Sava Kovačević, legendarni partizanski komandant: Što to huči Sutjeska...

Možda bismo bili u pravu ako ustvrdimo da se kroz prizmu hrabrosti mogu prelomiti gotovo sve bitne crte klasičnog crnogorskog čovjeka. Slično je i sa etikom. Preko njih se, takođe, mogu vidjeti bitne crte plemenskog crnogorskog čovjeka i društva. Dakle, kroz crnogorski imperativ hrabrosti i etike lako je uočiti i samokontrolu kao crnogorsku vrhunsku individualnu i agonalnu vrijednost.

Nije slučajno Marko Miljanov svoje “primjere” nalazio u hrabrim i etičnim crnogorskim junacima “kojima na grobu svijetli istina”. (“Primjera” očito nije bilo puno, jer da ih je bilo puno Marko ih ne bi zapazio niti bi bili važni.)

Hrabar i častan život čovjeka u plemenskoj Crnoj Gori je bila neka vrsta duhovne vježbe i vaspitanja gdje se vjekovima živjelo na oštrici noža, piše u ”Primjerima čojstva i junaštva” vjerovatno najveći crnogorski junak poslije Petra I Petrovića Njegoša.

Hrabrost je bila vjekovima granica između života i smrti Crnogoraca. Ona je rasadnik, vrlina i “iskra” koja je iskakala iz kolektivne svijesti. Najveće herojstvo je i najveća strast (moral). To je mentalitet i postament koji je produhovljivao cijelo crnogorsko društvo. Stoga je veoma prirodno da herojstvo stvara legendu, etičnost i višu čast koja u Crnoj Gori uvijek “ide” ispred čovjeka.

Za agon (prvijenstvo) se živjelo i umiralo.

Herojstvo Save Kovačevića s početka Drugog sv. rata se već rasčulo po Nikšiću i Crnoj Gori. Nije se mirio sa nametnutim okolnostima socijalnog i metafizičkog ropstva. Protiv civilizacije smrti (fašizma) pobunio se moralnom i svakom drugom vrstom ljudske pobune.

Sava je svojom pobunom veoma konkretno dovršavao Njegoševe riječi “neka bude” drukčiji svijet.

Time je Sava svojim herojstvom i spremnošću na ličnu žrtvu dograđivao tradicionalnu crnogorsku legendu o čovjeku kao mjeri svega. Sredstvo te mjere i izazova je čisto (neideološko) srce i prije svega nadmoćna osjećanja i nadmoćni karakter.

Dokaz snage karaktera je čovjekov duh na osnovu kojeg se grade sve utopije. Pa i ideologije i sve kule ljudskih snova, da se sa marksističke strane približimo opisu Save Kovačevića.

Život heroja i jeste izazivanje onih snaga koje preobražavaju čovjeka i društvo. I ideologija je snaga koja upućuje i preobražava čovjeka. Bez obzira o kojoj i kakvoj ideologiji (svijesti) je riječ i kuda ona društvo vodi.

Nije isključeno da je o Savi Kovačeviću ovako ili slično razmišljao Milovan Đilas prilazeći njihovom prvom susretu 24. marta 1942. godine u Gornjem Polju nadomak Nikšića gdje je bio smješten štab Save Kovačevića. Na Đilasovom putu ka Gornjem Polju, navodi MĐ u svojim ratnim memoarima, “na kamenom planinskom prevoju, suočili smo se sa grupom naoružanih ljudi... napred je išao pokrupni brkajlija, s kapom od lisičine, u čizmama artiljerca i isprepasan kaiševima. - Jesi li ti Đilas? - upitao me, a kad mu potvrdih, on se obradovano nasmija. - Ja sam Sava Kovačević! - oberučke me zagrli i poljubi u oba obraza - kao i ja njega. To je bio naš prvi susret... Produžili smo skupa. I odmah u toku tog putovanja, postali smo srdačni”.

Sava je, iznosi dalje Đilas, dogradio i ostvarivao sebe u ratu. Ali, moglo bi se reći, ne samo kao obični jurišnik na italijanske tenkove i italijansku vojsku u nikšićkom kraju, već prvenstveno kao ličnost koja je svojim primjerom kanalisala svoje ustanike, bila uzor i primjer onima koje vodi. Svoj zanos i herojstvo je prenosio na druge ljude, svoje saborce.

Drugim riječima, Sava je svoj antifašizam gledao kao strast i prirodnu obavezu. Ona nije bila nametnuta spolja, već vrelo koje je izviralo iz njegovog istorijskog crnogorskog bića, mogli bi pojednostaviti širinu Đilasove naracije o Savi Kovačeviću. Jer nije lako i jednostavno u Crnoj Gori biti prvi. Sava je to bio. A ako ne prvi, ono svakako među prvima, skriveniji je Đilasov zaključak o Savi.

Sava je bio grlat čovjek. Takvih ima među Crnogorcima. Ranije više. Sava je ”često komandovao dozivajući sa brda na brdo”. Mora mu se vjerovati. Ali Savina “grlatost” je kao i kod drugih grlatih pojedinaca javna scena. A ona je najuzvišenija po svom biću, karakteru i značaju. U nju svi gledaju.

Javna scena je neka vrsta crnogorske institucije. Ne zato da se komandant oglasi svojim borcima da je živ i zdrav. (To je banalnost pa i vulgarnost.) Već je to mjesto na koje naprijatelj mora da obrati najveću pažnju i uputi silu, da se zna gdje je najveći izazov, odakle dolazi najveća opasnost za neprijatelja, gdje je centar odmjeravanja ljudi, gdje se “čuva” sudbina. Jednostavno, to je mjesto sa kojeg se brani najteža nužnost (sloboda). Ali i mjesto iz kojeg se direktno “spoznaje čovjek”.

Na neki način, glasnost je crnogorska najkraća zvučna veza sa nečim gore što je iznad čovjeka.

Ovozemaljskim rječnikom rečeno, crnogorska glasnost je najbrža i najkraća veza sa besmrtnošću i - istorijom.

Kao čovjek dubokog razumijevanja crnogorskog bića, Đilas je odlično znao razlikovati izabranu glasnost od divljeg čovjekovog arlaukanja. Zapazio je Savinu grlatost jer je u njoj čuo neki viši znak i “sikstinski” dodir. On nije slučajno napisao da je Sava svojm ”hukom i zamahom koji je nosio u sebi, prenosio i na druge”. Đilas se nije trudio da Savin huk i zamah razumije. On je kao i Sava hukom i zamahom disao. To je udisao od malena. A u komunizmu pronašao i nosio u sebi 17 godina koliko je bio član KPJ/SKJ.

Đilas je zapazio i Savin izgled “koji je bio iz bune i za bunu: pokretan, snažan, grubog, čak surovog, ali otvorenog i srdačnog izraza i nastupa”. Jasno je da je Đilas u sebi osjećao značaj crnogorske pojavne poze kao ličnog znaka besmrtnosti. Jer ljepota zna da zavara. Ove znake neko sa strane - van Crne Gore - teže ili čak nikako ne uočava.

(Zapazili su ih Jirži Holaček ili Gerhard Gezeman, ništa manji ako ne i veči znalci Crnogoraca i crnogorskog društva od Milovana Đilasa. Doduše, Holaček i Gezeman su pozu, “znakove” vidjeli spolja, dok ih je Milovan Đilas osjećao iznutra. Gezeman negdje i piše kako je fizički izgled kod rijetkih pojedinaca “kruna čovjekovog života”. Možda je u vidu imao uzvišeni, “mandarinski” izgled Petra II Petrovića Njegoša dok je šetao Rimom a to bilo vidljivo Rimljankama zadivljenim Vladikom.)

Još jedno zapažanje Milovana Đilasa o Savi Kovačeviću je interesantno i važno.

Đilas iz Vrhovnog štaba pouzdano zna i prenosi da je Sava bio “među onima rijetkim ustanicima koji su izrasli i iskovali sebe u vođe i simbole i mimo partije (podvukao V.P.). Valjda zbog toga i legenda o njemu živi mimo zvaničnih i apologetskih hvalospeva - u onom pamćenju narodnom koje bune ne zaboravlja i o njima sanja.”

Dakle, Đilas opisuje Savu kao čovjeka slobode u odnosu na bilo koju formu vlasti. Ali i kao potpunog “zatočnika” svojih (unutrašnjih) pravila i imperativa koje niko ne može da osporava ili dovodi u pitanje. Partija - nikako.

Nije teško uočiti iz Đilasovih zapažanja da je Sava Kovačević bio svjestan “pozvanja”. Ali ne pred partijom, već pred sobom. Svoje “pozvanje” je širio kao duh koji ne podnosi, čak prezire nasilje. Na smrt je gledao kao na pojavu kojom se pobjednik preobražava u višu silu, primjer i veliku slavu.

Svojim primjerom, rekli bi danas, Sava je plašio neprijatelja, a to je put ka pobjedi. Ako nije već i sama pobjeda.

Na vrlo pragmatičnom nivou Sava je bio vrlo brz, iznosi Đilas još jedno zapažanje o njemu. “Ja sam Savi prenio stavove CK i odluke moje i Milutinovića. I nije trebalo čekati dugo da ih on počne ostvarivati... da se može zapaliti poneka kuća, pa i poneko seoce ako je pretvoreno u uporište - Savi su pali na um Ozrinići. Ja sam odobrio napade i spaljivanje sela.”

Akcija je zbog Savine temeljitosti i radikalizma izazvala ogorčenje u dijelu naroda koji se kolebao izmađu “crvenih” i “crnih”. Mnogi su se priklonili “crnim” (četnicima). Ali je “brzom intervencijom CK masovno paljenje kuća koje je bilo započelo - zaustavljeno.” Dakle, Savina etika je vrlo konkretna i temeljna. Nema improvizacije. Ona izvire iz svakodnevne zbilje i određena je realnošću trenutka. Zato Đilas zapaža i iznosi ovaj Savin - i ne samo njegov - primjer kao opštu i prirodnu ratnu karakternu ravnotežu svake zaraćene strane u cilju svoje pobjede.

Oko mjesec dana po Đilasovom napuštanju Crne Gore sredinom maja 1942. godine, i Sava Kovačević je sa svojom jedinicom napustio Crnu Goru. Povukli su se u Bosnu gdje je bila glavnina operativnih jedinica NOV-a i Vrhovni štab. Milovan Đilas i Sava Kovečavić ponovo su se sreli u okolini Glamoča. Tu se zakratko smjestio Vrhovni štab. I tamo je Sava Kovačević borben i veoma aktivan. Učestvuje u zauzimanju Prozora “koji mora pasti” (Tito).

Ali svi napori partizana za očuvanje jedinica i tadašnje teritorije su bili gotovo nemogući. Utoliko prije što se Njemačka Vrhovna komanda plašila iskrcavanja Saveznika na Balkan. Uništenje partizanane se postavilo kao prioritet.

U duhu Hitlerove direktive, naređeno je Vrhovnoj komandi Vermahta, komandantu Jugoistoka general-pukovniku Aleksanderu Leru da što hitnije razradi borbene zadatke potčinjenim jedinicama radi “uništenje ustanika i bandi svih vrsta.” Dakle, riječ je o izuzetno važnim i opsežnim pripremama za konačno uništenje operativnih jedinica NOV-a i Vrhovnog štaba.

U detaljnoj razradi napada na partizanske jedinice, njemačka komanda je birala nejpogodnije terene za njihovo opkoljavanje i uništenje. To su bili duboki kanjoni sa vrletnim stranama, podublje rečice, pasivni krajevi. Za ovaj kratkotrajni “rat u ratu”, Njemci su sakupili ogroman broj odmornih vojnika odlično opremljenih. Tako je operacija njemačkog kodnog imena “Švarc” bila nastavak prethodne oparacije “Vajs” (”Vajs I” i “Vajs” II), ako je ova dva njemačka “talasa” uopšte moguće razdvojiti. Sakupljeno je oko 130.000 vojnika ili šest puta više nego što je bilo partizanskih jedinica.

Njemačke trupe su bile osposobljene za planinsko ratovanje. Čak opremljene i sa psima-tragačima, ratnim alpinistima itd. Operaciju “Švarc” Njemci su tretirali kao isključivo svoju. Dakle, borba sa partizanskim jedinicama u prvoj borbenoj liniji je vođena isključivo sa Njemcima. Logistiku njemačkim trupama su pravili nekoliko italijanskih divizija, ustaške jedinice. Pa čak i jedan bugarski puk.

Njemački napadi su bili danonoćni, siloviti i sa zemlje i iz vazduha.

U gotovo beznadežnoj situaciji, sa velikim brojem bolesnih i ranjenih, opkoljeni, satjerani i stiješnjeni u kanjon rječice Sutjeske, bez ikakve pomoći od drugih jedinica, Sava Kovačević i Milovan Đilas su se ponovo našli zajedno u devetom “krugu pakla”. Na udaljenosti od oko 30-tak metara od Milovana Đilasa, Sava Kovačević gine. (“Ja sam pogibiju Save Kovačevića osetio ne samo kao slabljenje i inače slabašnih izgleda, nego i kao vlastite sigurnosti i pouzdanja. Pošao sam k njemu...)

Đilas je Savinu smrt shvatio kao tonjenje i raspadanje ne samo ratnog druga, već i kao znatno teže i dublje raspadanje: etičko i ideološko. I sam je razmišljao par metera od mrtvog Save da tu pogine ”smrt mi nije bila ni tuđa ni nepoželjna.”

Nije riječ o profanoj Đilasovoj predsmrtnoj melodrami, već o zajedničkom “prahu” sa Savom koji nije puštao da ga zlo pobijedi.

Poginuo je borac kome se Milovan Đilas najviše divio u ratu. Možda mu se ponajviše divio kao “čoeku” u kojem je izniklo, nastanilo se i razvilo crnogorsko osjećanje za vrlinom.

Upravo Savino osjećanje za vrlinom bi u nekom hipotetičkom narativu i zaključivanju zablistalo novim sadržajem da je ovaj junak preživio rat.

Hipotetički je takođe vjerovati da bi Sava bio imenovan za člana CK SKJ. U tom svojstvu bi prisustvovao 1954. godine Trećem plenumu ovog partijskog tijela na kojem se raspravljao “slučaj Đilas”.

Teško je povjerovati da bi učestvovao u diskusiji. Najvjerovatnije bi ćutao i sjedio u posljednjem redu. Oštrim okom posmatrao bi poratne “novoklasne” jurišnike na Milovana Đilasa.

Pritisnut strašnim izazovom između ideologije, s jedne strane, i svog ratnog druga, s druge strane, najvjerovatnije bi Sava Kovačević sebi pucao pravo u srce odmah poslije završetka plenuma.

( Veselin Mitko Pavlićević )