KOSMOS ISPOD SAČA
Bili, bili, bili
Crna Gora je zemlja pripovijedanja, zemlja govora. Bila, bila, bila! Ali izgleda da u Parlamentu niko više ne umije da prozbori. Oratorstvo je ravno nuli. Dižu glave, galame, ciče, ništa ne kažu. Isto je nakon dodijeljenih nagrada, izlaze riječi koje ništa ne znače. Ne umije da progorovi ni nagrađeni, ni žiri, pa ni oni koji se protive
Kad je Gabrijel Garsija Markes primao Nobelovu nagradu, pojavio se u bijelom lanenom odijelu. To je bilo kontra svih normi i pravila oblačenja, jer se očekivalo da kao i svi prethodnici, on bude odjeven u frak, uz okovratnik i leptir mašnu. Ali ništa od toga, Markes je kao veliki šmeker izašao u onome što je njegovo, iz njegovog kraja, iz Latinske Amerike. Bijelo laneno lagano odijelo. Gospodski veličanstveno. Održao je čuven govor “Usamljenost Latinske Amerike”. U tom govoru postoji nekoliko rečenica koje sugerišu na važnost kulture i književnosti po emancipaciju države. U tim rečenicama je sve što i dalje ne razumiju crnogorski političari zaslijepljeni isključivo kintom: “Latinska Amerika je kontinent usamljenosti, jer je istorija naših zemalja ispisana od strane stranih sila, a ne nas samih./Zavisnost od stranih metropola, nadmoć lokalnih staleža, neznanje i zaostalost su krupni nedostaci koji uništavaju našu zemlju./Naša književnost i umjetnost su način da se izborimo sa tom usamljenošću, da pronađemo glas i identitet u svijetu koji nas često ignoriše.” Svu tu usamljenost o kojoj govori Markes, muke i sreću, otkrili su pisci Latinske Amerike, a u njihove priče zaljubio se cio svijet.
Godine 1961. Ivo Andrić je prilikom primanja Nobelove nagrade bio odjeven kako se i očekuje, formalno, ali znalački diplomatski. On se držao pravila, sve je bilo uvijek pod konac. Ali u govoru koji je održao, dao je ključ za razumijevanje književnosti, Balkana i pripovijedanja. Naziv njegovog govora je “O priči i pričanju” i može se pronaći u njegovim Sabranim djelima. U tom govoru ima par rečenica koje su strašno precizne: “Pripovjedač i njegovo delo ne služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti.” Ima i još nekih rečenica oko kojih treba da se zamislimo dobro: “Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča.”
Crna Gora je zemlja pripovijedanja, zemlja govora. Bila, bila, bila! Ali izgleda da u Parlamentu niko više ne umije da prozbori. Oratorstvo je ravno nuli. Dižu glave, galame, ciče, ništa ne kažu. Isto je nakon dodijeljenih nagrada, izlaze riječi koje ništa ne znače. Ne umije da progorovi ni nagrađeni, ni žiri, pa ni oni koji se protive.
Ništa ne odjekne, osim ako nije uvreda ili cinizam. Isto je i sa protestima, ovim i onim. Prošlim i sadašnjim. Ukanje i bukanje, prevelike riječi, prevelika ambicija. Svi bi da su veliki iako su djela malena. Penju se na prste, kante, rampe, galame, žeste se i glume i skok, skok, skakuću. Kad bi se policija nekad sklonila, možda bi jedni i drugi shvatili koliko se liče. Jedni su prije davali svojima nagrade isto kako i ovi danas daju.
Otuda danima govorimo samo o utiscima, govori se o reakcijama, a ne o djelima. Nekad se sudilo djelu, a sada liku. Djelo niko i ne pominje, djelo je pod B. Zato je sve smiješno i banalno.
Davno prije osnivanja Nobelove nagrade, Seneka je posadio jednu misao koja se evo potvrđuje i u Crnoj Gori, potvrđuju je i oni koji ga ne znaju i nisu ga čitali, a uklapaju se u njegove kalupe: “Niko ne može biti vođa ako ne poseduje unutrašnju snagu; oni koji to pokušavaju bez nje, samo prave predstavu za publiku.” Zavjesa!
( Đuro Radosavović )