Zašto svi očekuju da pišemo samo o ratu i tragediji?
Izdavači na engleskom jeziku i dalje očekuju da djela pisaca s Balkana budu o traumi i egzotici i na taj način uskraćuju čitaoce za bogatstvo savremene književnosti regiona
Prisustvovala sam konferenciji američkih pisaca u Teksasu, neposredno prije nego što je svijet utonuo u zatvaranja zbog pandemije kovida-19. Između panela i umrežavanja, provodila sam vrijeme lutajući sajmom knjiga, listajući naslove i zasipajući izdavače pitanjima.
“Koliko prevedenih djela imate u katalozima? Kako pronalazite autore van SAD? I kako procjenjujete kvalitet pisanja na jezicima koje ne govorite?”
Nisam bila samo radoznala - imala sam misiju. Željela sam da saznam kakva se djela dopadaju američkim izdavačima i da li bi moje moglo da privuče njihovu pažnju. Nisam se trudila da sakrijem svoju ambiciju.
Jedan odgovor mi se urezao u pamćenje, kao spora koja se zadrži u vazduhu. Dao mi ga je predstavnik jedne od najvećih izdavačkih kuća u Sjedinjenim Državama. Nakon što sam mu objasnila odakle dolazim, koristeći izraze poput “sjeverna republika bivše Jugoslavije” i “trenutno nije ratna zona”, dao mi je sljedeći savjet:
“Razmišljajte o pričama i temama koje su specifične za vašu kulturu i istoriju tog mjesta.”
“Dakle”, pokušala sam, “ne priča o, recimo, ženi koja napušta karijeru u finansijama, razvodi se od muža i postaje grnčarka?”
“Pa, ako ta priča takođe istražuje vaša kulturna ili istorijska pitanja, onda da.”
Osjetila sam žaoku nezadovoljstva, ali sam mu se ljubazno zahvalila i udaljila. Kafa i cigareta su mi odjednom postale neophodne.
U godinama koje su uslijedile, shvatila sam zašto su me njegove riječi toliko iziritirale. Otkrile su obrazac - onaj koji me i danas frustrira.
Za autore s Balkana, kao i iz drugih evropskih zemalja i djelova svijeta čija su istorija i kultura nepoznanica za sjevernoameričku publiku, put do prevoda na engleski i objavljivanja kod američkih ili britanskih izdavača često zavisi od ispunjavanja jednog neizrečenog uslova: naše djelo mora da predstavi politički ili kulturni kontekst našeg regiona, ili makar da se oslanja na ključne istorijske događaje. Da bi uspjelo, mora da ima objašnjavajuću ili ilustrativnu vrijednost - idealno uz dozu didaktičnosti.
“Američki čitaoci moraju da nauče nešto o tom mjestu”, rekao je izdavač.
Na prvi pogled, ovo očekivanje djeluje bezazleno, čak razumno. Uostalom, autori širom svijeta, uključujući i one s Balkana, promišljaju o svom neposrednom političkom i kulturnom okruženju. Književnost je oduvijek bila sredstvo za ogledanje, analizu i kritiku društva.
Ali dublja implikacija tog očekivanja je prilično zabrinjavajuća. Ono se zasniva na prećutnom uvjerenju da je Balkan manje vrijedno mjesto - region koji je zauvijek na ivici tragedije. Kako je izdavač iskreno rekao: “Bilo bi zanimljivo ako se djelo bavi nečim kulturno ili istorijski problematičnim - ili još bolje, traumatičnim.”
Pod “traumatičnim”, da li je zamišljao zločine iz Drugog svjetskog rata ili ratove na prostoru bivše Jugoslavije? Da li je u glavi imao region ogrezao u siromaštvu, nejednakosti i patrijarhalnim tradicijama? Možda je pretpostavljao da su balkanska društva na poseban način sklona nasilju ili tugi. Možda je priželjkivao priče o postsocijalističkom razočaranju, podržavajući ideju da mi još uvijek obrađujemo “traumu” jugoslovenskog socijalizma.
Da bi djelo balkanskog autora uspjelo, njegov protagonist mora biti žrtva - jasna i nedvosmislena. Izdavači preferiraju priče koje bude saosjećanje, moralni gnjev, slomljeno srce - ili, u idealnom slučaju, sve to zajedno. Ukratko, od nas, pisaca s Balkana, očekuje se da univerzalnim temama, poput tuge, otuđenja, ljubavi, gubitka, pristupamo kroz usko regionalnu prizmu. A ta prizma mora da uključuje i jednu dozu egzotike.
Ne mogu to sa sigurnošću da tvrdim. Ali jedno znam: ne bi ga zanimalo balkansko izdanje romana “Moja godina odmora i opuštanja”. Roman u kojem je protagonistkinja s Balkana jednostavno iscrpljena kapitalizmom, egocentrična, bijesna ili moralno ambivalentna, ne bi zadovoljio njegove kriterijume.
Na njegovu žalost, vjerovatno bi olako prešao preko hibridnog romana slovenačke spisateljice Nataše Kramberger, koja je preuzela farmu u Štajerskoj nakon povratka iz Berlina. I vjerujem da ne bi mario za kratke priče Hrvatice Luizе Bouharaoue, koje oslikavaju teskobu i radosti milenijalaca - mada u bojama Jadrana. Niti za poeziju makedonske pjesnikinje Kalije Dimitrove, koja voli da pominje Kapri i Berlin, ali rijetko Skoplje.
Da bi djelo balkanskog autora uspelo, njegov protagonist mora biti žrtva - jasna i nedvosmislena. Izdavači preferiraju priče koje bude saosjećanje, moralni gnjev, slomljeno srce - ili, u idealnom slučaju, sve to zajedno.
Ukratko, od nas, pisaca s Balkana, očekuje se da univerzalnim temama, poput tuge, otuđenja, ljubavi, gubitka, pristupamo kroz usko regionalnu prizmu. A ta prizma mora da uključuje i jednu dozu egzotike.
Da budemo jasni: Balkan jeste specifičan region sa složenim kulturnim, političkim i istorijskim kontekstima. Pisci iz ovog dijela svijeta imaju mnogo da kažu o tim pitanjima i mnogi to rade briljantno. Ali, ako prevodi na engleski zaista imaju za cilj da prošire znanje o “tom balkanskom mjestu”, izdavači moraju biti spremni da prihvate priče koje osporavaju ustaljene predstave.
Pitanje nije da li pisci sa Balkana treba da oslikavaju svoj kontekst. To često i činimo, sasvim prirodno. Pravo pitanje je da li će izdavači biti voljni da slušaju raznovrsne glasove koji dolaze iz regiona ili će nastaviti da privileguju narative koji uredno potvrđuju njihova očekivanja.
Jer Balkan nije samo trauma, tragedija ili priče skrojene da poučavaju. Postoje i izuzetno napisane priče o ženama koje su nekad radile u finansijama, ostavile muževe i otvorile radionice za keramiku. Neki izdavači iz Sjeverne Amerike i Velike Britanije već su u potpunosti stali iza takvih priča, dovoljno je pomenuti Međunarodnu Bukerovu nagradu za Georgija Gospodinova, i time su ispunili misiju da glasove iz različitih krajeva svijeta predstave globalnoj publici, ne kao ambasadore svoje geografije, već kao pripovjedače s punim autorskim pravom. Ali, mnogi to tek treba da učine.
Autorka je slovenačka spisateljica, urednica i kritičarka
Tekst je preuzet iz “Gardijana”
Prevod: N. B.
( Ana Šnabl )