Kada ideologija nadvlada ekonomske interese

Među katastrofalnim posljedicama "jednog velikog, lijepog zakona", koji je potpisao američki predsjednik Donald Tramp, jedna posebno šokira političke ekonomiste. Zakon radikalno ukida subvencije za čistu energiju koje je prije tri godine odobrila administracija predsjednika Džoa Bajdena. Mnogi su vjerovali da su ove subvencije imune na promjene predsjednika jer stvaraju radna mjesta i profit za firme u tradicionalno republikanskim "crvenim" državama. Koliko god da je Republikanska stranka, koju kontroliše Tramp, alergična na "zelenu politiku", pretpostavljalo se da se neće usuditi da ih ukine. Ali jeste.

Zašto se pokazalo da je opšteprihvaćeno mišljenje bilo pogrešno? Naučnici koji proučavaju procese donošenja političkih odluka obično obraćaju pažnju na ekonomske troškove i koristi. Oni tvrde da će zakonski predlozi koji stvaraju materijalnu korist za organizovane i dobro povezane grupe, a istovremeno donose difuzne gubitke za ostatak društva, vjerovatno biti usvojeni. Mnogi elementi Trampovog zakona zaista mogu biti dobro objašnjeni iz te perspektive: konkretno, on stvara uslove za radikalni transfer prihoda u korist bogatih, a na štetu siromašnih.

I obrnuto, zakonski predlozi koji stvaraju koncentrisane gubitke za moćne ekonomske sile teško da će napredovati. To, između ostalog, objašnjava zašto je u SAD ideja o povećanju takse na emisiju ugljenika (što je neophodno za borbu protiv klimatskih promjena, ali snažno pogađa industriju fosilnih goriva) uvijek bila politički toksična i bez šansi za uspjeh.

Bajdenov program razvoja zelene energetike - takozvani Zakon o smanjenju inflacije (IRA) - bio je osmišljen da prevaziđe tu političku prepreku. Umjesto štapa (poreza na ugljenik), zakon je nudio šargarepu u vidu subvencija za solarnu, vjetroenergiju i druge oblike obnovljive energije. Ovi podsticaji nisu samo omogućili usvajanje IRA-e; očekivalo se da će imati dugoročni efekat. Čak i u slučaju povratka republikanaca na vlast, korisnici tih subvencija trebalo je da pruže otpor njihovom ukidanju. A s vremenom, kako bi zeleni lobi ojačao, mogla je da se pojavi čak i politička šansa za otvoreni otpor industriji fosilnih goriva.

Te nade su, međutim, ugašene. Zeleni lobi jeste pokušao da ublaži odredbe zakona usmjerene protiv IRA-e i uspio je da odloži početak postepenog ukidanja poreskih olakšica za energiju solarnu i vjetroenergiju do sredine 2026. godine. Ali iako zakon IRA nije u potpunosti ukinut, očekivana tranzicija ka zelenoj ekonomiji - na koju su demokrate računale - očigledno je propala.

Pristalice materijalističke verzije političke ekonomije naći će racionalno objašnjenje za takav obrt. Za regresivno smanjenje poreza za bogataše bilo je potrebno pronaći prihode na nekom drugom mjestu. I zato su interesi, da tako kažemo, manje uticajne grupe žrtvovani radi interesa moćnije grupe. Nije isključeno ni da tri godine subvencionisanja IRA-e nisu bile dovoljne da se formira snažan lobi koji bi ga branio. Kako je rekao jedan od zagovornika tog zakona: "Nikada to nećemo saznati, ali da smo imali još četiri godine da učvrstimo te industrijske investicije, zakonodavcima bi bilo mnogo teže da ih ukinu."

Ipak, ta opravdanja ne zvuče ubjedljivo. Moramo priznati da ideologija ponekad pobjeđuje materijalne interese. Malo je sumnje u to da su mnogi republikanski zakonodavci glasali suprotno ekonomskim interesima svojih birača. Neki su to učinili iz straha od Trampovih represija, dok su drugi glasali tako jer su iskreni klimatski skeptici i, slično Trampu, protive se bilo kakvim zelenim inicijativama. Bilo kako bilo, prevladale su ideje o tome šta je važno i kako je svijet ustrojen - a ne ekonomski lobi ili lični interesi.

To je važna lekcija iz političke ekonomije. Ideje mogu biti jednako važne kao i interesi političkih grupa kada je riječ o ostvarivanju partijske agende. Sposobnost da se oblikuje svjetonazor i ideologija - ne samo elita, već i običnih birača - predstavlja moćno oružje. Oni koji je posjeduju mogu ubijediti ljude da naprave izbor koji očigledno nije u skladu s njihovim sopstvenim ekonomskim interesima.

Uz to, sami ti interesi - bilo ekonomski, bilo neki drugi - formiraju se pod uticajem ideja. Da bismo razumjeli da li ćemo imati koristi ili štetu od određenih političkih odluka, potrebno je da znamo kako će te odluke uticati na stvarni svijet i šta će se dogoditi ako ih ne donesemo. Malo ko od nas je sposoban ili sklon da pravi takve proračune. Ideologija omogućava da se taj složen proces donošenja odluka pojednostavi.

Neke od ovih ideologija pojavljuju se u formi priča i narativa o tome kako svijet funkcioniše. Na primjer, desničarski političar može reći: "Državna intervencija u ekonomiji uvijek se obije o glavu" ili "Elitni univerziteti stvaraju znanja koja su nepouzdana i korisna samo njima samima". Druge ideologije stavljaju akcenat na značaj različitih oblika identiteta - etničkog, vjerskog, političkog. Ideja se može mijenjati u zavisnosti od konteksta: "Imigranti su vaši neprijatelji" ili, recimo, "Demokrate su vaši neprijatelji".

Važno je istaći da se i sami koncept "sopstvenih interesa" oslanja na dublje ideje o tome šta znači "svoj": ko smo mi, po čemu se razlikujemo od drugih i koji je naš cilj. Te ideje nisu zadate prirodom niti rođenjem. Alternativna tradicija u političkoj ekonomiji smatra da su interesi društvena konstrukcija, a ne rezultat materijalnih okolnosti. Na primjer, u zavisnosti od toga kako se identifikujemo - kao "bijeli muškarci", "radnička klasa" ili "evangelisti" - različito ćemo procjenjivati šta su naši interesi. Kako bi rekao filozof konstruktivista: "Interesi su ideja."

To je važna lekcija za Trampove protivnike. Za uspjeh im nije dovoljno da imaju dobro osmišljene politike koje donose materijalnu korist ciljanim grupama. Bilo da je riječ o borbi protiv klimatskih promjena, jačanju nacionalne bezbjednosti SAD ili otvaranju kvalitetnih radnih mjesta, oni moraju pobjeđivati u mnogo širem ratu ideja - naročito onih koje kod birača oblikuju predstave o tome ko su i koji su njihovi interesi. Demokrate moraju da shvate da su u posljednje vrijeme oni podržavali ideje i identitete koji su pogoršali položaj mnogih običnih Amerikanaca - slično ekonomskoj politici prije Bajdena - koja je i dovela Trampa na vlast.

Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard

Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)

( Dani Rodrik )