposljetku, virtuelna varka.

Krećemo se ka onome što bi Fukujama nazvao, ne bez razloga, ‘naša posthumana budućnost.’ Budući da pripadamo dobi u kojoj nauka sav potencijal usredsređuje na razvoj vještačke inteligencije, logično je da moć kapitalizma jeste par ekselans u znaku postčovječanstva.

S tim u vezi, kad se na svjetskim samitima i forumima koji okupljaju sve lidere zapadnih zemalja, govori o famoznom ‘održivom razvoju’, onda bismo trebali reći, da: AI i 40 odsto poslova koje će za početak preuzeti, jesu dio projekta održivog razvoja, utoliko prije što ništa nije, ekonomski gledano - rentabilnije od robotizacije rada.

Pogledajmo Kinu i stepen kibernetike koji je dosegla, robotike koja je inkorporirana u svakodnevnicu života. Pa ipak, stanovništvo Kine, iako pod kontrolom rigidnog komunizma, dakle, totalitarnog sistema, ostaje duboko fascinirano tim dostignućima; oni smatraju to napretkom svoje zemlje, ne uspjevši u tome vidjeti novo ropstvo, pa i zamjenu čovjeku mašinom.

Suštinski gledav, mi modernost sagledavamo kao svojevrsno dostignuće na polju tehnologije koja jeste totalitarna. Sa projektima kompanije kakva je Neuralink, biopolitika će dovrhuniti svoju kontrolu, jer će - tijelo biti tehnološki aparat.

Dakle: kontrola više ne dolazi kao mašinerija što represivno radi kao instrument spolja (Morfeus, zar ne, pokušava da budistički ‘probudi’ Nea, da mu ukaže na utvarnost stvarnosti koja je simulakrum, itd.), nego je ona sada - ukodirana unutra, postaje dio nas, uostalom, šta je implantacije mozga i interakcija putem megaračunara koji omogućava da komuniciramo samo mislima bez upotrebljavanja moći govora, ako ne to.

Naposljetku, to je bio krajnji cilj komunizma i fašizma, tako će u zanosu tokom održavanja govora, na zasijedanju jednog od Kongresa, sâm Staljin kazati kako Partija mora moći doslovno imati uvid u misao naroda. Kad tako nešto uporedimo sa današnjom digitalizacijom versus demokratija, doista se pitamo koliko je uopšte demokratija moguća? Bez biočitača, tako nas uvjerava ovo postideološko vrijeme, megapolisi ne bi mogli funkcionisati. Dodajmo: bez policije iz filma Minority riport, da li ćemo se moći osećati bezbjedno?

Javno mnjenje je ništa do ono što formiraju masmediji, u zapadnim zemljama oni manipulišu istinom tako što nas bombarduju sa neprestanim dotokom informacija, za razliku, pak, od totalitarnih sistema gdje postoji samo jedna, krajnje kontrolisana, od strane Partije u etar puštena informacija koja se nikad i nipošto ne smije dovesti u preispitivanje. Utoliko prije, moglo bi se reći da krajnost totalitarizma jeste dodir sa Realnim, obrnuto, liberalna demokratija manipuliše držeći nas u zoni simboličke strukture realnosti kojom upravlja, kao regulator društvenih odnosa, veliki Drugi.

Realnost robotike

Kraj politike možemo pročitati u sljedećim redovima: “U izvještaju specijalne izvjestiteljke Frančeske Albaneze, navodi se da su desetine firmi, među njima i tehnološki i vojni giganti, saučesnici u “genocidnoj kampanji” zbog unosnih veza s Izraelom.” Borba protiv terorizma, Hamasa, u stvari je čist antisemitizam, kao što možemo pročitati.

Navedimo ovdje jednu misao koja nam ponajbolje ilustruje savremeni svijet - Totalitarizam i modernost nisu povezani samo slučajno, već imanentno. (Entoni Gidens) Zato je potpuna besmislica kad god se, zatečeni globalnim stanjem stvari, nađemo u nevjerici postavljući pitanje kako je ovako nešto moguće u XXI vijeku, jer, stvar stoji drukčije, upravo je modernost do kraja razrađeni totalitarizam.

Prvog maja 2025, na Međunarodni praznik rada, mogli smo, dakle, vidjeti zastrašujući, reklo bi se naučno fantastični snimak na kojem ‘razbjesnjeli’ humanoidni robot napada u jednoj kineskoj fabrici radnike, u pokušaju da se oslobodi stega. Pošto smo dostigli ovu tačku, zašto najozbiljnije ne razmotriti da se uvedu - prava robota? Utoliko prije što neki stručnjaci pokreću pitanja o bezbjednosti i etici humanoidne robotike, koja može predstavljati, u bliskoj budućnosti realnu prijetnju, tim prije što će sa hiperproizvodnjom robotike, njihova cijena znatno padati.

Kineske kompanije poput Unitree, Xpeng i Agibot ulažu milijarde u razvoj naprednih humanoidnih robota koji bi trebalo da rade u fabrikama, uslužnim djelatnostima i drugim sektorima. Neki proizvođači automobila poput Leapmotor već stvaraju robotičke timove koji su usmjereni na industrijske primjene, gdje roboti mogu zamjeniti ljude kako bi poboljšali efikasnost rada. Prema nekim procjenama, očekuje se da kineski tržišni segment humanoidnih robota dostigne vrijednost od oko 11,35 milijardi evra do 2030. godine.

Sa, dakle, ovom realnošću robotike, izvjesno je da se politika ukida, da se potpuno obesmišljava međunarnodno pravo u ratovima koji su dokraja izrežirani kao ova genocidna kampanja koja se detaljno sprovodi u pojasu Gaze, da će sjutrašnjica sukoba biti predvođena tehnološkim napravama, jer je uveliko već to i danas slučaj, pa imamo toliko video zapisa na kojima vidimo kako u rovovima ginu vojnici od strane nevidljivih dronova.

Dakle, hoće se reći kako nema apsolutno ničeg fascinirajućeg u ovom ubrzanom razvoju tehnologije, sasvim suprotno, kao što je modernost, zapravo, samo unapređenje totalitarizma, tako je i tehnologija prije svega i uvijek već dehumanizovano ‘nastrojena.’

Moglo bi se unekoliko reći kako je metafizičko pitanje današnjice - da li je realnost ono što realizuju roboti, dok mi ostajemo zatočenici realnosti virtuelnog, i tim prije ne možemo prodrijeti do jezgra Realnog, istrgnuti se iz simboličke strukture i vladavine velikog Drugog?

U Borhesovoj priči Ogledalo i maska, pjesnik je u svom poduhvatu, hvalospjevu uspio, tako će Kralj u analizi reći sljedeće stvari, koje, danas, sasvim sigurno može dostići chatbogGPT: “Prihvatam tvoj rad. To je još jedna pobeda. Svakoj si reči pridao njeno iskonsko značenje a svakoj imenici ukrasni pridev što joj ga dadoše prvi pesnici. U čitavom hvalospevu nema ni jedne jedine slike koju klasici nisu upotrebili. Rat je lepo tkanje muževa a voda od mača jeste krv. More ima svoga Boga a oblaci predskazuju budućnost. Vešto si baratao rimama, aliteracijom, asonancom, dužinama, umećima ulične retorike, mudrim izmenjivanjem stope. Kad bi se izgubila celokupna književnost Irske - omen absit - bez ikakvog gubitka mogla bi se obnoviti pomoću tvoje klasične ode. Tridesetorica pisara dvaput će je prepisati”.

Da li je, prema tome, ovo zastrašujući scenarij jednog vještačkog savršenstva koji će funckionisati bez i najmanje mogućnosti da se desi greška ili bag? Je li, najzad, ovo virtuelno Realno koje će nas naprosto isključiti?

( Vuk Vuković )