Nevidljiva crnogorska geometrija II

Postoje trenuci kada znaš da si tu. Ne zato što te neko vidi. Ne zato što si označen. Nego zato što si svjestan. Dišeš i znaš da dišeš. Gledaš i znaš da gledaš. I to je dovoljno.

Ako si makar jednom stao pred sobom i osjetio da postojiš, bez aplauza, bez funkcije, bez titule, onda si već zakoračio tamo gdje većina nikada ne stigne. U tiho prisustvo. U samu srž.

Ako znaš da postojiš, a nisi ničiji izdanak, ničiji kadar, ničije zaduženje, ako si samo svoj, onda si opasniji od svakog sistema. Jer tebe ne mogu ni premjestiti, ni smijeniti. Nisi imenovan, ali stojiš. Bez zaštite, bez protokola. Sam. A samim tim, stvaran.

Ako si prošao kroz oganj, ne figurativno, već stvarno, kroz dane kada više ništa nije imalo oblik, kroz noći kada si zaboravio vlastito ime, i opet ustao, onda znaš ono što drugi samo citiraju. Da se istina ne nalazi u sigurnosti, već u hodu. Da snaga nije u moći, već u tišini koju izdržiš.

Ako si stajao na ivici između života i smrti, ne nužno fizički, već onoj tankoj liniji gdje duša više ne zna da li pripada, i odlučio da ostaneš, onda si se već vratio drugačiji. Ne gromoglasno. Ne slavljenički. Već sa tim blagim pogledom onih koji znaju.

Ako si ostao kada se sve urušavalo, kada su padali ljudi, institucije, vrijednosti, kada su se rasipali odnosi, riječi i istine, a ti nisi otišao, nisi kleknuo, nisi pognuo glavu, onda si već stub. Možda nevidljiv, ali stvaran. I znaš da je nekad dovoljno samo biti. Bez buke.

Ako si vjerovao kada su svi drugi sumnjali, ne zato što si imao dokaze, već zato što si imao tišinu u sebi, onda nosiš nešto što se ne uči. Nosiš unutrašnji zakon. Onaj koji ne piše u ustavima, ali vlada svime.

Jer postoji jedna geometrija koju ne vidiš, ali osjećaš. To nije figura, ni šema. To je struktura svijesti. To je onaj nevidljivi raspored u kojem sve ima svoje mjesto, čak i ono što boli. Pogotovo ono što boli.

To su tačke iz kojih se Crna Gora mora ponovo crtati.

Ne sa visine, već iz dubine. Ne iz interesa, već iz spoznaje. Ne iz mržnje, već iz onog unutrašnjeg glasa koji šapuće da nijesmo bez razloga tu gdje jesmo.

Za to vrijedi živjeti. Za to vrijedi umrijeti.

Ne za vlast. Ne za stranku. Ne za sliku u novinama.

Već za istinu koju nosiš u sebi i koju niko drugi ne može da izgovori umjesto tebe.

Ako si se prepoznao u ovom tekstu, znaj, nijesi sam.

Ima nas. Tiho stojimo. I čekamo znak.

Vrijeme je da se prepoznamo. Vrijeme je da zajedno gradimo Crnu Goru. Ne onu sa bilborda, već onu stvarnu, unutrašnju. Tu gdje istina nije slogan, već obaveza.

Tu gdje svako nosi svoj kamen. I zna gdje mu je mjesto.

Tu počinje nova arhitektura.

Tu počinje nevidljiva geometrija.

Autor je ekonomista

( Stevan Perović )