Grad nije samo predmet oblikovanja, već polje moći, otpora i borbe

Iva Čukić, arhitektkinja posvećena principima prostorne pravde i demokratizaciji urbanog razvoja, kroz svoj rad povezuje stručno znanje i zajedničke interese građana u cilju pravednijeg oblikovanja gradova. Kao jedna od osnivačica kolektiva Ministarstvo prostora, aktivno učestvuje u pokretima koji zagovaraju drugačije, inkluzivne modele upravljanja prostorom.

U okviru ovogodišnjeg KotorArta, Iva Čukić je jedan od učesnika dvodnevnog debatnog programa Pjaca od filozofa, koji će biti održan 17. i 18. jula u Kreativnom habu Kotor. Program pretvara gradske pjace u savremene agore za promišljanje identiteta, pamćenja i zajednice u savremenim gradovima. Inspirisani stavovima Bogdana Bogdanovića, koji je grad doživljavao kao jedinstveni prostor susreta sjećanja, značenja i snova, ovogodišnji Pjaca od filozofa usmjerava pažnju na pitanje: šta grad čini gradom: njegov identitet, tragovi prošlosti i vizije budućnosti.

Prvog dana, 17. jula, tema razgovora biće “Grad kao arhiv pamćenja i promjena”, a učesnici su: istoričar, pisac i publicista Dragan Markovina, pisac i predsjednik Udruženja KROKODIL Vladimir Arsenijević, i andragog Barbara Obradović Pajić. Moderator razgovora je Milica Nikolić. Drugog dana, 18. jula, fokus je na “Gradu kao zajednici i aktivizmu”, u kojem će, pored Ive Čukić, učestvovati dramski pisac Aleksandar Radunović i doktorantkinja na odsjeku za urbanizam i arhitekturu na Univerzitetskom institutu u Lisabonu, članica grupe KANA/ko ako ne arhitekt Sonja Dragović, a moderatorke su Aleksandra Kapetanović i Tatjana Rajić.

Razgovor sa Ivom Čukić vođen je prije nego što je objavljena vijest da je Kotor suočen s mogućnošću upisa na Listu svjetske baštine u opasnosti. Upravo ta okolnost dodatno potvrđuje koliko su teme ovogodišnje Pjace od filozofa, identitet grada, pamćenje i zajednica, važne i hitne u trenutku kada se o sudbini Kotora odlučuje na međunarodnom nivou.

Kako danas vidite odnos između građana i grada u kontekstu savremenih urbanih transformacija?

Živimo u trenutku kada se i grad, ali i prostor u cjelini vidi isključivo kao element ekstrakcije, kako ekonomske, tako i političke. Veliki je pritisak kapitala, institucije su oslabljene i zarobljene, a građani nemaju osjećaj da mogu nešto da urade.

Uprkos tim izazovima, da li primjećujete promjene ili otpore koji vraćaju ideju grada kao zajedničkog prostora?

Da, raste broj inicijativa koje taj odnos pokušavaju da obrnu tako da grad ponovo postane zajednički prostor, prostor brige, solidarnosti i odgovornosti. Taj prostor između institucionalne zatvorenosti i građanskog aktivizma upravo je prostor našeg djelovanja.

Da li ste imali lični trenutak ili iskustvo u kome ste jasno osjetili da je “grad” postao tema Vašeg angažmana, ne više samo prostor za projektovanje, već prostor borbe, zajedništva, otpora?

Kako da ne. Nažalost, već pri prvom zaposlenju u arhitektonskoj praksi upoznala sam se sa onim što vam niko ne kaže na fakultetu. Završila sam projektantski smer, sa idejom da ću stvarati prostore koji unapređuju svakodnevni život ljudi, ali sam vrlo brzo ušla u svijet u kojem se odluke o prostoru donose daleko od onih koji u njemu žive i gdje arhitekta često postaje tek izvršilac tuđe volje.

Kako je to iskustvo uticalo na Vaš dalji profesionalni put i pogled na ulogu arhitekte u društvu?

Tada mi je postalo jasno da grad nije samo predmet oblikovanja, već polje moći, otpora i borbe. I upravo to me je preusmjerilo ka urbanizmu i doktoratu u toj oblasti. Kroz dalja istraživanja i praktični rad, otvorio mi se novi horizont: ta se moć može “razbijati”, građani se mogu i moraju osnažiti da učestvuju, znanje iz struke se mora staviti u službu zajedničkog dobra i javnog interesa. Tada razvoj grada za mene postaje političko pitanje - mjesto gdje ne oblikujemo samo zgrade i prostore, već i odnose, vrijednosti i budućnosti, što sa sobom nosi veliku odgovornost, ali i izuzetnu ispunjenost.

U kontekstu grada kao zajednice, sve više se ističu neformalne prakse solidarne brige - od komšijskih inicijativa i lokalnih mreža do privremenih prostora zajedničkog djelovanja. Mogu li takvi oblici organizovanja postati temelj trajnijih i pravednijih modela urbanog upravljanja? Kako zamisliti grad u kojem zajednica ne igra samo savjetodavnu, već i odlučujuću ulogu u prostornom razvoju?

Vjerujem da su neformalne prakse temelj pravednijih modela upravljanja urbanim razvojem. To je bila i tema mog doktorata, istražila sam na stotine primjera koji su upravo to potvrđivali. Nastaju kao odgovor na postojeće krize sa namjerom da ponude različita rješenja za brojna prostorna pitanja, od urbanih bašti, preko zadružnog stanovanja, samoorganizovanih kulturnih centara, do zemljišnih fondova zajednice. Svi ti primjeri pokazuju da zajednica može da funkcioniše bez hijerarhije, bez klasične strukture moći, ali sa visokim stepenom odgovornosti i brige. Upravo iz njih možemo učiti kako da gradovi postanu otvoreniji, pravedniji i otporniji kroz stvarnu raspodjelu moći. Zamisliti grad u kojem zajednica odlučuje ne znači romantizovati participaciju, već promijeniti odnose: od kontrole ka povjerenju, od reprezentacije ka zajedničkom oblikovanju svakodnevice i budućnosti.

Postoji li opasnost da pojam “zajednica” bude idealizovan ili zloupotrijebljen u urbanim politikama?

Nerijetko se iza tog termina kriju paternalističke ili čak manipulativne prakse. Rad sa zajednicom ne može se svoditi na PR slogane i simulirane konsultacije, to podrazumijeva dugotrajan proces izgradnje povjerenja, prepoznavanja različitih glasova i aktivnog rada na rješavanju konflikata. Ono čemu najčešće svjedočimo jesu različiti vidovi zloupotrebe kako bi se legitimizovale već donijete odluke.

Kako razlikovati autentičan zajednički interes od populističkog pozivanja na zajedništvo?

Iz našeg petnaestogodišnjeg iskustva u radu sa više od stotinu lokalnih inicijativa (a sad i zborova) u Beogradu, ali i širom Srbije, znamo da se autentičan zajednički interes gradi vremenom, kroz kontinuiranu edukaciju, komunikaciju, osnaživanje i stvaranje prostora u kojem različiti glasovi zaista mogu biti saslušani. Kako bismo stvorili uslove za nešto ovako napravili smo niz alata u cilju edukacije i osnaživanja ljudi - vodiče, online platformu na kojoj su dostupni aktuelni planovi i sve relevatne informacije, priručnike za čitanje planova, organizujemo radionice po naseljima kako bi građanima približili sadržaje planova i pojasnili procedure. Otišli smo i korak dalje, pokrenuli i realizovali nekoliko građanskih skupština u Beogradu, upravo sa namjerom da se ta deliberacija zaista dogodi. Da se konflikti ne izbjegavaju, nego da se njima upravlja, da se zajednički problemi politizuju, a ne svedu na tehnička pitanja. Taj proces je spor, kompleksan, može biti i neprijatan, ali upravo u toj otvorenosti i spremnosti na dijalog leži mogućnost da zajednica postane politički subjekt sposoban da oblikuje grad.

Prostorna pravda je jedno od središnjih pitanja Vašeg rada. Gdje su danas, po vašem mišljenju, najvidljiviji oblici prostorne nepravde u gradovima bivše Jugoslavije?

Prostorna pravda je za nas jedno od temeljnih pitanja, jer prostor nije neutralan. Istovremeno je i pokazatelj vrijednosti jednog društva, i sredstvo njihovog oblikovanja. Mislim da je najveći poraz ovog društva to što su nam na svakih par desetina metara kladionice, zatim luksuzno stanovanje koje ne znamo ni za koga je, kvadrati koji služe za “parkiranje” novca problematičnog porijekla, privatizovani javni prostori i betonirani parkovi. Sve je postalo roba kojom trguju političke elite u sprezi sa velikim kapitalom. Toliko puta smo čuli predstavnike vlasti kako neku odluku pravdaju “dobrim uslovima za investitore”, pa gdje smo tu svi ostali? Treba da odu? Ostave ih da rasprodaju i unište ono što pripada svima nama? E upravo zato su se ljudi podigli i rekli “sad je dosta”.

Kroz svoje akcije, Ministarstvo prostora uporno ukazuje na duboko ukorijenjene nejednakosti u pristupu stanovanja, javnim prostorima i infrastrukturi. Šta u kontekstu te borbe vidite kao znak nade - postoji li prostor za otpor, povezivanje i drugačije modele?

Prostorna nepravda ne pogađa samo gradove. Horor epskih razmjera odvija se u ruralnim krajevima, kroz eksploataciju sirovina i nasilnu uzurpaciju prirodnih dobara. Pogledajmo samo Bor, gdje su ljudi platili sopstvenim zdravljem, ili dolinu Jadra gdje je planirano da čitav kraj nestane zarad “zelene tranzicije” koja to nije. To nije razvoj. To je kolonijalni model 21. vijeka, u kojem su i priroda i ljudi potrošna roba.

Ipak, nada ne nestaje. Otpor u Jadru, kao i borbe u Kruščici, Ulcinju, na Sinjajevini, i na desetine drugih mjesta širom regiona, pokazuju da narod neće više da ćuti. Ljudi se povezuju, organizuju, uče jedni od drugih. Prave politiku odozdo. To su mjesta u kojima se gradi drugačija budućnost, i to ne samo otporom, već solidarnošću, brigom i uvjerenjem da gradovi, planine, rijeke i polja pripadaju svima nama. I da ih samo zajedno možemo odbraniti i sačuvati za generacije koje dolaze.

Da li urbanistički aktivizam ima snagu da promijeni zvanične urbanističke politike? Ili ostaje tek korektiv sistema koji je suštinski zatvoren za učešće građana?

Urbanistički aktivizam često počinje kao reakcija na devastaciju, nepravdu, eksploataciju i uzurpaciju kvaliteta života. I u tom početnom obliku on zaista djeluje kao korektiv, odnosno pokušaj da se zaustavi neka štetna odluka ili ispravi načinjena šteta. Ako ostane samo na tom nivou, onda je njegova snaga ograničena. Ali, kada aktivizam preraste u dugoročno organizovanje, u stvaranje znanja, struktura, savezništava i političkog jezika - tada on više nije samo korektiv, već politička sila. U tome vidimo i našu misiju: da znanje iz struke i iskustva iz zajednica povežemo i pretvorimo u predloge koji mijenjaju pravila igre, a ne samo pojedinačne planove.

Sistem je često zatvoren, birokratizovan i politički instrumentalizovan, što otežava stvarno učešće građana. Ali svaki pomak, svaka dobijena bitka, pomijera granice mogućeg. I to jeste moć aktivizma.

Kreativni hab u Kotoru, smješten u prostoru bivšeg zatvora, sjajan je primjer reaktivacije i transformacije urbanog prostora u mjesto dijaloga, kreativnosti i zajedništva. Kolektiv Ministarstvo prostora poznat je upravo po takvim inicijativama koje spajaju prostornu pravdu sa društvenim angažmanom. Kako vi vidite značaj ovakvih prostora za razvoj kritičkog mišljenja i aktivističkog djelovanja u gradovima? Šta Kreativni hab u Kotoru, kao lokacija Pjace od filozofa, može simbolizovati u širem kontekstu gradske memorije i budućnosti?

Prostori poput Kreativnog haba u Kotoru imaju veliki potencijal da postanu mjesta susreta, dijaloga i zajedničkog stvaranja posebno kada nastaju u kontekstima koji nose snažnu istorijsku i simboličku težinu. Ali upravo zbog toga, njihova transformacija ne smije da se svede samo na fizičku obnovu ili atraktivnu reinterpretaciju. Bivši zatvor nije prazan okvir za umjetničke sadržaje. On je prostor sećanja, trauma i nepravdi koje i danas žive u kolektivnom pamćenju.

U takvim slučajevima, memorija mjesta mora biti sastavni dio novog značenja prostora, ne kao dekoracija ili omaž, već kao aktivna komponenta njegovog identiteta. U suprotnom, rizikujemo da brišemo ono što bi zapravo trebalo da se prizna, obradi i pretvori u osnov za dijalog. Zato je važno da pri svakoj prenamjeni, posebno na mjestima sa složenim istorijskim nasljeđem, ne zaboravimo da prostor nije samo ambijent, već društveni činilac.

Kroz naš rad, nikada nismo govorili samo o reaktivaciji napuštenih objekata, već o stvaranju zajedničkih dobara - prostora koji su otvoreni, dostupni i oblikovani u skladu sa stvarnim potrebama zajednice. To podrazumijeva i drugačije modele upravljanja: horizontalne, transparentne i inkluzivne. KC Magacin u Beogradu je jedan od najboljih primjera - kulturni i društveni centar kojim već više od decenije upravlja zajednica korisnika. Bez direktora, bez hijerarhije, sa više od sto organizacija i hiljadama besplatnih programa godišnje, on funkcioniše zahvaljujući solidarnosti, otvorenosti, povjerenju i kolektivnoj odgovornosti. Pokazuje da su drugačiji modeli i mogući i održivi.

U Srbiji posljednjih godina svjedočimo o sve otvorenijem zanemarivanju, pa i uništavanju kulturnih i urbanih dobara zarad privatnih i političkih interesa. Kako vidite ulogu građanskog otpora u trenucima kada institucije odustaju od svoje zaštitne funkcije?

U autoritarnim režimima teško da možemo govoriti o institucijama u klasičnom smislu, kao nezavisnim, odgovornim tijelima čija je funkcija da štite javni interes. Tamo gdje nema institucionalne autonomije, gdje su svi mehanizmi svedeni na produženu ruku vlasti, očekivati da će institucije stati u odbranu javnih dobara, kulturnog nasljeđa ili samih ljudi - naivno je i iluzorno.

To danas jasno vidimo u Srbiji. Umjesto da se utvrdi odgovornost za tragediju koja je prije osam mjeseci pogodila cijelo društvo, svjedočimo hapšenjima i prebijanjima studenata i srednjoškolaca, zastrašivanju, političkim pritiscima, ucjenama i pokušajima da se svaka iskra organizovanog otpora kriminalizuje i ugasi. Ali autoritarni režimi uvijek pribjegavaju sili kada osjete da im se tlo pomjera, kada se uplaše energije koja dolazi “odozdo”, sa ulice, od naroda, njihova reakcija je nasilna. Što nije manifestacija snage, već panike.

Istovremeno je to i trenutak kada otpor prestaje da bude stvar izbora i postaje nužnost i moralna odgovornost. Svako ko posjeduje iole integriteta ne može sebi dozvoliti pasivnost. Pristaneš li na tišinu postaješ dio mehanizma koji uništava sve što pokušava da ostane ljudsko. A ako ćutiš, dok vidiš nasilje, laž i zlo - na kraju ništa više nema smisla. Zato je otpor dužnost. Ne iz pobune radi nje same, već iz potrebe da ne izgubimo sebe. U otporu se ljudi prepoznaju, staju jedni uz druge, uče da brinu, da misle, da pamte. I to rade da povrate dostojanstvo i stvore uslove da se ovako nešto više nikada ne ponovi.

Kako vidite odnos vlasti u regionu prema prostoru kao javnom dobru - bilo da govorimo o urbanim cjelinama, kulturnom nasljeđu, pejzažima ili spomenicima? Da li je odsustvo institucionalne zaštite zapravo dio šire politike koja briše sjećanje i zajednički identitet?

Mislim da je u pitanju sistemska politika brisanja i prekrajanja, koja je i simbolička i strateška. Izmišljaju se neki novi junaci, stvarni se obezvrjeđuju, stigmatizuju periodi, istorije pišu iz početka i izmišljaju. To je proces koji traje već 30 godina u kojem dominantne političke strukture pokušavaju da izmijene kolektivnu memoriju kako bi učvrstile sopstveni legitimitet. Dakle, zaborav prošlosti kako bi se disciplinovala budućnost. A to nije slučajno. Cilj takve politike je održavanje društva u stanju konflikta, konstantne fragmentacije, opreza i nepovezanosti. Takvo društvo je lakše kontrolisati. Nema solidarnosti, nema zajedničkog jezika, nema povjerenja. A bez toga nema ni političke artikulacije, ni otpora.

Da li vjerujete da su primjeri borbe za javni interes, poput protesta zbog betoniranja Kalemegdana, rušenja u Savamali, ali i lokalnih inicijativa u Crnoj Gori, znak stvaranja nove urbane svijesti? Gdje vidite prostor za širenje te energije i solidarnosti?

Vjerujem da jesu. Možda zvučim kao nepopravljivi optimista (što i jesam), ali u svakom od tih primjera vidim jasne naznake stvaranja nove urbane svijesti. Ljudi sve više prepoznaju prostor kao političko pitanje, shvataju da imaju pravo da učestvuju, da odlučuju, da kažu “ne” kada se grad oblikuje mimo njihovog interesa. Svuda vidimo ljude koji ne čekaju dozvolu da se uključe, već sami otvaraju prostor za djelovanje. Iz iskustva znam da ta energija nije prolazna, jer je iskustvo zajedničke borbe izuzetno snažno, i mijenja odnos ka prostoru, ali i prema zajednici, odgovornosti i dijeljenju. Prostor za širenje postoji tamo gdje se ljudi povezuju - u komšiluku, na ulici, na zborovima. Gdje god postoji povjerenje i volja da se stvari mijenjaju, tu se ta nova urbana svijest i razvija. I ja vjerujem da će rasti.

Na KotorArt dolazite kao govornica, ali i kao neko ko i doslovno diže glas kroz pjevanje sa djecom iz Svratišta u horu Svi UGLAS. Šta za Vas znači biti dio festivala na kojem glas nije samo umjetnički izraz, već i čin zajedništva, otpora i nade? Može li hor, kao prostor u kojem se okupljaju različiti ljudi, postati mikrograd, zajednica u kojoj se uvježbava i osluškuje drugačiji model društvenosti?

To je jedno od mojih omiljenih mjesta! Kada pjevate sa drugima, a posebno sa djecom, to je najčistiji oblik zajedništva.

Ja vjerujem u snagu glasa. Svako ga ima. Neki ljudi progovore ranije, sigurnije, glasnije, drugima treba podrška i ohrabrivanje da svoj glas puste. Zato je važno da stvorimo uslove u kojima će i oni tihi, oni nevidljivi, oni uplašeni - naći svoj glas. Sljedeći korak je da naučimo da se slušamo. Iz tog prostora razumijevanja i povjerenja možemo da napravimo čudo!

( Nataša Đačić Božić )