Bez rekvizita, bez filtera - samo ja

Kad ljudi umiru od poređenja, a ne od stvarnih problema, kad niko više ne zna da li je “dovoljno dobar”, kad sa svih strana iskaču savršeni životi u filterima, kad su svi u nekim ulogama, u jednom trenutku shvatiš da si umoran upravo od raznih uloga koje nisi birao, ali i da je vrijeme da se suočiš i kažeš: “Ovo sam ja. Bez rekvizita”...

To je izabrala i upravo to ističe u razgovoru za Vijesti glumica i avanturistkinja Hristina Popović koja se nakon godina bogate karijere ispunjene ulogama na filmu, televiziji i u pozorištu, ali i nakon izvjesnog vremena na izazovnim putovanjima širom svijeta, odlučila da zakorači na novi teren - solo scenu, i to kroz stand up formu.

Autobiografska predstava ispunjena elementima humora, (auto)ironije, intimnih promišljanja “Dobro sam ispala, šta mi fali?” za kratko vrijeme okupirala je javnost u Srbiji i postala pravi hit. U njoj Hristina Popović igra samu sebe, a proces i samo ogoljavanje bilo je, kaže u razgovoru za Vijesti, zastrašujuće, ali i neophodno.

Predstava će svoju regionalnu premijeru imati upravo u Crnoj Gori, u okviru ovogodišnjeg izdanja Međunarodnog festivala mediteranskog teatra ‘Purgatorije”, sjutra, u 21.30 časova na Ljetnjoj pozornici u Tivtu.

“’Dobro sam ispala, šta mi fali?’ nije idealizovana priča o savršenim ženama ili životima prikazanim na društvenim mrežama. To je iskrena, humoristična i vrlo lična ispovijest žene koja je mnogo puta padala i ustajala, a na kraju shvatila da joj - ništa ne fali. Predstava kombinuje oštroumni humor, britku autoironiju i one male životne istine koje svi prepoznajemo, ali ih rijetko izgovaramo naglas”, ističe autorka u najavi.

Ona dalje dodaje da je posljednjih godina više vremena provela na Arktiku i Antarktiku nego na sceni, ali su i koraci nakon toga bili izazovni.

“I taman kad sam pomislila da ne postoji izazov koji me može izbaciti iz zone komfora, odlučila sam da stanem pred publiku bez kostima, bez maske, samo ja i mikrofon. Ovo je moj najličniji i najluđi izazov do sada. To je pokušaj da kroz smijeh i sjećanja ispričam razvojni put jedne porodice, i sve ono što nas oblikuje, a o čemu rijetko pričamo”, kaže Popović.

Ona objašnjava i kako su je upravo sva ta putovanja i avanture - uspon na Kilimandžaro, polarna ekspedicija, Himalaji, ronjenje na dah, Antarktik... - podstakla na introspekciju, spoznaju svijeta, društva i sebe, ali i na pozorišni čin.

U intervjuu za Vijesti, glumica govori više o svemu tome i poziva publiku na svojevrsno putovanje i suočavanje sa pitanjem šta nam, zapravo, fali... Odgovor je jednostavniji nego što se čini...

Predstava “Dobro sam ispala, šta mi fali?” biće izvedena u Tivtu u okviru Purgatorija. U pitanju je crnogorska premijera komada. Kako biste je najavili čitaocima, zašto da dođu i šta da očekuju, a kakva su Vaša očekivanja?

Ovo je predstava za sve koji su se ikad zapitali kako su uopšte preživjeli porodicu, društvo, tranziciju, ljubavi, razočaranja i sebe same. Ispovijedno je, duhovito i oslobađajuće.

Dođite ako volite da se nasmijete jer vjerujem da će se svaki gledalac prepoznati u nekom liku ili će prepoznati nekog “svog”. Očekujem da se draga publika zabavi zajedno sa mnom i da nakon predstave kaže “ ma ipak smo odlično ispali!”

Pitanje iz naslova je retoričko. Koliko je ono Vaše lično, ali i univerzalno, bilo samo za sebe ili u kontekstu predstave? Dobro sam ispala ili dobro smo ispali, u odnosu na šta?

To pitanje je i ironija i utjeha. Dobro sam ispala uprkos svemu ili baš zbog svega, u odnosu na očekivanja, norme, traume koje se ne vide na prvi pogled. Lično je, jer se osvrćem na sopstveni život kao na teren bezbjedno miniran humorom. A ipak je i univerzalno, jer mnogi od nas dolaze iz haosa porodičnog, društvenog, istorijskog i opet nekako stojimo na nogama.

Pred publiku stajete, praktično bez štita, i igrate sebe... Da li je bilo teško odlučiti se na takav vid ogoljavanja i kako je izgledao čitav proces koji je za Vama, šta Vam je donio, a šta je bilo posebno izazovno?

Bilo je zastrašujuće, ali i neophodno. U jednom trenutku shvatiš da si kao čovjek umoran od uloga koje nisi birao, i da je vrijeme da kažeš: Ovo sam ja. Bez rekvizita. Bez kostima. Bez izgovora.

Kao neko skidanje slojeva koji nisu moji, dok nisam stigla do onog što jesam. Najveći izazov je bio da ne uljepšavam. Da ne pokušam da budem dopadljiva. A najveći dar je reakcija ljudi koji kažu: “I ja se tako osjećam, hvala ti što si to rekla naglas.”

Predstava je autobiografska, ali ne djeluje kao još jedna ispovijest, već kao jedan od rijetkih glasova koji o životnim putevima govori sa lakoćom i duhovitošću. Je li možda ključ upravo u razgovoru, humoru, (samo)spoznaji i preispitivanju ili pak u kreativnom radu koji nekada djeluje i terapeutski?

Ključ je, rekla bih, u dozvoli da zamijenimo stare obrasce koji su jako “živi” na ovim našim prostorima. Mene su cijelog života učili da je vrijedno jedino ono što si mukom stekao. Pritom, ne mislim sad na materijalne momente već na uvide iz raznih iskustava. Ali mislim da to nije istina, makar ne želim da bude moja istina. Sad sam u trening fazi da sve što je život - i ono dobro i loše i ružno - naučim da prihvatam sa lakoćom.

Humor mi je oduvijek bio najbliži način da preživim. A kreativni rad je jedini alat koji mi dopušta da iz haosa izvučem smisao.

Predstava jeste terapijska, ali ne kao ispovijest, već kao ogledalo. U kojem se publika, ako poželi, može vidjeti i nasmijati i nekom svom sopstvenom lavirintu.

Kažete da kroz predstavu pokušavate ispričati razvojni put jedne porodice. Koliko se u našem mentalitetu zadržao taj osjećaj stida i skrivanja kada govorimo o onome što nas je stvarno oblikovalo, a koliko nam je zapravo potrebno da o tome razgovaramo?

Stid je kod nas porodična vrijednost. Prenosi se generacijski, kao bakin servis. Ćuti se o svemu važnom, dok ne eksplodira kroz tijelo, odnose ili društvene situacije. Stid, strah, krivica i još štošta često ometaju svjesnost i sprečavaju nas da vidimo sliku iz više uglova.

Zato je predstava pokušaj da otvorim prostor za to: da pogledamo, bez prosuđivanja, osude, krivice i drame, ono što nas je oblikovalo i da pritom ostanemo svoji! Jer pritisci da budemo nešto drugo najčešće dolaze iz tuđe nemoći i nesposobnosti da preuzmu odgovornost za sopstvene izbore ili pasivnost.

Nakon osam godina pauze, birate stand-up formu, i to solo, bez pratnje, uz autoironični, pomalo i prkosni ton. Kako doživljavate taj format, a kako svako od igranja, s obzirom na to da je za kratko vrijeme predstava postala hit?

Stand-up je kao da si go i još sam sebi držiš reflektor. Šalim se malo, ali u ovom formatu nemaš gdje da se sakriješ. Ne kriješ se iza nekog napisanog lika već govoriš u svoje ime i to jeste oslobađajuće. Taj format mi je dozvolio da budem precizna, brza, svoja, i da kroz humor kažem i ono što se inače prećuti. Prkosan ton koji pominjete, kao i autoironija, jesu nekad moj način da preživim stvarnost, a da se ne ogorčim.

Svako igranje se razlikuje a publika je kao poligraf - odmah osjeti da li si stvaran ili “fejkuješ fank”. Mislim da je zato predstava brzo postala hit, jer ne glumim ni pobjedu, ni poraz. Samo istinu koju svi već negdje znamo, ali se nekad ne usuđujemo da je kažemo naglas.

Istakli ste da ste posljednjih godina više vremena proveli na Arktiku i Antarktiku nego na sceni. Šta su Vam ta iskustva donijela i koliko su uticala na samu predstavu? Je li Vas, upravo scena “pozvala” da joj se vratite?

Kad si na krajevima svijeta, u tišini leda i vjetra, ne možeš da pobjegneš od sebe. Sve se raščisti i iznutra i spolja. Tamo se otope neki sopstveni unutrašnji glečeri. Ta ekstremna iskustva su mi donijela tišinu koja u meni ranije nije postojala. I tek iz te tišine se javio glas koji je želio da govori jasno, iskreno i bez fikcije.

Nisam ja pozvala scenu - ona je pozvala mene još prije 37 godina. A sad, kad sam joj se ponovo odazvala, donijela sam joj ono što sam prikupila iz tih iskustava. Uspon na Kilimandžaro, polarna ekspedicija od 300 kilometara psećom zapregom duboko u arktičkom krugu, skoro mjesec dana na Himalajima, ronjenje na dah na 30 metara i Antarktik kao vrhunac svih ostalih iskustava mi nisu donijeli trofeje već dublju svijest o sebi i svijetu. Naučila sam da se snalazim u nepoznatom, da prevazilazim krize i da ostanem svoja i u dubini i na visini, a ova predstava jeste priča upravo o tome - o rezilijenciji.

Da li je i koliko Hristina sa scene različita od one iz svakodnevnog života? Pored toga, koliko svi zapravo igramo neku ulogu u predstavi sopstvenog života pokušavajući da ispadnemo dobro?

Da, svi mi igramo neku verziju sebe. To je valjda dio preživljavanja, da djelujemo sigurnije, stabilnije, uspješnije nego što se u stvarnosti osjećamo.

Predstava pokušava baš to da razgoliti. Ne da bi razotkrila druge, već da bi pokazala da nismo dužni da budemo savršeno “skockani”. Dovoljno je da budemo svoji. Ja ne vjerujem da se svijet mijenja tako što popravljaš druge ljude ili se prilagođavaš sistemima već time što staneš u svoje kapacitete, bez skrivanja, bez da se umanjuješ kako bi bio prihvaćen, bez potrebe da “ispadneš dobro”.

Većina svijeta funkcioniše na osnovu pretvaranja, kontrole i skrivenih očekivanja. Kada neko biva to što jeste - ta energija mijenja prostor. Ne zato što “uči” druge, već zato što razotkriva iluziju. Ljudi je osjete. I tada se nešto u njima pomjeri.

Ako sakrivaš sebe, ranjivost, humor, percepciju..., onda svijet nikada neće imati pristup tome. Kad si to što jesi, bez potrebe da se izvinjavaš zbog toga, onda možeš da postaneš “pozivnica” drugima da i oni prestanu da se umanjuju.

Ljudi koji stoje u svojoj autentičnosti prestaju da zavise od spoljnog priznanja, i tako izlaze iz kontrole. Možda svijet u kom ljudi ne mogu biti kontrolisani kroz stid, krivicu i strah - jeste svijet koji se mijenja?

Predstava otvara prostor za ranjivost, ali i prepoznavanje, pa i razumijevanje i solidarnost. U vremenu u kojem svi pokušavamo da budemo “dobro”, uz mnoštvo priručnika za to, poruka kako da budemo dobro, gdje je prostor za iskrenost, ali i za to da nam nije dobro i da nijesmo dobro?

Solidarnost, za mene, nije moguća bez saosjećanja. A saosjećanje je teško dok god nismo spremni da budemo ranjivi - prvo pred sobom, pa onda i pred drugima. Ljudi su, čini mi se, skloniji osudi nego dopuštanju. A biti u dopuštanju znači da ne sudiš. Ni sebi, ni drugima. Ovo ne znači da treba odobravati sve, nego prosto ne reagovati iz otpora, kontrole ili osude već iz svjesnog izbora. I tada tvoja energija ne ide na borbu, već na kreaciju nečeg novog. I u takve promjene vjerujem.

Gdje postoji prosudba, ne postoji prostor za istinu onog drugog ili sebe. Biti “u dopuštanju” stvara energetski prostor u kome ljudi mogu da budu ono što jesu, bez straha. Bliskost i solidarnost počinju kada smo prisutni, otvoreni, bez osude, puni poštovanja i svjesni istine o sebi i drugima - čak i kad nije savršena.

Zato predstava ne nudi rješenje, ni formulu. Nudi prostor u kojem ranjivost nije slabost već snaga.

Kažete i da ovo nije priča o savršenim ženama, niti o životu sa Instagrama, već sočna, duhovita i vrlo živa ispovijest žene koja se saplitala, padala, ustajala i, na kraju, dobro ispala, a sve to uz “one male istine koje svi znamo, ali rijetko ko kaže naglas”... Da li Vam je bitno da publici prikažete određenu stvarnost, različitost, pa i “sočnost” kakva se na društvenim mrežama ne može naći i zbog čega?

Jeste. Zato što živimo u vremenu u kom ljudi umiru od poređenja, a ne od stvarnih problema. Jer niko više ne zna da li je “dovoljno dobar” kad sa svih strana iskaču savršeni životi u filterima.

Realan život je ponekad i haotičan, i urnebesan, i duboko smislen - sve u isto vrijeme.

To mi i jeste bila namjera, da ljudi, makar na sat vremena, prestanu da se takmiče sa tuđim slikama i da se povežu sa sobom.

Šta biste odgovorili ili rekli sebi kada je sami naslov u pitanju “Dobro sam ispala, šta mi fali?” i zašto nam je potreban taj afirmativni, možda donekle i drski, odgovor (sebi, nekome ili životu)?

Potrebna nam je ta afirmacija ne zato što je sve idealno, već zato što je dovoljno naše. U svijetu koji stalno sugeriše da nismo “dovoljni”, ovo je jedna vrsta tihe pobune. Izjava da, uprkos svemu - jesmo.

I ako već moramo da ispadnemo, neka bude autentično... Ako može, s osmijehom i sa sviješću da je to što jesmo možda upravo ono što ovom svijetu fali.

( Jelena Kontić )