Monako – iskrivljena slika u Nebeskom ogledalu

Sa glavne željezničke stanice u Nici polazimo poprilično rano. Dan će biti vreo, a odlučili smo da posjetimo Monako. Na naše iznenađenje voz je pun. Radni narod ide na posao u bogatu kneževinu. Vazdušnom linijom Monako je udaljen od Nice svega 13 kilometara, kopnenim putem je to 22 kilometra. Vozu je potrebno svega dvadeset i pet minuta da uđe u tunel željezničke stanice u Monaku.

Iz nje vodi čak šest izlaza u različite krajeve grada-države. Mi smo odlučili da izađemo u pravcu Herkulove luke u gradskoj četvrti Kondamine. Ona je tačno između starogradskog centra na kamenitom brdu sa jedne strane i Monte Karla, glavne mondenske četvrti na drugoj kamenitoj padini.

U luku dospijevamo kada tamo nema skoro nikoga. Ni kafići uz obalu još nisu otvoreni. Sjednemo na klupu da doručkujemo sendviče koje smo ponijeli iz Nice. Smijemo se pomalo bizarnoj situaciji. Monako je po površini manji od njujorškog Sentral parka. Manji je još samo Vatikan. Mada ima tek četrdesetak hiljada stanovnika, to je dovoljno da bude najgušće naseljeno parče tla na Planeti. U odnosu na broj stanovnika, ima najveći broj milijardera i milionera na svijetu. A mi usred takvog raja za bogate, u kojem su svakog dana sve bogatiji jer ne plaćaju porez, zasjeli na klupu – uživamo u sendviču i posmatramo luku sa jahtama kojima se ne zna cijena.

U osam ujutro stiže prvi turistički brod kojim ćemo preploviti luku i iskrcati se na suprotnoj obali. Pogled na grad sa vode pomalo zbunjuje. Monako je sagrađen na strmim padinama oko zaliva i luke. Očekivali smo neku vrstu bogatog Sanrema. A suočeni smo sa minijaturnom mješavinom Đenove i Hong Konga. Iza svakog reda starijih građevina pomaljaju se neboderi. Ovdje kvadratni metar košta najmanje 50 000 eura, u zavisnosti od položaja cijena je i duplo veća. Alber II od Monaka je poslije smrti svog oca Renijea III 2005. preuzeo kneževski presto. Jedna od novotarija koje je uveo jeste skidanje ograničenja spratnosti za nove građevine. Time je Monako postao i Monako na vodi. Tome će se pridružiti i vještačka ostrva po uzoru na Dubai. Novi bogataši su sve zahtjevniji.

Iskrcali smo se na drugu stranu luke. Prošetali smo podnožjem ogromne stene na kojoj stoluje stari grad. Nailazimo na neobičan spomenik. Tu su vozač i njegov bolid sa Mercedesovom zvijezdom. Vozač je Argentinac Huan Manuel Fanhio - mi umijemo da italijanizujemo izgovor i da ga nazovemo Fanđo. Bio je petostruki svjetski prvak automobilskih trka i legenda staze u Monaku. Velika nagrada Monaka postoji od 1929. Jedna je od tri najprestižnije trke Formule 1. A pošto u gradu nema prostora da se u državnim granicama Monaka napravi staza, onda grad nedjeljama prije trke preuređuje ulice. I u Monako se tom prilikom sjati svjetski džet-set.

Naviše polazimo stepenicama da bismo skratili put avenijom koja u serpentinama vijuga oko brda. Uspon je poprilično naporan ali kada se ponovo domognemo avenije brzo stižemo do Nove kapije. To je znak da ulazimo u starogradsko jezgro.

Zastajemo katkad i okrećemo se. Luka iz koje smo upravo došli, redovi zgrada i solitera koji bliješte na suncu. I palme. Parkovi.

GRAD NA STIJENI

Odmaramo se na klupi u parku sa vidikovcem. Ispred nas je skulptura koja me zainteresovala.

Svjetski poznati belgijski grafičar, ilustrator i vajar Žan-Mišel Falon je umro u Monaku 2005. Ali je još 1994. stvorio ovu fontanu. Najprije je bila postavljena pred kazinom da bi konačno našla svoje mjesto na prilazu dijelu grada koji domaći od milja zovu Roše – Kamen.

Umjetnik je figuru postavio u središte Ptičje fontane. Isti odlivci od bronze mogu se vidjeti u njegovom legatu kod Brisela ili u Marseju.

U parku je bilo još nekoliko zanimljivih skulptura. Ali vrijeme je da pođemo. Sam prilaz starogradskom platou odaje odmjerenu otmenost i besprekornu uređenost. Vjerovatno ljudi očekuju od ove zemlje neku vrstu raskoši. Ali ovdje se bogatstvo ne ogleda u razmetanju, već u skladu.

Sokaci kojima prolazimo sporo se pune ljudima. Restorani otvaraju svoja vrata. Monako se budi. Dolazimo u iskušenje da sjednemo negdje u bašticu i da uz kafu osjetimo puls varoši. Još nismo na cilju, pa idemo dalje.

Prije dolaska u Monako pročitao sam priču o nastanku kneževine. Na njenom čelu je jako dugo kuća Grimaldi. A rodonačelnik te loze je bio izvjesni Frančesko. On je živio u 13. vijeku i pripadao je jednoj od dvije velike suparničke struje na Apeninskom poluostrvu. Jedni su bili za papu i zvali su se gvelfi, drugi su bili za cara Svetog rimskog carstva i nazivali su se gibelini. To rivalstvo je bilo prisutno i u bogatoj Đenovi, odakle je moćna porodica Grimaldi. Frančesko je predvodio gvelfe. Tvrđavu na grebenu u Monaku nije mogao da osvoji. Ali se 1297. zajedno sa svojim rođakom prerušio u franjevca. Zatražili su da prenoće u tvrđavi. Ugostili su ih. Oni su onda noću otvorili kapije grada, njihovi vojnici su potom imali lak posao. Frančesko je držao Monako svega četiri godine. Đenovljani su ga protjerali. Cijeli vijek je Monako prelazio iz ruke u ruku. Ali od 1419. Grimaldijevi su uspjeli da ponovo zasjednu na stijenu iznad zaliva i od tada više nisu ispuštali grad iz ruku.

Zato se u grbu Monaka mogu razaznati dva franjevca sa mačevima. Frančeskov lukavi čin se oplodio kroz istoriju. I evo nas pred palatom njegovih dalekih potomaka.

Knez Alber je sigurno jedini Grimaldi koji može da se pohvali da je njegova majka dobila Oskara. On je sin slavne američke glumice Grejs Keli koja je poslije udaje za njegovog oca postala knjeginja.

Ispred palate su se uzmuvali policajci, na ulicama ima puno ljudi koje je lako prepoznati kao obezbjeđenje. Sjeli smo na glavnom trgu u lijepu baštu kafea La pampa. Internet mi objašnjava gužvu koja je nastala oko palate i pojačano prisustvo obezbjeđenja. Danas je u gradu francuski predsjednik Makron.

Uživamo u trenucima mira. U bašti je nekoliko turista. Ali tu i tamo prolaznici razgovaraju na meni nepoznatom jeziku. Zvuči kao mješavina italijanskog i francuskog. To je zapravo monegaski dijalekt, koji je uz francuski – zvanični jezik u Monaku. Blizak je đenovljanskom ligurskom dijalektu. Malo ga ljudi govori, jer u Monaku živi svega desetak hiljada ljudi koji su ovdje rođeni. Ali ovu melodiju koju čujem, od izumiranja izbavljaju škole i univerzitet.

Idilični trenuci imaju cijenu. Jedna kafa košta sedam a minijaturna mineralna voda četiri eura.

MONTE KARLO I NEBESKO OGLEDALO

Odlučili smo da posjetimo Monte Karlo – dio grada koji je u svijetu urbanih mitova povezan sa skupocjenim automobilima, dubokim dekolteima, smokinzima, kockarnicama, blještavim nakitom.

Dan je već vreo, pa smo se obradovali autobusu koji će nas spustiti sa ovog i popeti na drugo brdo. Iznos za karte se skida sa kreditne kartice na automatu za očitavanje. Klimatizovano vozilo prede, posmatramo put kojim smo se pješke popeli do palate.

Izlazimo na stanici Monte Karlo. Najprije prošetamo jednim, pa onda drugim bulevarom. Grad nam se učini odveć običnim. Silazimo kroz lijep park prema centru četvrti. Bočni prilazi hotelu Pariz su ukrašeni džinovskim cvijećem.

Ovo je dio manifestacije „Proljeće u Monaku“. Kneževina ima svoj izlog, a to je Monte Karlo. I u tom izlogu uvijek postavlja atraktivne artefakte kao što su ove džinovske stabljike sa lijepim klobucima.

Turista na jednodnevnom izletu ne razmišlja o svakodnevnom životu ovdje. Pročitao sam negdje da u dežurnu apoteku poslije okončanja radnog vremena čovjek može samo u pratnji policajaca. A u banku uz najavu. Nema šaltera. Inače je bezbjednost visoko cijenjeno dobro među bogatašima. Broj policajaca po glavi stanovnika, kao i veliki broj nadzornih kamera, garantuju nisku stopu kriminala.

Ovdje faktički nema ni nezaposlenih ni socijalno ugroženih. Desetine hiljada radnika u djelatnostima kojima se imućni ljudi ne bave – od konobara, do čistačica i kuhinjskih pomoćnika – vozare iz Italije i Francuske, da bi ovu luksuznu oazu držali u pokretu.

Najzad izbijamo na čuveni trg sa Kazinom. Tu je ubjedljivo najveća gužva. U okolnim kafeima jedva da ima mjesta.

Ispred impozantne građevine nalazi se „Nebesko ogledalo“ indijsko-britanskog umjetnika Aniša Kapura. Ulubljena površina zaista hvata komad neba u sebe kao u vanglu, zajedno sa obrisima okolnih građevina. Ovakva ogledala su postavljena u Njujorku, Sankt Peterburgu, Notingemu, Portu, Singapuru…

Kockarnice u Monaku u početku nisu imale uspjeha. Ali kada je uz Kazino sredinom 19. vijeka izgrađen niz hotela, i kada je Monako željeznicom povezan sa Nicom, posao je krenuo. U narednim decenijama ova luksuzna kockarnica je skoro sama punila državni budžet kneževine. Sve do danas se prepričava podvig Džozefa Džagera, britanskog inženjera koji je uspio da nadigra mašine za rulet.

Džager je 1873. unajmio šest posmatrača koji su zapisivali rezultate ruleta u kockarnici. Pet rezultata nisu odstupali od statističkih proračuna. Ali šesti jeste. Džager je identifikovao devet brojeva koji su se pojavljivali češće nego što bi to statistički trebalo da bude. Otišao je u Kazino. Te noći je u jednom trenutku njegov dobitak iznosio 450 000 američkih dolara. Kazino je pokušao da raznim mjerama oteža igru pronicljivog inženjera. Na kraju noći Džager je iz kockarnice izašao sa imetkom od 325 000 dolara. To golica maštu i ambicije kockara – sve do danas.

LUKSUZ KOJI SMARA

O kocki, smislu i besmislu života u ovakvom gradu, o svim današnjim utiscima razgovaramo u tržnom centru Metropola, nadomak Nebeskog ogledala. Više spratova pod zemljom, luksuz i sjaj, butici sa paprenim cijenama.

Poslije obilaska nekoliko spratova odlučujemo da i ovdje predahnemo. Kafe na galeriji iznad blještave provalije tržnog centra dao nam je utočište za narednih sat i po. Popili smo kafu, pa mineralnu vodu, pa probali i kolač. Cijene su nadmašile i one kod Kneževe palate.

Odlučili smo da prošetamo Grimaldijevom prema Oružanom trgu. Tamo nailazimo na poprečne pješačke ulice. Jedna samoposluga ima lift koji vodi do sljedećeg uličnog nivoa. Takvi liftovi su raspoređeni na nekoliko mjesta u gradu i pomažu ljudima da savladaju zahtjevni teren.

Odavde Monako opet izgleda kao varoš koja je odlučila da bude velegrad.

U jednoj poslastičarnici probali smo sladoled. Na Skijatosu i u Minhenu su bili ljepši. To je usud ljudi koji često putuju. Stalno ono što doživljavaju upoređivanje sa najboljim trenucima drugih putovanja.

I ovaj račun je dostojan mjesta u kojem kvadratni metar stana košta kao cijeli stan u drugim zemljama. Pomalo nas zamara to držanje svjetskog nivoa cijena, koje nije neizostavno praćeno istim nivoom usluga.

Izašli smo na Oružani trg. Tačno u podnožju kamene gromade na kojoj se, kao u orlovom gnijezdu, u rezidenciji smjestio knez, ima prostora i za pijačne tezge i za kafiće. Crvena i bijela su dominantne boje u gradu, jer to je zastava kneževine. Ali to svakako znaju svi koji prate fudbal – to su tradicionalne boje fudbalskog kluba Monako.

Na ovom trgu je jedna od rijetkih ekskluzivnih stvari koje su u Monaku besplatne. Za vrijeme utrke za Veliku nagradu Monaka, na ovom trgu fanovi mogu da prate trku na velikom platnu, a mogu za trenutak i da vide učesnike trke kada prozuje u blizini. Treba li reći da je ovo mirno mjesto onda krcato ljudima?

Zastali smo na trgu da se dogovorimo. Ostati u gradu na večeri ili vratiti se u Nicu? Zasitili smo se Monaka. Odlazimo Ulicom Grimaldi. Za desetak minuta smo pred ulazom u željezničku stanicu. Svakih petnaestak minuta stiže voz.

Monako je svakako zanimljiv. Ali da li bismo poželjeli da ovdje ostanemo duže? Ili čak da neko vrijeme tu živimo? Unutrašnji mjerač zaljubljenosti u gradove kaže naprosto – ne. Previše napora je uloženo u komfor sasvim druge ciljne grupe. Previše namještenog šarma. Premalo sočnog, rasnog života kao u Đenovi, Solunu, Portu. A gradovi poput Granade ili Hanje, Koimbre ili Đirone neuporedivo su ljepši.

Nije ovo mjesto za ljude kao što smo mi.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )