Modernost nestaje pred našim očima

Evropa je ove godine obilležila 80. godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata i početka onoga što je uslijedilo. Proglašenje austrijske nezavisnosti 27. aprila 1945. predstavljalo je rani korak iz jedne epohe u istoriji zemlje i kontinenta u drugu. Iz današnje perspektive, takvi trenuci mogu djelovati kao lagane tranzicije, tek tačke na vremenskoj liniji. Lako zaboravljamo koliko je budućnost tada još bila otvorena, koliko je savremeni trenutak bio buran i neizvjestan.

Kada je nezavisnost proglašena u Beču, koji je bio pod sovjetskom okupacijom, i kada su ljudi plesali valcer uz "Plavi Dunav" Johana Štrausa u izvođenju sovjetskog vojnog orkestra, Drugi svjetski rat još je bio u toku. Dan nakon proglašenja nezavisnosti, 28. aprila, August Ajgruber, nacistički regionalni lider Gornje Austrije, naredio je da se u koncentracionom logoru Mathauzen pogube pripadnici pokreta otpora. U prvoj nedjelji maja, nakon samoubistva Adolfa Hitlera u Berlinu, pripadnici SS-a ubili su 228 mađarskih Jevreja u Donjoj Austriji.

Za novoosnovanu republiku politička budućnost bila je sve samo ne izvjesna. Privremenu vladu isprva je priznao samo Sovjetski Savez. Tek 20. oktobra 1945. godine, novu državu priznali su Britanija, Francuska i Sjedinjene Države. Jedna od zanimljivih karakteristika obnove republike bilo je njeno oslanjanje na prošlost: član 1. deklaracije o nezavisnosti iz 1945. godine jasno je navodio da se ne radi o činu osnivanja, već o "ponovnom uspostavljanju", koje se treba izvršiti u "duhu" ustava iz 1920, koji je sastavila poražena Austrija nakon Prvog svjetskog rata.

Kako bi pronašli put u budućnost, ljudi su se okretali prošlosti. Danas kada gledamo na tih osamdeset godina, koje su prošle u međuvremenu, na prvi pogled djeluje da se dijele na dvije vrlo različite polovine. Prva, koja je trajala od kraja Drugog svjetskog rata do 1989-90, bila je, makar u Evropi, obilježena trajnim mirom, uporedivim sa decenijama geopolitičke stabilnosti koje su uslijedile nakon Bečkog kongresa 1814-15. Drastičniji kontrast u odnosu na hroničnu nestabilnost i polarizaciju iz perioda 1914-45. teško je i zamisliti. Zapad je ušao u eru javnog mira i ekonomskog rasta, uz podršku SAD. Vrijeme uličnih sukoba, državnih udara i autoritarnih eksperimenata bilo je završeno.

Bilo je u to vrijeme priličnog nasilja i sukoba u svijetu, ali je ta turbulencija bila obuzdana unutar zapanjujuće jednostavne strukture: bipolarne stabilnosti Hladnog rata, koju je podržavalo stanje pat pozicije između dvije nuklearne supersile. Događaji su tada bili jednako nepredvidivi kao i uvijek. Sjetimo se navodne izjave britanskog premijera Harolda Makmilana kada ga je novinar pitao šta je pošlo tako kobno po zlu tokom Suecke krize 1956: "Događaji, dragi momče, događaji." Ali spoljašnji okvir bio je stabilan.

Sve je to počelo da se mijenja kako je Hladni rat dolazio kraju i kada je nešto drugačije zauzelo njegovo mjesto. Šta je to "nešto", o tome se i dalje raspravlja. Još pokušavamo da shvatimo.

Doba u kojem se sada nalazimo započelo je izuzetno lijepo, i to ne treba zaboraviti. Godine 1989-90. raspad Istočnog bloka doveo je do duboke transformacije geopolitičke strukture Evrope. Pojavila se nova njemačka država. (Njemačka iz 1990. nije bila samo "ponovno ujedinjena stara Njemačka", već potpuno nova država s novim teritorijalnim granicama.) I sve se to dogodilo bez rata. Bez rata je demontiran istočnoevropski bezbjednosni sistem star četrdeset godina, razoružana je konfrontacija kapitalizma i komunizma i dovedena u pitanje ravnoteža snaga na evropskom kontinentu. Evropa je odahnula - i s pravom se moglo gledati s određenim ponosom na ono što je tada postignuto.

Ono što je uslijedilo nakon toga stvorilo je svijet u kojem danas živimo: raspad Sovjetskog Saveza, ekonomski i društveni kolaps Rusije, ratovi u Jugoslaviji, dva čečenska rata, napadi 11. septembra, rat u Avganistanu, rat u Iraku i njegovi dugotrajni potresi, kriza u Gruziji, globalna finansijska kriza, kriza u Ukrajini, grčka dužnička kriza, evropska migrantska kriza. Umjesto da se uruši ili raspadne, kao što su mnogi u Vašingtonu i drugdje s nadom predviđali nakon masakra na Trgu Tjenanmen, Kina je ušla u fazu zapanjujućeg ekonomskog rasta. Kako je istakla Kristina Špor, istoričarka sa Londonske škole ekonomije, odlučno gušenje začetka demokratskog pokreta od strane kineskih vlasti 1989. bilo je jednako presudno za oblikovanje današnjeg svijeta kao i pad Berlinskog zida kasnije te godine. Naš svijet nosi dvostruki pečat gotovo istovremenih transformacija iz 1989, one u Pekingu i one u Berlinu. Komunistička partija Kine zadržala je jednopartijski sistem, a istovremeno krenula putem uslovne integracije zemlje u svjetsku ekonomiju. Ništa od toga nije bilo predviđeno.

Politikolog Džordž Fridman primijetio je da je potrebno praviti razliku između dva perioda nakon 1989. godine. Prvi bismo mogli nazvati "posthladnoratovskim". On se protezao od 1990. do perioda između 2004. i 2007. godine. To poslijeratno doba u početku je bilo obilježeno ogromnim fokusom na američku moć. Činilo se da se svijet okreće oko Vašingtona. Izraz "novo američko stoljeće" bio je u modi, a vojni lideri SAD-a govorili su o "dominaciji u svim domenima".

U jednom internom radnom dokumentu američke vojske iz 1992. godine tvrdilo se da je operacija "Pustinjska oluja" predstavljala vrhunac vojnog dostignuća u čitavoj ljudskoj istoriji. Zanimljivo kod takvih analiza bilo je njihovo neograničeno oduševljenje sopstvenom epohom - ushićenje koje je hranila opijenost pobjedom. Vladao je osjećaj da je dostignuta kulminacija jedne duge istorijske evolucije. Imalo se utisak da se stoji na uzvišenju modernosti. Čak se činilo da je istorija sama došla do svojevrsnog kraja u svitanju "američkog stoljeća". U jednom uticajnom, ali često pogrešno tumačenom eseju iz 1989. godine, politički teoretičar Frensis Fukujama govorio je o "kraju istorije". Lokomotiva istorije, sugerisao je, stigla je na svoju krajnju stanicu.

To je bilo posthladnoratovsko doba. Ali nije potrajalo dugo. Katastrofe koje su uslijedile nakon prvih uspjeha u Iraku otvorile su pitanje koliko će SAD zaista biti uspješne u prevođenju svoje "dominacije u svim domenima" u trajne političke rezultate. Režim Vladimira Putina u Rusiji odbacio je politiku Mihaila Gorbačova i Borisa Jeljcina i počeo da se suprotstavlja Sjedinjenim Državama, NATO-u i Evropskoj uniji. Kinesko rukovodstvo nakon Tjenanmena steklo je novi osjećaj misije i počelo da dovodi u pitanje postojeći geopolitički poredak.

Sporne teritorijalne pretenzije na ostrva u Južnom kineskom moru ubrzo su bile praćene nizom inicijativa čiji je cilj bio da se Kina uspostavi kao globalno dominantna sila. Rastuća moć i centralno mjesto kineske ekonomije, koja privlači sve veći dio zapadnih investicija, podsjećaju nas na to da savez između kapitalizma i demokratije, sklopljen nakon 1945, nije bio prirodno i neraskidivo partnerstvo, već brak iz interesa.

Usred svih ovih promjena, posthladnoratovsko doba došlo je kraju. A šta je uslijedilo? Kolumnista "Njujork tajmsa" Tomas Fridman predložio je nespretan naziv "post-posthladnoratovsko" doba. Kina je bila manje suzdržana, zvanična kineska definicija sadašnje epohe jeste da je to "doba strateške prilike". Ali, nazivi nisu bitni. Ono što obilježava savremenu eru jeste pojava autentične multipolarnosti.

Ta multipolarnost ima mnogo dimenzija. Povlačenje SAD iz mnogih međunarodnih obaveza jedna je od njih. Administracija Donalda Trampa udaljila je većinu svojih tradicionalnih partnera.

Navodna zajednica vrijednosti među prijateljskim državama ovdje ne igra nikakvu ulogu. Za Trampa, kao i za njemačkog kancelara Ota fon Bizmarka sredinom 19. vijeka, govori i protesti uvrijeđenih parlamentaraca predstavljaju samo nevažnu pozadinsku buku.

Pojavile su se nove regionalne sile, odlučne da uspostave dominaciju u svojim zonama interesa. Kako se globalni blokovi iz 20. vijeka raspadaju, svjedočimo povratku ka pokretljivijem i nepredvidivijem svijetu 19. vijeka. Tako se, na primjer, posljednjih godina ponovo javlja "Istočno pitanje" koje je zaokupljalo generacije evropskih državnika u 19. vijeku - sada u obliku pojačanih geopolitičkih tenzija između Grčke i Turske; nadmetanja između Egipta, Turske i drugih aktera oko budućnosti Libije; sukoba oko izvoza žita iz crnomorskih luka; kao i u neoosmanskoj retorici i gestovima turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana.

A sa aneksijama Krima i djelova istočne Ukrajine od 2014. godine, te potpunom invazijom 2022, Rusija je proizvela međunarodnu krizu za koju rješenje još nije na vidiku. Ipak, ta invazija, koliko god brutalna bila, predstavlja samo najočitiji izraz šireg rata protiv Zapada, i naročito protiv Evrope.

U osnovi te agresije nalazi se nešto mnogo dublje od puke borbe za resurse ili nastojanja da se izbalansira odnos snaga između Rusije i njenih neprijatelja. Cilj je potpuno razgraditi međunarodni poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata. Otuda i značaj lažnih tvrdnji da je NATO prevario Rusiju tako što je prekršio obećanje da se neće širiti na istok, te da je cijela istorija odnosa Zapada prema Rusiji bila ništa drugo do niz laži i prevara. Priče o ruskoj viktimizaciji snažno djeluju na domaću publiku, ali kada se projektuju na međunarodnu politiku, dovode u pitanje čitav sistem sporazuma i uređenja koji čini poslijeratni poredak nakon Hladnog rata.

Čak i ako se posmatra izolovano, režim Vladimira Putina predstavlja ozbiljnu prijetnju unutrašnjem poretku i spoljašnjoj bezbjednosti Zapadne Evrope. Ali još je uznemirujuća sve dublja sinergija između Putina i Trampa. Ako pod "Zapadom" podrazumijevamo zajednicu liberalno-demokratskih država, onda Trampovo neprijateljstvo prema Evropskoj uniji, hladnoća prema NATO-u i nevoljnost da američku bezbjednost i interese vidi kao nešto što se temelji na solidarnosti sa istomišljenicima - sve to značajno pojačava prijetnju koju predstavlja Putin.

Često se tvrdi da Tramp predstavlja pad neoliberalizma i otpor globalizaciji. Međutim, smislenije bi bilo posmatrati odnos između Trampa i neoliberalizma kao analogan odnosu između staljinizma i lenjinizma. Svjetska revolucija Vladimira Lenjina ustupila je mjesto "socijalizmu Josifa Staljina u jednoj zemlji", baš kao što su transnacionalne i kosmopolitske vizije neoliberalizma ustupile mjesto obliku politike koji primjenjuje iste principe (poput deregulacije i slabljenja organizovanog rada) unutar jednog kontinentalnog ili nacionalnog okvira.

Novi režim nije sasvim izolacionistički, jer je sve više upleten u mrežu oligarhijskih sistema širom svijeta. U svojoj bestseler studiji "Autokratija d.o.o.", En Eplbaum otkriva tokove kapitala i uzajamne usluge, spoj sumnjivih vlada i nejasnih poslovnih aranžmana koji povezuju autokratske režime bez obzira na njihovu ideološku boju. Tramp je upleten u mrežu korupcije koja je transnacionalna i globalna.

Iza nas je ostala epoha drastično ubrzane industrijalizacije i "uzleta" (kako je to nazivao ekonomista Volt Rostou) ka trajnom demografskom i ekonomskom rastu; epoha država blagostanja i materijalnog zasićenja (barem na Zapadu); doba velikih novina i uspona nacionalnih radijskih i televizijskih mreža; i vrijeme uglednih političkih partija koje su bile dovoljno postojane i snažne da služe kao oslonac za kolektivne identitete. Ta "moderna epoha" bila je više od skupa institucija - stvorila je i svoju mitologiju, priču koju smo mogli pričati sami sebi, način da se smjestimo u vremenu, da razumijemo odakle dolazimo i kuda idemo.

Prema teoriji modernizacije koja je stekla popularnost šezdesetih godina 20. vijeka, svi smo bili obuhvaćeni procesom promjene. Teoretičari modernizacije zamišljali su sadašnjost kao snop vektora. Postajati moderan značilo je postajati sve demokratskiji, stvarati ravnopravnije šanse. To je značilo opadanje značaja religije, birokratizaciju, dublju prožetost prava u sve sfere ljudskog djelovanja, kao i ustavnu državu kao oslobađanje od ličnih odnosa moći karakterističnih za stari režim (ancien régime). A značilo je i "medijizaciju": u svijetu stare Evrope, prema toj teoriji, ljudi su informacije dobijali od prijatelja i poznanika, ili čak od neznanaca - uvijek od pojedinaca, usmenim putem. U moderno doba, nasuprot tome, informacije su se sve više širile putem uticajnih medijskih kanala - tračare su zamijenili obučeni novinari.

Ova modernost se raspada pred našim očima raspada. Nacionalna publika radija, televizije i novina, partija kao oslonac i referentni sistem za identitete, rast kao aksiom našeg postojanja - sve to uskoro više neće postojati. Savremeni politički sistem u Evropi i SAD nalazi se u stanju previranja. Stare i ugledne partije, poput britanske Konzervativne stranke ili Republikanske partije u SAD, raspale su se u konglomerat zavađenih frakcija i prepustile inicijativu populističkim autsajderima. Slabo definisani i neodređeni centar biva potisnut i zdesna i slijeva, a često je i nejasno koje ideje i zahtjevi pripadaju desnici, a koji ljevici.

Ekonomski rast u svom modernom obliku pokazao se kao ekološki poguban. Kapitalizam je izgubio veliki dio svoje privlačnosti; danas se čak smatra (ako pratimo ekonomistu Tomasa Piketija i druge kritičare) prijetnjom društvenoj koheziji. Višeslojna priroda savremene politike, sadašnjost ispunjena previranjima i promjenama bez jasnog pravca, izaziva ogromnu nesigurnost.

Tu nesigurnost dodatno su pogoršale krize iz protekle dvije decenije. Globalna finansijska kriza potkopala je povjerenje u finansijske institucije i u državna tijela zadužena za njihovu kontrolu. Od pandemije kovida svjedočimo kolapsu povjerenja u naučnu ekspertizu, a samim tim i u kredibilitet vlasti i njihovih predstavnika, kao i naglom porastu skepticizma prema tradicionalnim medijima. Moglo bi se čak reći da svjedočimo preokretu procesa medijizacije, u smislu da su internetske tračare ponovo preuzele inicijativu u sferi komunikacije i informacija, dok se stručnjaci i profesionalni novinari bore da pronađu svoju publiku.

Rezultujuća fragmentacija znanja i mišljenja djelimično je posljedica prirode novih društvenih mreža i načina na koji ih koristimo, ali je takođe podstaknuta namjernom manipulacijom tim mrežama i njihovom svjesnom polarizacijom.

Dostigli smo tačku u kojoj možemo reći da se kriza našeg vremena ne odvija samo pred našim očima, već i u našim glavama. Borbeni pokliči i fraze divljih demagoga koji žele da nas guraju iz jednog slogana u drugi, iz jednog tabora u sljedeći, iz jednog talasa ogorčenja u naredni, odjekuju sa veb stranica i iz vijesti na društvenim mrežama. Nikada nije bilo teže misliti smireno. Ali upravo je ta tiha, pragmatična i otvorena refleksija ono što nam je danas najpotrebnije.

Osamdeset godina nakon obnove kao republike, Austrija je i dalje ustavom obavezana da poštuje "vječnu neutralnost". Austrija nije jedina evropska država sa tradicijom neutralnosti, i neutralnost može biti više od pravnog ili ustavnog statusa, ona može biti stanje svijesti.

Vidjeli smo koliko je Njemačkoj bilo teško da odgovori na geopolitičke izazove multipolarnog svijeta, uprkos jasnom svrstavanju Zapadne Njemačke uz Zapad tokom Hladnog rata. A Evropska unija, blagi džin bez vojske i sa krajnje nerazvijenim aparatom spoljne politike, i dalje se muči da odgovori na Trampovu prijetnju povlačenja američkog bezbjednosnog kišobrana. U prošlosti se isplatilo prepuštati pitanje evropske bezbjednosti nuklearnim supersilama, takav stav pasivnosti podsticali su i Amerikanci i Rusi. Nije lako odbaciti stare obrasce zavisnosti, ali pritisak na one koji donose odluke raste.

Kada je švedski kralj Gustav II Adolf 1631. stigao u Berlin s velikom vojskom usred Tridesetogodišnjeg rata, upitao je markiza od Brandenburga kakve su mu namjere. Markiz je odgovorio da namjerava ostati neutralan. Kralj je, međutim, bio neumoljiv: "Ne želim da znam ni da čujem ništa o neutralnosti. … Ovo je bitka između boga i đavola."

U stvarnom svijetu, onom u kojem živimo, ne postoje ratovi između boga i đavola - i mogućnosti su uvijek brojnije nego što su to vlasti spremne da priznaju.

Najmudriji odgovori na teška pitanja koja nam istorija postavlja nikada nisu bili isključivi. Međutim, danas sve više djeluje da se suočavamo s izborom između pluralističke, ustavne demokratije i niza autoritarnih alternativa, od takozvane neliberalne demokratije do otvorenog nasilja i samovoljne vlasti. Kada je riječ o tom egzistencijalnom pitanju, neutralnost nije opcija.

Autor je profesor istorije na Univerzitetu u Kembridžu

Tekst je preuzet iz "Forin polisija"

Priredila: N. B.

( Kristofer Klark )