Mi ili On

"Što se tiče naroda, razumio sam da je izbor postao jednostavan: Mi ili on… A to što se neke stranke u vladi lažno predstavljaju kao građanske, nije naš problem, nego onih koji su pristali da budu u koaliciji sa Andrijom Mandićem. Nakon nasilja njegovog bratanića i pokušaja ubistva dva sugrađanina, nakon dvogodišnjeg targetiranja a sada i fizičkog ugrožavanja gradonačelnika Budve Jovanovića, poslije očitih dokaza da su institucije zarobljene gore nego u vrijeme DPS-a, mi nemamo pravo, niti želimo da sarađujemo sa političkim partnerima Mandića, jer bi tako posredno sarađivali sa tiraninom i njegovim kompromitovanim režimom"…

Ovo je ChatGPT izbacio Milu Đukanoviću kada mu je ovaj zatražio pomoć oko sastavljanja odgovora na pitanje - zašto se nakon DF-a 2016. sada 2025. DPS opredijelio za slogan "Mi ili On", i da li vidi mogućnost saradnje sa PES-om i DCG nakon narednih izbora?!

Sama činjenica da je vještačka inteligencija za generisanje teksta najviše koristila izjave i intervjue Andrije Mandića iz vremena opozicionog djelovanja, govori da se Đukanovićevom odgovoru, na simulirano pitanje, nema šta zamjeriti. Zvuči besprekorno, dakle. Jer ono što je Đukanović bio 2016. ili 2018, to je Andrija Mandić 2025. Istina, Milu je da postane autokrata i nasilnik trebalo skoro tri decenije, a Raju su bile dovoljne nepune tri godine. Ako se uzme da je praktično od pada Abazovićeve Vlade (avgust 2022.), ili čak možda od njenog formiranja (april iste godine), Mandić u suštini gospodar Montenegra.

Poentu poruke "Mi ili On", zahvaljujući tome što se izvorni slogan iz 2016. pokazao fejk i licemjernim, danas makar u jednom treba razumjeti na drugačiji način.

Naime, ako ovo On podrazumijeva isto, tiranina i njegov kompromitovani režim, ovo Mi se 2025. više odnosi na građanina, nego na narod. Njegoševo "pučina je stoka jedna grdna", u stvari je otklon od kolektivnog ka pojedinačnom, individualnom. Svaki slobodno misleći čovjek, građanin i građanka, bez obzira na pol, godine, ideologiju, vjeru, naciju ili obrazovanje, mora da primijeti i krikne kada vidi da društvo klizi ka autokratiji. Ne tako davno Đukanovića, a sada jednog Mandića. I desetina njegovih podržavalaca, od stranačkih saboraca do BIL likova jer, da još jednom citiram sjajnu misao Čarlsa Simića - svakom tiraninu u istoriji bila je neophodna armija poslušnika i lopova da bi ostvario svoj bolesni cilj. Zato je danas građanska dužnost svih istinskih rodoljuba da uzviknu - no pasaran. Odnosno - mi ili On!

Da 2025. neodoljivo podsjeća na 2015. svjedoče kapo bezbjednosnog sektora Aleksa Bečić i šef UP Lazar Šćepanović. Vjerovatno nesvjesno ali neodoljivo podsjećaju na vrijeme partijske države i policije pod komandom svemoćnog Đukanovića. Padale su glave tada, prebijani urednici i novinari, paljena imovina medija, linčovani njihovi osnivači, podizane političke optužnice i vođeni politički procesi protiv najbližih - sve to Veselin Veljović i Vesna Medenica su komentarisali sintagmom "izolovani incidenti". Danas Bečić i Šćepanović govore o "ličnim i političkim" motivima, objašnjavajući teške tjelesne povrede gradonačelnika, nanesene od strane višečlane grupe BI lica iz Socta dokumenta! Da bi se onda ispostavilo da su prošle dvije godine a da UP, znači Bečić i Šćepanović, nisu ni odgovorili na očito zasnovan upit samog Nikole Jovanovića, da li mu je ugrožena bezbjednost. Najstrašnije je da ni brutalni napad i nanošenje teških tjelesnih povreda nijesu pomogli prvom čovjeku Budve - Bečić i Šćepanović i dalje banalizuju zločin objašnjenjima da se radi i izolovanom incidentu, kao posljedici lične netrpeljivosti i ideoloških razlika. Plus, kako se Demokrate probude i otvore oči, prije Oče naš, izuste da su za sve nedaće, pa i nasilje nad Nikolom Jovanovićem, krivi stari režim, DPS i Đukanović, a ne njihovo neznanje i nesposobnost. I namjera da se opere svako nepočinstvo Mandića i njegove ekipe.

Jovanović treba da se prisjeti kako je gotovo kompletna beogradska štampa, koju su tada kontrolisale BIA, VBA i mafija, ismijavala premijera Đinđića prilikom prvog pokušaja atentata na Kopaoniku, drugog na Novom Beogradu, da bi treći završio tragičnom likvidacijom premijera Srbije. U skladu sa tim, ne djeluje mi kao pametan izbor za Jovanovića čekanje da institucije sistema odrade svoj posao. VDT Markovć ćuti i pravi se mrtav u produženom trajanju, kao njegov prethodnik Ivica Stanković, Bečić vodi političko krilo mafije, koja je, kako slikovito opisuju Jovanović i njegova budvanska stranka, pod komandom Mandića i Nove srpske demokratije, dok su policija i Šćepanović, i pored dobre volje, očito nedorasli zadatku. Ili su Veljović, Lazović, Golubović, toliko razorili bezbjednosni sektor, i UP i ANB, da sada nema tog Falkonea ili Nesa koji to može ispeglati i staviti u funkciju.

"Pod krov DPS-a su pozvani svi pravi opozicionari koji žele da se na najefikasniji način bore protiv Andrije Mandića i njegove lopovske i kriminalne bande i zajedno sa nama, nakon neophodnih promjena, stvore uslove da radi Crna Gora", odgovara ChatGPT na pitanje Danijela Živkovića, šta da poruči uoči sve izvjesnijih, vanrednih parlamentarnih izbora. Citirajući na taj način samog Mandića iz 2020. Jer je šef parlamenta, iako treći po rangu među najvišim državnim zvaničnicima, u stvari lider parlamentarne većine skovane u jesen 2023. Nakon tragične greške partija i prvaka građanskog centra (Abazović, Spajić, Milatović) koji su, svaki na svoj način, dali doprinos rušenju koncepta koalicije i zajedničkog nastupa na nacionalnim izborima u junu 2023. Što bi sigurno gurnulo DPS i DF u opoziciju, a partijama centra, zajedno sa manjinama, omogućilo da formiraju vladu pomirenja i budućnosti.

I onda su stvari završile u ćorsokaku. DPS nije učinio ni dovoljno, ni pravovremeno, da raskrsti sa kosturima iz ormara i nametne se kao mogući partner PES-u, pa je Spajić završio u Mandićevim zagrljaju. Nespreman i nespretan da hendluje Vučićevu marionetu na pravi način.

I nakon nepune tri godine imamo rasulo. Institucionalno, političko, ekonomsko, građansko. Umjesto obećanja uoči izbora 2020. o pomirenoj, prosperitetnoj, građanskoj i evropskoj državi i društvu, javnost svjedoči puzajućem državnom udaru, gdje zavjerenička grupa Vučićevih marioneta vraća društvo na koncept privatne države kojom ovog puta umjesto skojevaca i priučenih kartografa, vladaju kler, partitokratija i mafija.

"Naše snage nisu velike. Moramo gledati šta možemo da zajedno uradimo i oko čega da se okupimo. Zalažem se za pomirenje različitosti u Crnoj Gori. Važno je da braća nađu zajednički jezik"… Koliko cinično i lažno danas djeluju ove riječi Andrije Mandića, saopštene u fingiranom sučeljavanju predsjedničkih kandidata, Mila i Andrije. Dvije godine kasnije, građanke i građani mogu da vide šta je od obećanog isporučeno. Mandić bezobzirno i bezočno, dakle mafijaški, pokušava da nas pomiri oko kvislinške politike, nacionalizma, popova i topova, pod zastavom srpskog sveta koji je poveo četiri rata, rasturio tri zemlje, da bi nikad manju Srbiju u čije ime je sve pokrenuto, doveo na sporedni kolosijek svjetske istorije. Da se i danas premišlja gdje pripada, zapadu ili istoku, i gdje su joj granice, kod Karlovca i Karlobaga ili kod Prištine i Sarajeva.

Đukanović je od 1997. predvodio procese koji su građanski i evropski model društva učinili atraktivnim za veći dio stanovništva. Tako se desio 21. maj 2006. I pobjeda nezavisne i samostalne države. Koju je kasnije Đukanović izdao. Gradeći umjesto demokratske, privatnu državu. I zato je 2020. izgubio.

Mandić je politički stasao na gubitničkom projektu srpskog sveta, etnički čiste države, koja ako ne zna da radi, zna da se bije. I do danas očito nije odustao od toga. Izgubio je na svim izborima jer nikada nije u Crnoj Gori mogao da osvoji većinu za koncept konzervativne, klerikalne, pravoslavne džamahirije, koja namiguje zapadu a u čvrstom je zagrljaju sa istokom. Rusijom i Kinom. Rukama Spajića, Bečića i Milatovića (u jednom periodu i Abazovića) Mandić je uspio naizgled nemoguće - da narativ o izgubljenom i potrošenom konceptu srpskog sveta nametne kao dominantan. Uz obilatu i krucijalnu pomoć gospodara Vučića i njegove Službe, Crkve, propagande i mafije, Mandić polako temelji sistem koji bi po autokratiji, korupciji, organizovanom kriminalu, zarobljenim institucijama, porobljenim medijima i uhapšenom NVO sektoru, mogao prevazići sve ono što se vidjelo u CG u vrijeme DPS-a, ili u Srbiji u doba Vučića. Zato se ne smije ćutati. Jer "što se tiče građana, razumio sam da je izbor postao jednostavan: Mi ili on…!"

( Željko Ivanović )