Trampova doktrina

Drugi mandat predsjednika SAD Donalda Trampa jedva da traje četiri mjeseca, a već su vidljivi znaci nove spoljnopolitičke doktrine. Kao i mnogi drugi aspekti njegovog mandata, ta doktrina predstavlja oštar raskid sa prošlošću.

Doktrine igraju važnu ulogu u američkoj spoljnoj politici. Pomoću Monroove doktrine, proglašene 1823. godine, SAD su dale do znanja da će postati dominantna sila u zapadnoj hemisferi i da neće dozvoliti drugim zemljama da zauzimaju konkurentske strateške pozicije u tom regionu. Na početku Hladnog rata, Trumanova doktrina garantovala je podršku Amerike zemljama koje su se borile protiv komunizma i subverzivnih akcija koje je podržavao SSSR.

Kasnije je Karterova doktrina signalizirala da Amerika neće stajati po strani ako spoljne sile pokušaju da uspostave kontrolu nad naftom bogatim regionom Persijskog zaliva. Rejganova doktrina obećavala je pomoć antikomunističkim, antisovjetskim snagama i državama. "Doktrina slobode" Džordža Buša mlađeg, između ostalog, jasno je stavljala do znanja da ni teroristi, ni oni koji im pružaju utočište, neće izbjeći odmazdu.

Ono što povezuje ove i druge doktrine jeste to što one šalju poruku različitim ciljnim grupama o tome koji su interesi najvažniji za Ameriku i šta je ona spremna da učini kako bi ih zaštitila. Doktrine imaju za cilj da uvjere prijatelje i saveznike; da odvrate postojeće ili potencijalne neprijatelje; da podstaknu birokratiju kojoj su povjereni zadaci nacionalne bezbjednosti; da edukuju javnost.

Iako Trampova doktrina nije formalno predstavljena, ona ipak počinje da se oblikuje. Mogla bi se nazvati doktrinom "okretanja glave na drugu stranu", doktrinom "ne vidimo zlo, ne čujemo zlo, ne govorimo o zlu", ili doktrinom "to nije naša stvar".

Kako god je nazvali, ta doktrina šalje poruku da Amerika više neće pokušavati da utiče na to kako se države ponašaju unutar svojih granica niti da na to reaguje. Administracija se uzdržala od kritike predsjednika Turske Redžepa Tajipa Erdogana kada je uhapsio svog glavnog političkog protivnika; premijera Izraela Benjamina Netanjahua, koji je više puta pokušavao da oslabi pravosudni sistem svoje zemlje; kao i premijera Mađarske Viktora Orbana, koji sistematski slabi demokratske institucije u svojoj zemlji.

Iako Tramp sa nipodaštavanjem govori o spoljnoj politici predsjednika Rusije Vladimira Putina i ekonomskoj politici predsjednika Kine Sija Đinpinga, on ne vidi problem u represijama kojima ti lideri izlažu sopstveni narod. Pored toga, Trampova administracija je smanjila ili ukinula mnoge od instrumenata (uključujući "Glas Amerike", Američku agenciju za međunarodni razvoj, Nacionalnu fond za demokratiju) koji su se dugo koristili za podršku civilnom društvu i demokratskim pokretima širom svijeta.

Najbližim javnoj artikulaciji nove doktrine mogu se smatrati Trampove izjave u Saudijskoj Arabiji 13. maja. On je s oduševljenjem govorio o promjenama u toj zemlji, koje je nazvao velikim, i dodao da se ta transformacija "nije dogodila zahvaljujući zapadnim intervencionistima... koji vam drže predavanja o tome kako treba da živite i kako da upravljate sopstvenim poslovima... Posljednjih godina previše američkih predsjednika bilo je opsjednuto idejom da je naš posao da zavirujemo u duše stranih lidera i da koristimo američku politiku kako bismo im sudili za njihove grijehe".

Trampovi postupci, a prije svega njegova težnja da sklapa poslovne dogovore sa autoritarnim vlastima zemalja Persijskog zaliva (i ne samo sa njima), dodatno naglašavaju značaj ovih riječi. Za razliku od Regana, Kartera, Buša, Obame i Bajdena, Tramp je jasno stavio do znanja da Sjedinjene Američke Države nisu zainteresovane za zaštitu ljudskih prava i demokratije, za osuđivanje zločina autoritarizma, niti za to da zahtijeva oslobađanje političkih disidenata.

Da, doktrina "okretanja glave na drugu stranu" oslobođena je onih pretjerivanja koja su obilježila mandat Buša, kada je revnosna želja da se demokratija širi dovela do krajnje skupog i loše osmišljenog upada u Irak. Pored toga, SAD će lakše moći da vode konstruktivnu saradnju sa vladama koje u sopstvenim zemljama sprovode politiku koja bi, u normalnim uslovima, predstavljala prepreku za trgovinske odnose ili za saradnju u ključnim bilateralnim, regionalnim ili globalnim pitanjima.

Ipak, negativne posljedice novog pristupa poništavaju sve te razloge. Trampova doktrina povećava vjerovatnoću da će vlade koje su već sklone unutrašnjim represijama i pokušajima da oslabe demokratiju - činiti to još žešće. Osim toga, demokratija je oblik vlasti koji se obično povezuje ne samo sa većom ličnom slobodom, već i sa slobodnim tržištima zasnovanim na vladavini prava i manje agresivnoj spoljnoj politici. Upravo zato je podsticanje demokratije korisno za američke investitore i smanjuje rizik da će se Amerika uvući u skupe ili dugotrajne sukobe u inostranstvu.

Trampova doktrina udaljava Ameriku od mnogih njenih tradicionalnih prijatelja i saveznika, od kojih su većina (i to ne slučajno) demokratske zemlje. To otuđenje umanjuje američki uticaj.

Važno je naglasiti da sposobnost Amerike da vodi spoljnu politiku koja podržava slobodu u inostranstvu u velikoj mjeri zavisi od njene spremnosti da sama slijedi principe koje propagira. Zemlja ne može samo da priča, a da riječi ne potvrđuje djelima - a Trampova administracija krši mnoge norme i ustaljene prakse na kojima počiva demokratija. To će joj umanjiti mogućnost da brani demokratiju u drugim državama, ukoliko to u nekom trenutku poželi.

Ne postoji doktrina koja je u potpunosti dosljedna. Tokom Hladnog rata, SAD su često podržavale antikomuniste koji nisu imali mnogo zajedničkog sa demokratijom. Trampova doktrina nije izuzetak. Ona ima sebičan pomak udesno. Trampova administracija kritikuje evropske vlade i očigledno favorizuje krajnje desničarske snage, uključujući nacionalistu Karola Navrockog, koji je pobijedio na predsjedničkim izborima u Poljskoj. Uprkos smanjenoj američkoj aktivnosti u inostranstvu, Tramp istovremeno vodi kampanju protiv Grenlanda i Kanade.

Ali to su izuzeci. Suština Trampove doktrine je jasna: ne dozvoliti da antidemokratsko ponašanje ometa poslovanje.

Dugo je vremena Amerika nastojala da mijenja svijet - iritirajući jedne i inspirišući druge. Ta vremena su prošla. U izvjesnom smislu to je možda i dobro, ali je u cjelini - loše. Amerika se promijenila. Ona sve više liči na mnoge zemlje i vlade koje je nekada sama kritikovala. To je tragično i paradoksalno.

Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor Odjeljenja za planiranje politike u Stejt departmentu (2001-2003)

Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)

( Richard Haass )