Nagrađivanje

Što radi sadašnja vlast sa nagradama što nisu radili oni prije njih?

To nije opravdanje, naprotiv, to je suština problema današnje Crne Gore ali i prirode političkih promjena u njoj. Ovdje pad jedne vlasti, pokazuje se, ne znači nikakvu promjenu odnosno poboljšanje načina upravljanja ili odgovornijeg odnosa prema institucijama. Stvar ostaje ista, beskrajna dripačka otimačina svega i svačega. Partijski interes kreira stvarnost, sve ostalo je samo retorika. Jednako prije kad se spašavala Crna Gora kao i sada, kada se vidaju vaskolike srpske rane... Dvostruko loše, dakle.

Ostala je, u najkraćem, praksa da se nagrade nerijetko (ne uvijek) doživljavaju kao dvorska (politička) milost iskazana prema lojalnim stvaraocima, i to, kao što rekosmo nije počelo juče. Tako da bi, ako žele biti zaista principijelni, gnjev u DPS saopštenjima morao biti suzdržaniji, prigušeniji, najblaže rečeno.

Naravno da amaterski djeluju nejasnoće povodom izdanja nagrađene knjige, vjerovatno se odužilo, znate kakvi su današnji izdavači - a tek žiriji. A sve se namjestilo. Ranije je jedan klan “upravljao” nagradama, sada to radi neki drugi klan. I čudimo se što se ništa ne mijenja?

Izvjesno da ovakve, ni bilo kakve slične mahinacije ne trebaju ni nagradi, ni Žiriju ako ozbiljno radi svoj posao, a ni konkretnom pjesniku.

Ovdje svi vole sve da znaju (ako je moguće bez čitanja), vjerujem da je malo ko od onih koji se bučno izjašnjavaju ovih dana o Bećiru Vukoviću zaista i pročitao neku njegovu pjesmu.

Da jesu znali bi da je riječ o dobrom pjesniku, osobenom, promišljenom, koji je još od prvih knjiga (Zidovi koji rastu) ispisivao autentičnu poeziju. Puna slika moderne poezije u Crnoj Gori nije potpuna bez njegovog glasa.

Njegove političke izjave, pak, nesumnjivo su daleko od nivoa koje doseže kao pjesnik.

Ne sviđaju mi se njegove izjave, ali, možemo reći - on je nagrađen kao pjesnik, a ne kao politički komentator.

Na žalost, vrlo je vjerovatno upravo suprotno. Odnosno, da mu nagradu nije donijela (dobra) poezija, već upravo te i takve izjave. Jer to je svjetonazor i retorika koju podržava Andrija Mandić i čak nam je preporučuje za redizajniranje i cinično rebrendiranje 13. jula.

Otud potiče žestina reakcije na crnogorskom polu, takva najava Mandića zaslužuje pažnju i jasnu reakciju.

Ali, ako imaju nešto duže pamćenje, žestina onih koji negoduju bila bi upitna. I nema mjesta prevelikom čuđenju. Umjesto ispraznog i neprincipijelnog zgražavanja stvari treba zaista mijenjati.

Jednako je ova nagrada i prije bila dvorski ukras, odnosno politička (i medijska) prilika koju je vlast (nerijetko) koristila kao bakšiš za podobne stvaraoce. Prije za neke druge, sada za ove. Dakle - kontinuitet nerazumijevanja i unižavanja institucije ovakve nagrade je postojan. I malo je vjerovatno da će se promijeniti u dogledno vrijeme.

Ipak, TV brukanje dvojice laureata u pokušaju da se diskvalifikuje treći, koji je, vjerovatno zgrožen čitavom atmosferom, odbio nagradu, nešto je što možda najbolje pokazuje javni profil nagrađenih. Objasniše jednostavno - On je samo interpretator? Otkud potreba da se unižava (jer to je bila nesumnjiva namjera) laureat koji je nagradu odbio? Zar to pripada njima? Ovaj nedostojanstveni ispad možda je najslikovitije (i najuvjerljivije) dočarao Karadaglićeve razloge za odbijanje. Autentični interpretatori duha palanke.

Zaista, ko bi normalan želio biti dio ovog provincijskog vašara.

Još da nam Andrija Mandić objasni “što nam dođe” i kakav treba da bude 13. jul. Liči na početak vica, a nije. Ovaj virtuozni interpretator Vučićeve muzike je najavio da je isplanirao novi duh za ovaj stari praznik. Time bi, definitivno, crnogorska sklonost političkoj perverziji mogla postati - poslovična, antologijska.

( Balša Brković )