Na kraju dana, svima nam je krv crvena

Galicijka, Španjolka, Jugoslovenka. Tako sebe opisuje Laura Marin, mlada pjevačica i gitaristkinja koja paralelno studira Galicijsko-portugalsku filologiju na Univerzitetu u A Coruñi (UDC) i gradi muzičku karijeru stičući veliku popularnost u regiji bivše Jugoslavije.

Rođena 2004. godine, sa našim, odnosno crnogorsko-srpsko-bosansko-hrvatskim jezikom susrela se sa oko devet godina, zavoljela ga, počela učiti, a onda ga je i usavršila, pa ga danas lako i govori, piše, na njemu pjeva, komunicira, ali i stvara umjetnost. Tako ju je zainteresovala i kultura i tradicija jugoslovenskih naroda i zemalja.

Na svojim društvenim mrežama, gdje ima više stotina hiljada pratilaca, Laura Marin objavljuje obrade balkanskih hitova, ali i manje poznate pjesme iz svih žanrova, sve na jezicima bivše Jugoslavije. Tako popularizuje i naš jezik, kulturnu baštinu, ali i destinaciju.

Crnu Goru je prvi put posjetila ove godine kada je, u sklopu Međunarodnog takmičenja gitarista, na velikoj sceni Centra za kulturu Tivat, nastupila krajem maja i očarala svu prisutnu publiku. Koncertom “Laura Marin - glas i gitara” Galicijka se predstavila u najboljem mogućem svjetlu, pa je emotivnim interpretacijama balkanskih muzičkih klasika osvojila srca publike.

Njena suptilnost, zvonki i mili glas, specifičan senzibilitet i izražajna jednostavnost prožeti su i mediteranskom toplinom i nostalgičnom notom. Često izvodi kultne hitove sa prostora bivše Jugoslavije, a Vijestima otkriva i da posebno voli legendarnog Nikšićanina, Miladina Šobića, kao i još jednog kantautora sa naših prostora - Đorđa Balaševića, a tu su i sevdalinke, tradicionalne crnogorske i makedonske pjesme koje izvodi na izvornim jezicima. Govoreći o tome, priča i o rodnoj Galiciji, što sa društvenog, kulturno-umjetničkog, ali i političkog aspekta, a otkriva i da pronalazi sličnosti između Crne Gore i svoje zemlje.

“Za mene je muzika način da se povežem s ljudima i da upoznam kulturu koja me fascinira. Jezik mi nije prepreka, već most ka emociji”, kazala je Laura Marin koja u intervjuu za Vijesti govori više o muzici, jeziku i jezicima, Španiji, Galiciji, bivšoj Jugoslaviji i novim projektima...

Naslućuje se da Tivat, iako prva, neće biti i posljednja stanica Laure Marin u Crnoj Gori, već da je tek krenula u njeno otkrivanje i sopstveno predstavljanje. Izvijesno je da će nas uskoro ponovo posjetiti. Ko zna, možda baš u gradu N, gradu Miladina Šobića i Ljuba Čupića (koje je Galicijka sama spomenila), gradu mnogih drugih velikana, bogate istorije, velikog srca i posebne duše...

Kakve utiske nosiš iz Crne Gore, ali i sa nastupa na Međunarodnom takmičenju gitarista u Tivtu? Kako je sve proteklo i da li te je nešto posebno očaralo?

Mislim da je publika u Tivtu bila najtoplija koju sam do sada imala. Priroda me je takođe iznenadila, bilo je lijepo vrijeme, sunčano, osjećala sam se kao u filmu. Crna Gora me podsjeća na moju Galiciju, tako da sam se osjećala kao kod kuće.

U Tivat sam, tom prilikom, stigla u subotu oko 17 časova, a već u nedjelju u 4:30 sam krenula ka aerodromu. Voljela bih da sam ostala duže, ali morala sam da se vratim u Galiciju jer sam imala ispit sljedećeg dana. Poslije nastupa sam večerala u Porto Montenegru, i zaista me iznenadilo koliko sve lijepo izgleda. Iako je bilo kratko, uživala sam. Jedva čekam da se vratim.

Poznata si, između ostalog, i po tome što izvodiš muziku sa prostora bivše Jugoslavije... Šta te je posebno privuklo da joj se posvetiš, ostaneš u toj sferi, pa i da sama pišeš i snimaš na našem jeziku?

To je jedno pitanje na koje nemam logičan odgovor. Ni sama ne znam šta je to što se, sa devet godina, kad sam prvi put čula naš jezik, probudilo u mom srcu. Tog dana je jedna zvijezda počela da sija i ja je pratim sve ove godine. To je stvar duše, a ja pratim svoju dušu.

U tvojim obradama čuje se poštovanje, osjećaj za tekst, emociju, ali i jezik koji nije tvoj maternji... Koliko ti je važno da razumiješ ono što pjevaš, ne samo fonetski već i kulturološki? Imaš li možda neke omiljene izvođače ili pjesme sa Balkana, iz Crne Gore?

Prije nego što sam odlučila da učim, sada već naš jezik, pročitala sam knjige i gledala dokumentarce. Danas mi je važnije da slušam ljude, da mi pričaju o svom djetinjstvu, iskustvima, očekivanjima, mišljenjima... Da bi zaista upoznao neki narod, moraš ga upoznati “individualno”. Iz Crne Gore mi se posebno sviđa Miladin Šobić. Njegova prva pjesma koju sam čula bila je “Pjesma za Ljuba Čupića”... Očarala me je njegova harizma, njegovi tekstovi i senzibilnost.

Na društvenim mrežama imaš veliki broj pratilaca iz cijele bivše Jugoslavije, a reakcije na tvoje izvedbe, obrade, umjetnost, uvijek su pozitivne. Kako to doživljavaš?

Ima dosta pozitivnih reakcija, ali isto tako ima i negativnih komentara... Od početka moje karijere nema snimka u kojem muškarci ne komentarišu moje tijelo. Ali, većina reakcija je dobra, rekla bih da me ljudi vole jer osjećaju moju ljubav prema njihovoj zemlji.

Koliko znaš o zemljama Balkana, tradiciji, istoriji, načinu života i da li te nešto posebno zanima?

O zemljama Balkana ne znam toliko koliko konkretno o zemljama bivše Jugoslavije. Najviše me interesuje 20. vijek, posebno Titova Jugoslavija.

Odrasla si u Galiciji, regiji sa sopstvenim jezikom, identitetom i kompleksnim odnosom prema većinskoj kulturi Španije. Da li te je ta slojevitost oblikovala kao umjetnicu? Šta nam možeš reći o Galiciji i sebi kao Galicijki danas?

Marwan Makhoul, pjesnik iz Palestine, napisao je: “In order for me to write poetry that isn’t political I must listen to the birds, and in order to hear the birds the warplanes must be silent.” “Da bih mogao da pišem poeziju koja nije politička, moram da slušam ptice, a da bih čuo ptice, ratni avioni moraju da utihnu”.

Otkako Galicija pripada Španiji, galicijski je bio zabranjen - od 1490. pa sve do osamdesetih godina prošlog vijeka, nakon smrti Franka i početka demokratije u Španiji. Ja sam ponosna Galicijanka koja voli sve dobre ljude. Kao pjevačica balkanske muzike, bila sam u različitim gradovima Španije (Madrid, Alicante, Córdoba, Cáceres…) i svuda sam se osjećala kao kod kuće. Kao tinejdžerka sam počela da slušam flamenko - muziku sa juga Španije - i beskrajno sam zahvalna što živim u društvu gdje svako razumije dva jezika.

Ljudi koji su stvarali (i to i dalje rade) jezički imperijalizam, nemaju veze sa narodom. Ljudi koji čine zlo, na bilo koji način, imaju ime i prezime. Nijedan narod, niti jezik, nije za to kriv.

Kako gledaš na pojam pripadnosti, ali i identiteta, te prisvajanja, bilo muzike, tebe kao izvođača, Galicije, kulture...?

Kao tinejdžerka sam mnogo razmišljala o toj temi, sada više ne. Ja sam i Galicijanka, i Španjolka, a na neki način i Jugoslovenka. S obzirom na to da je moj partner iz Sarajeva, često me nazivaju i “naša Sarajka”. Na kraju dana, svima nama je krv crvena.

Za Galicijce, naš jezik je ono najvažnije za naš identitet. Osjećam da negdje pripadam kad potpuno razumijem šta ljudi govore. Kad je muzika u pitanju, to je stvar energije. Uživala sam u balkanskoj muzici i kada nisam razumjela tekstove.

Studiraš galicijsko-portugalski jezik koji potiče iz srednjovjekovne tradicije lirike, ljubavnih i narativnih pjesama. Vidiš li paralelu između tih starih stihova i sevdaha, balada ili pak naricaljki koje pjevaš danas? Da li nešto veže ili povezuje Galiciju i Balkan, jesi li pronašla neku nit sličnosti?

Apsolutno! Na kraju dana mi smo blizu. Evropa je mali kontinent, isti narodi su prolazili kroz naše zemlje: Jevreji, Romi, ljudi Rimskog carstva… Priroda Balkana i Galicije je takođe slična, tako da kad sam u nekom selu kod vas, osjećam se kao u svom selu.

Između Balkana i Galicije rekla bih da je jedna sličnost posebno upečatljiva, a to je da ako si gost negdje, ljudi će te stotinu puta pitati jesi li gladan... I ješćeš više nego što si htio. Topli smo ljudi.

Kakav je tvoj odnos prema Galiciji i maternjem jeziku, a s obzirom na to da se Galicija često percipira kao “egzotika” unutar Španije, katkad uz geopolitički kontekst, iako to narod možda ne želi?

Prošle godine statistike su pokazale da, prvi put u posljednjih 13 vjekova, to jest otkad su današnji latinski jezici dovoljno evoluirali da više ne budu latinski, galicijski jezik nije najzastupljeniji u govoru u Galiciji, već je to sada španski. Sa druge strane, prije sto godina, 1925. više od 95 odsto stanovništva isključivo je govorilo galicijski. Razlog zbog kojeg se danas jezik gubi, između ostalog je i to što je u vrijeme kada su ljudi širom svijeta počeli da idu u školu, galicijski je bio potpuno zabranjen u tadašnjoj fašističkoj Španiji. Mnogi ljudi su ubijeni samo zato što su govorili galicijski u javnosti. Isti je slučaj bio i s katalonskim i baskijskim. Sve ovo, dovelo me je do toga da želim da studiram galicijsko-portugalski jezik i književnost.

Svoju popularnost koristiš i u kontekstu aktivizma, pa tako ne ćutiš na brojne teme o kojima mnogi ne govore. Smatraš li to obavezom svakog ljudskog bića i koliko ti je važno da prostor i uticaj koji imaš iskoristiš u te svrhe?

Par puta su me nazvali “aktivistkinjom” i to mi je pomalo tužno. Ja sebe ne smatram aktivistkinjom, nego ljudskim bićem. Aktivisti daju svoje vrijeme i energiju da aktivno mijenjaju nepravde, poput Grete Tunberg. Ja samo povremeno objavim nešto na društvenim mrežama sa željom da ljudi koji me prate razmišljaju nezavisno i kritički.

Kada budem imala stabilniju muzičku karijeru, voljela bih da neke moje pjesme govore o problemima svijeta - da kroz muziku pričam o nepravdama, baš kao Šobić.

Kako vidiš način na koji je svijet uređen danas, bilo po ideološkom, konzumerističkom, ekološkom ili kapitalističkom kriterijumu? Kako muzika i umjetnost mogu uticati na te stavke?

Prije nekoliko mjeseci sam pročitala knjigu “Fahrenheit 451”, objavljenu 1953. godine. Iako je riječ o distopiji, bezbroj sitnica iz te knjige danas su naša realnost. Žao mi je što smo postali konzumerističko društvo, gdje se sve cijeni kroz materijalno i gdje svijetom vladaju psihopate.

Ali, istovremeno mislim da je ovo najbolje vrijeme za život - svi možemo ići u školu, svi smo pismeni, medicina je napredovala, žene imaju veća prava... Zato sam kritična, ali nisam i pesimista. Muzika i umjetnost su načini izražavanja, ali i svjedočenja o dešavanjima u svijetu. Pjesme su odličan način da se priča o nepravdama, nasilju, ali i o pozitivnim primjerima. Htjeli to mi ili ne - umjetnost je politika. Da nije tako, knjige ne bi bile zabranjivane.

Da li na nečemu trenutno radiš i može li se uskoro očekivati da nas ponovo posjetiš?

Ne volim da pričam o nastupima i projektima dok nemam sigurnost da će se desiti. Trenutno radim na svom trećem singlu, koji će vjerovatno izaći na jesen. Sama sam komponovala i muziku i tekst, a pjesma govori o zaljubljenosti, kao i o sumnjama i strahovima koji prate taj period. Zvaće se “Uslišena molitva”...

( Jelena Kontić )