Petlje, snovi i pamćenje: muzička avantura Nine Perović

U okviru raznovrsnog programa Međunarodnog festivala KotorArt 13. jula premijerno je izvedena kompozicija “Petlja”, nastala kao porudžbina festivala. Kompozitorka Nina Perović okupila je izvođače iz različitih muzičkih svjetova: Festivalski orkestar Crne Gore, Gradsku muziku Kotor, žensku pjevačku grupu Đude, kao i guslara Nikolu Krivokapića, stvarajući nesvakidašnji dijalog između tradicionalnog i savremenog.

Danas, 23. jula, u Centru za kulturu “Nikola Đurković” u Kotoru, biće izvedena premijera pozorišnog triptiha “Čarobni brijeg”, u režiji Mirka Radonjića. Produkcija okuplja saradnike Dramskog studija Prazan prostor, Don Brankovih dana muzike i Fakulteta dramskih umjetnosti u Cetinju. Dramaturgiju potpisuju Milana Matejić i Kata Gyarmati, dok je muziku komponovala Nina Perović. Scenografiju i kostimografiju potpisuju Smiljka Šeparović i Lina Leković. U izvođačkom ansamblu su: Ilija Gajević, Aleksandar Gavranić, Slaviša Grubiša, Jelena Laban, Bogdana Kostić i Ivan Bezmarević.

Za kraj ljeta, 20. avgusta, u Župi kod Tivta planirana je premijera performansa “Grad priča, more pamti”, koji kroz zvuk, vizuelne umjetnosti i naraciju istražuje slojevitost identiteta i istorije ovog primorskog grada. Kreativni tim čine kompozitorka Nina Perović, vizuelni umjetnik i fotograf Duško Miljanić, te reditelj i narator Aleksandar Jovanović. Izvođači su flautistkinja Bruna Matijević, tenor Igor Perović, baritoni Nikola Latković i Romeo Lukšić, muška klapa Jadran, ženska grupa Bellezza.

Sve ove premijere i višeslojni umjetnički projekti bili su povod za razgovor s Ninom Perović, talentovanom kompozitorkom koja stoji iza ovih savremenih muzičkih djela. U ovom razgovoru Perović otkriva svoje inspiracije, kreativni proces i način na koji uspijeva da spoji različite muzičke svjetove u osobenu umjetničku cjelinu.

Kompozicija “Petlja”, premijerno izvedena na otvaranju KotorArta, uvodi gusle i žensku pjevačku grupu Đude u dijalog sa simfonijskim orkestrom, elektronikom i video radom. S obzirom na to da je otvaranje Festivala posvećeno jubileju Johana Štrausa Mlađeg i mostovima između crnogorske i austrijske muzičke estetike, kako vidite ulogu “Petlje” u tom kulturnom dijalogu?

Audio sadržaj, kao i muzičke motive oblikovala sam na način petlje ili svojevrsnog loopa, pa je u takav kontekst moglo da se stavi bilo šta: valcer, generisani turbo-folk, zvuci protesta ili sadržaji neke pjesme Đuda, vokalne grupe iz Kolašina, ili improvizacije guslara Nikole Krivokapića. Kao svojevrsna refleksija našeg vremena, Petlja je odraz neke “muzičke pijace” gdje je sve dozvoljeno: od valcera do turbo-folka, od zvukova protesta do lirskih epizoda i sve to kao dio istog haosa, gdje se ništa ne mijenja, a dio je naše matrice.

“Petlja” je vrlo složen i bogat muzički kolaž. Možete li nam reći kako je proces rada na ovom djelu uticao na Vaš kompozitorski izraz?

Trebalo je tražiti način na koji će se uspostaviti koordinacija svih izvođača sa dirigentom, i elektronikom. Kroz susrete sa Nikolom, Đudama i Davorom Sedlarevićem koji ih vodi, kao i neiscrpnim slušanjem repertoara koji izvode, uspjela sam naći neku kopču i formirati njihove štimove, kao ravnopravnih članova orkestra gdje im je u određenim mjestima pripala uloga solista, a u nekim drugim samo dopunski sloj elektronici ili orkestru. Ono što je interesantno pomenuti jeste da je guslar na instrumentu izvodio neke neuobičajene savremene tehnike koje se primjenjuju u dionici gudača, kao što su circular bowing ili glissando pizzicato. Tekst pjesme “Jednog dana” Vita Nikolića, metrički sam prilagodila dionici i guslara i Đuda. Tako su već postojeći napjevi dobili malo izmijenjenu strukturu kojoj su se predano posvetili i dali joj kompletno novo značenje u ovom kontekstu.

Gusle su simbol tradicije, ali Vaš pristup ih osvježava i uvodi u potpuno novi kontekst. Kako ste ih integrisali u savremeni muzički izraz?

Važno je reći da u ovom slučaju nije bio akcenat samo na guslama već na saradnji sa guslarom, Nikolom Krivokapićem, njegovom glasu i izrazu, te sadržajima i pjesmama koje je izvodio, jednako kao i sa Đudama, i Davorom Sedlarevićem čiji su predlozi i ideje takođe bili od značaja za stvaralački proces. Umjesto kao relikvije prošlosti, u ovom kontekstu taj vid tradicionalnog pjevanja i guslanja upotrijebljeni su kao glavni nosioci u kreaciji novog zvuka ukupnog izvođačkog sastava. Neke od sadržaja njihovih pjesama sam snimila i obradila u elektronskom sloju djela, a jedan dio je poslužio kao osnova za novi tekst koji je opredijelio i novu metričku strukturu melodije.

Uskoro Vas očekuje premijera Valpurgine noći, centralnog segmenta pozorišnog triptiha “Čarobni brijeg” inspirisanog Manovim romanom. Kako je proces saradnje s timom “Valpurgine noći”, posebno s rediteljem Mirkom Radonjićem, uticao na Vaš muzički izraz i doživljaj ovog pozorišnog materijala?

Saradnja s Mirkom Radonjićem i čitavim timom “Valpurgine noći” otvara potpuno nove perspektive i dimenzije življenja. Muzika koja je nastajala u ovom procesu kao da je neki oblik muzičke auto-hipnoze u kom postaje dio šireg narativnog i emocionalnog pejzaža predstave.

Na koji način muzika u ovom djelu doprinosi stvaranju hipnotičke atmosfere i osjećaja koji prevazilaze riječi? Kako kroz zvuk dočaravate teme poput hedonizma, bolesti i iscrpljenosti savremenog svijeta?

Muzika otvara prostor za ono što je suštinski teško artikulisati: hedonizam, bolesti i civilizacijsku iscrpljenost. Te teme su oživljene na način koji podsjeća na hipnotički trans - kao da ste ušli u neku vrstu kolektivnog sna, gdje se sve što je opijajuće ili iscrpljujuće, pretvara u zvuk, nerazdvojiv od radnje. Takođe, muzika, kao i scensko zbivanje, oživljavaju ono u šta čitalac ulazi čitajući “Čarobni brijeg”, gotovo kao hipnotisan sadržajima knjige. Sam muzički sadržaj bio je podstaknut onim što se odigrava na sceni, pa su radnja i zvuk nerazdvojivi.

Šta dominira u izvođačkom sastavu? Kako ste postavili hijerarhiju između elektronike, limenih duvača i udaraljki?

Što se tiče izvođačkog sastava, stavila bih ipak akcenat na elektroniku, limeni duvači (đenis i eufonijum koje smo posudili iz Gradske muzike Kotor) i udaraljke su samo dopunski slojevi fakturi. Elektronski sloj obuhvata različite pristupe, u nekima sam koristila citate iz Preludijuma za popodne jednog fauna, a negdje sam slušajući glumce kreirala muzički materijal u skladu sa onim što im je ležalo. Oni mi možda ne bi povjerovali, jer je u početku bilo teškoća da se sve savlada, ali vremenom je taj odnos sa novonastalim muzičkim materijalom bio sve bolji i jasniji. Sada je to već sve potpuno u njihovim rukama.

Vraćamo se Vašem rodnom gradu koji je važan izvor inspiracije. Kako ste kroz zvuk u performansu ‘Grad priča, more pamti’ obradili slojevitost identiteta i istorije Tivta?

Tivat postaje mitsko mjesto kolektivnog pamćenja, njegova slojevitost, mješavina identiteta i zaborava, svedena na zvuk: od sadržaja koji nas vraćaju u neko prošlo vrijeme, do onih koji simbolizuju tranziciju i sudar različitih identiteta. Težnja je da ovakvim projektom propagiramo pamćenje i održavamo vrijednosti koje taj grad posjeduje. Prija mi u tom procesu što, iako sam odrasla u Tivtu, nisam tu rođena, pa je lakše ostvariti neku vrstu neutralne perspektive u odnosu na materijal kojim se bavimo. Zato je knjiga Duška Miljanića “Lica mog vremena” odlična osnova i snažan kostur koji nam pomaže da sve još bolje oblikujemo.

Koliko Vam je važno da muzika u performansu “Grad priča, more pamti” odražava duh mjesta i na koji način Vas je rad na ovom projektu podstakao na ličnu reinterpretaciju veze s Tivtom?

Da, rad na ovom projektu me jeste podstakao na razmišljanje o tome kako se veza s Tivtom ne gubi, već se prepliće sa svakim susretom s klapama i solistima, koji nose svoje priče i sjećanja. Važnost projekta je u tome da odrazimo taj duh, ali i da ostane prostora za introspekciju, za ličnu reinterpretaciju sjećanja. Veza s Tivtom se možda ogleda i u izboru izvođačkog aparata među kojima su i dragi i bliski ljudi.

Prostor i vizuelni elementi djeluju kao neraskidivi dio performansa. Kako ste ih povezali s muzikom u cjelinu?

Muzika, prostor i vizuelni elementi su po sebi već uvezani u jedinstvenu cjelinu. Duško i ja smo u konstantnom procesu razmjene ideja i sadržaja, a oslanjamo se i na AI program za kreiranje videa u kom kombinujemo pomenute sadržaje. Želim da se publika iz ovog iskustva podsjeti na vrijednost onoga što imamo, da osjeti dubinu i značenje sadržaja, ali i da probudi odgovornost prema očuvanju i održavanju tih vrijednosti živima.

Kako biste opisali saradnju s KotorArtom i Tivat Music Festivalom? Šta Vama lično znači ta saradnja?

Kao intenzivnu i inspirativnu, uvijek kao jedan motor koji me pokreće. Olakšanje je što je to tim s kojim sarađujem već duži niz godina, pa se u svemu osjećam sigurnom. Ukratko, to je jedna vrsta saradnje koja me neprestano motiviše da istražujem, da stvaram, i da se svakim novim projektom osjećam kao da sam na nekoj uzbudljivoj avanturi, gdje je svaki izazov nova prilika za rast.

Kako festivali otvaraju prostor za nove muzičke forme? Da li osjećate da tu mogu da se razvijaju “velike ideje”?

Teško je odgovoriti na ovo pitanje, jer festival ne može biti taj koji opredjeljuje prostor za “veliku ideju”. Ideje su uvijek tu, u različitim oblicima, a dragocjenost festivala jeste što uvijek ostavlja puno prostora za dalju interpretaciju neke osnovne niti koju kao organizatori postavljaju.

Kako doživljavate značaj Tivat Music Festivala u Vašoj zajednici, kako kao umjetnica tako i kao sugrađanka?

To je događaj koji ne samo da oplemenjuje kulturnu scenu, već i jača identitet zajednice, podstiče kreativnost i pruža prostor za susret različitih umjetničkih izraza. Činjenica da se održava u neposrednoj zajednici daje mu dodatnu težinu, jer je to naš zajednički prostor, naša scena, gdje se osjeća puls grada.

Koji Vas aspekt u radu i istraživanju trenutno najviše zanima kao autorku?

Nakon nekoliko pokušaja da sastavim odgovor na ovo pitanje, mogu samo reći da sam još uvijek u susretu sa aktuelnim projektima - to je, zapravo, jedini fokus koji me kao autorku sada zanima. Naravno, iz svakog procesa isplivaju nove ideje, ali one čekaju da stignem do njih i da ih pretvorim u nešto konkretno, što ću tek onda moći da podijelim.

Na kraju, kako doživljavate ovu festivalsku sezonu s tri premijere: kao izazov, vrhunac dosadašnjeg rada ili otvaranje nove faze u stvaralaštvu?

Doživljavam je kao najveći izazov do sada. Paralelni rad na tri različite kompozicije, sa svim svojim detaljima i slojevima, stvara neku uzajamnu povezanost svih sadržaja. Za sada, to je više izazov nego vrhunac ili otvaranje, ali svakako je nešto što me gura naprijed. U tome i jeste ljepota, jer pravi rad nikada nije gotov, već samo otvara nove perspektive i mogućnosti daljeg istraživanja.

( Nataša Đačić Božić )