Kako smo bili jaki i složni, neuspjeh nije bio opcija: 1965. članovi "Javorka" prvi su izašli iz kanjona Nevidio

Jedanaestočlana ekipa, u kojoj osam članova nikšićkog “Javorka”, prije 60 godina, prošla je prvi put kroz, do tada neosvojivi, ljudskom oku nepoznat, kanjon Nevidio.

Vođa ekspedicije Miloš Bojanović, nastavnik Boško Vulanović, radnici Stevo Vujičić i Ratko Gaga Lučić, studenti Nikola Mrvaljević, Pavle Vučurović, Božidar Frinjo Kontić, dipl. pravnik Miodrag Kovačević, svi članovi Planinarskog društva "Javorak", i novinarska ekipa u kojoj su bili Vlado Mićunović, novinar “Politike” i snimatelji Milan Pešić i Milan Tadić.

Danas od njih 11, živa su dvojica, Stevo Vujičić i Nikola Šunja Mrvaljević.

“Mnogo sam tužan danas što moram da pričam o njima kao počivšima, nedostaju mi puno”, zapisala sam u jednom trenutku višesatnog druženja sa čika Stevom i čika Nikolom riječi jednog od njih.

Druženja, jer razgovor, onaj službeni dio, završili smo za oko sat, onda su me prihvatili kao svoju i brzo sam, kao planinarka, dobila nadimak “kamenjarka”...

Žal za onima koji nisu među nama danas, osjeti se u svakoj rečenici koju čika Stevo i čika Nikola izgovore. Red tuge zbog te prolaznosti, pa onda čitav kofer lijepih uspomena na vrijeme koje su proveli zajedno, na druženja, slogu među njima, i onda kad su se u mišljenjima mimoilazili.

“Nikad među nama nije vladao rivalitet, samo prijateljstvo. Kako tada, tako i danas. Imam 83 godine, ne pamtim nijedan incident, čak ni poprijeki pogled između nas, a bilo je ‘idi u mater’ kad se penjemo ili idemo u orijentaciju”, priča čika Nikola.

Pričaju sagovornici “Vijesti” kako su jedan za drugoga “ginuli”, kako bi se jedan za drugoga “isprsili”:

“To je bila otimačina ko će, ne da bi se proslavio, nego da bi zaštitio ovoga, jer misliš da si tog momenta spremniji i sposobniji od drugoga. Ima dana kad ti nisu sve na broju, kad je čovjek zamišljen, odsutan, gladan, misli o ispitu, o đevojci, a ovaj koji je oran, spreman, kaže - ne Šunja, ti nećeš, idem ja prvi. To je bio naš odnos i to je do danas”.

I toga dana, na razgovor sa mnom, došli su zajedno, da bi jedan drugome bili podrška.

Znalo se, kaže čika Nikola, i ko je u čemu dobar, pa priznaje da do danas ne zna mnogo o orijentaciji, ali je, priča, bio među prvima kad je valjalo zaplivati:

“Kad bismo išli na prvenstva, Stevo je čitao kartu, a mi kao bravi za njim… Kad je trebala voda, tu smo bili Gaga (Ratko Gaga Lučić) i ja. Gaga je rano otišao, ja sam poslije nastavio. Mi smo poštovali jedni druge. Danas smo se svi ispodjeljivali u svim segmentima društva, to kod nas do danas nije narušilo odnose i to je dokaz da smo bili zdravo i pravo društvo”.

Iako ih je krasilo samopouzdanje, čika Stevo kaže i da, u svemu što su radili, a osim što su prošli kroz kanjon Nevidio, učestvovali su u brojnim akcijama spasavanja, planinarskim, alpinističkim pohodima… nije uvijek bilo lako:

“Svaki je put bilo teško, ko kaže da je bilo lako. Bilo je strašnih izazova, bilo je svega, ali bili smo tim, jedan od nas nije mnogo značio, ali kao ekipa, bili smo neprevaziđeni i nije postojalo nešto da mi ne možemo. Ali, uvijek je bio jedan među nama da u toj oblasti gdje se nalazimo, on posebno to može, ili u vodi, ili na stijeni, ili sa skijama, ili u pećinama, po jamama, jer neko ima strah od mraka, od jame. Pa je neko išao u jamu, a neko ga je držao”...

Osvojen prije 60 godina, kroz kanjon danas prođe 3.000 turista godišnje

Kanjon Nevidio dio je rijeke Male Komarnice, koja izvire u podnožju južnih padina Durmitora, u Dobrom Dolu. Ime Nevidio nosi od kraja proširenja doline između sela Komarnica i Pošćenja do ušća u Pridvoricu:

“Jer se odjednom gubi u čudno uklesani ulaz i postaje ljudskom oku nevidljiva”, piše tako o kanjonu u jednom od izdanja, koje je priređeno 2015, tada povodom pola vijeka od prvog prolaska kroz Nevidio.

Autor teksta, Miloš Bojanović, jedan je od njih 11 koji su avgusta 1965. otkrili taj kutak koji se skrivao od ljudskog oka i prvi osjetili njegovu tajanstvenu moć.

Kanjon Nevidio posljednji je neosvojeni kanjon u Evropi. Danas je dio Parka prirode Dragišnica i Komarnica. Godišnje kroz kanjon prođe oko 3.000 turista, navode iz uprave tog zaštićenog područja.

“Postojala je takva fama o kanjonu, da je on uklet, da je neprolazan, da su čini bačene na njega, da ko je god ušao, nije živ izlazio, i to je tako trajalo godinama, bilo je pokušaja i ko je god ušao, nije izlazio”, prisjeća se čika Stevo tog vremena dok je Nevidio još bio ljudskom oku nevidljiv.

“Nismo ni pomislili da nećemo proći”

Kako je zapisano, prvi organizovaniji pokušaj za osvajanje Nevidia izvela je 1957. ekipa beogradskog “Geozavoda”. Sedam godina kasnije, 1964, u Nevidio je krenula druga ekspedicija, koju su činili članovi Planinarskog saveza Srbije i Crne Gore, grupa saradnika Beogradske RTV i Filmskih novosti i neki novinari…

U ekspedicijama su učestvovali i nikšićki planinari, koji se nisu mirili sa neuspjehom. U to vrijeme, pričaju čika Stevo i Nikola, Planinarsko društvo “Javorak” već je bilo čuveno.

“’Javorak’ je svuda bio prvi, imali smo spremnu ekipu… A moralo je tako da bude, mi smo jedni od drugih učili, bili smo tako organizovani, nije bilo zavisti, konkurencije, bili smo složni, znali smo se u dušu. Tada smo imali tako jaku ekipu, da kad smo krenuli u Nevidio, nismo ni pomislili da nam se može desiti da nećemo proći, da bude nešto”, priča čika Stevan.

Njemu je tada bilo 26, a čika Nikola bio je u to vrijeme 22-godišnjak, student.

“Uglavnom je bilo mlađe društvo, od starijih je bio naš veliki vođa i učitelj, tako smo ga zvali, Miloš Bojanović, koji nas je uvaljivao u takve avanture, ali je imao toliko povjerenja u nas, da je pravo čudo kako nam se nikad ništa loše nije desilo. Znao je da mi jednostavno možemo sve”, pričaju sagovornici “Vijesti”.

Miloš Bojanović bio je i vođa ekipe kroz Nevidio te 1965. godine.

“Ići ćemo nizvodno, kao prošle godine… Ako se zaglavimo u kanjonu, pokušaćemo bočnim napadom, tj. u tom slučaju moramo pronaći najmanju visinu stijene i pomoću konopaca izaći iz kanjona”, bio je, kako je to zapisano, plan Bojanovića.

Posljednjeg dana jula 1965, udarna grupa, “najprekaljeniji planinari”, kako stoji u zapisima o tom prvom prolasku, zagazila je u Komarnicu i, s bijelim rudarskim kacigama na glavama, pošli su kroz uska “vrata” Nevidia”.

Dva dana trajao je taj prolazak.

“Prošli smo za dva dana, ono što se prolazi za dva sata”, dobacuje čika Stevo, “poslije su nam rekli, jer je uvijek bilo šale, da smo ‘obeščastili’ Komarnicu”.

O nekim od razloga zbog kojih su baš oni uspjeli, a ne neko prije njih, Čika Nikola navodi dva razloga: mještani nisu, kaže, jer su mahom bili neplivači, a ovi drugi koji su dolazili sa strane, dolazili su u nevrijeme:

“Ko god je došao u Nikšić da uči školu, sve su to bili neplivači. Završio sam Fakultet za fizičku kulturu, dešavalo se da kolege izađu sa fakulteta, a da ne znaju da plivaju. Bili su sjajni đaci, sposobni, ali… Drugo, nije ni bilo interesovanja da se prođe kanjon, osim ovih sa Zapada, Slovenci, Česi, Poljaci… koji su pokušavali nekoliko puta, ali nisu došli u pravo vrijeme, nego u nevrijeme, kad je nivo vode bio veliki, tada je teško bilo Komarnicu proći”.

Skromna oprema, o kanjonu ništa nisu znali

Nekoliko dana prije susreta sa čika Stevom i Nikolom, i sama sam prošla kroz kanjon. Jedna misao me nije napuštala - kako je prije 60 godina moralo biti izazovno proći tuda bez opreme kakvom raspolažemo danas. Dodatno, tada nije bilo ni znanja o kanjonu, o tome šta čeka one koji tuda prolaze, ako se, recimo, odluče na skok sa neke stijene. Mi danas, uz vodiče, znamo tačno gdje možemo da skočimo i kako. Te 1965. nisu znali da li je u vodi kamen, stijena, drvo…

Vodiči danas, na početku sezone, prije nego počnu da vode grupe, najprije provjere stanje kanjona.

“Svi vodiči prije početka sezone, a to je jun, idu obazrivo kroz kanjon, da bi pronašli najbezbjedniju stazu i ispitali riječno dno, jer tokom zimskog perioda rijeka zna da se podigne po nekoliko metara i da nanese razne predmete. Vodiči uklone ili markiraju predmet i na taj način se mogućnost povrede svede na minimum”, kaže vodič Dragutin Šlagi Vujović.

Čika Stevo i danas čuva uže, kacigu, pa i jednu kesu, kojom je, ostalo je zapisano, u noći između posljednjeg dana jula i prvog avgusta te 1965. koju su proveli u kanjonu, pokrio noge, ne bi li se ugrijao. A bila je te večeri “neviđena hladnoća”, temperatura vode, kažu, četiri do pet stepeni.

“Ja sam se smrzao tu veče, gotovo da sam jedva preživio u kupaćim gaćama”, kaže čika Stevo, dok mu čika Nikola dobacuje u šali: “Tu si se istestirao da možeš da živiš 105 godina”.

Oprema koju su nosili, bila je skromna.

“Tada nije bilo ni bog zna neke opreme, pogotovo mi kako smo prošli sa po jednim šljemom od rudara, kupaćim gaćama, to nam je bila sva oprema koju smo imali. Danas kad ulaze, to su odijela, pododijela, rukavice… prsluci za spasavanje”.

To što su imali kod sebe, bilo je i skoro neupotrebljivo:

“Lanena užad koja su bila isprekidana, ti sa užetom čim se preveže, to nije za upotrebu, jer ne može da ide kroz karabiner, e mi smo ta užad koristili, čak i više od dva ili tri prevezivanja je bilo na užetu, ali imali smo srce, što je rekla prije desetak godina jedna vaša koleginica, srce kao Everest. To je živa istina”.

Mont Everest, najviša planina na svijetu, visine 8.848 metara, pominje se u još jednom kontekstu kad je Nevidio u pitanju.

“Meni je sin profesor istorije i geografije, vukao je neke paralele između Nevidia i Everesta, jednom mi je rekao - Šule, vidiš, Mont Everest je osvojen 1953, a Nevidio čak 12,13 godina kasnije, ipak to nije za potcjenjivanje”, priča čika Nikola.

Nisu mjerili diplome i status, već znanje sa terena

I onda je nastavio da o drugovima iz “Javorka”, kako su bili kao jedan, kako su se poštovali, bez obzira na to iz kojeg društvenog sloja su dolazili i jesu li bili profesori, inženjeri, đaci, studenti ili radnici...

“Kad smo bili na zadatku, ništa se manje nije računalo mišljenje onog đaka ili studenta ili zanatlije, nego profesora ili doktora, tu smo bili stvarno dobri”.

Bilo je među njima i onih koji su znali da povuku liniju, a takav je, kažu čika Stevo i Nikola, bio nastavnik Boško Vulanović.

“Ovi mlađi, Šunja, pokojni Gaga, pokojni Pajo… oni jednostavno nisu zazirali, oni su se utrkivali koji će prije uskočiti u neki vir ili nešto. Tu se naročito isticao pokojni Gaga, jer on je za vode bio neprikosnoven, imao je dušak dva minuta”, pričaju sa sjetom.

I dok govore, sve kao da se plaše da nekoga ne preskoče. I tako sa priče o Nevidiu i iz godine 1965. idemo u 1973, 11. septembar, kada su kao spasioci Gorske službe spasavanja (GSS) učestvovali u zbrinjavanju ostataka stradalih u avionskoj nesreći na planini Maganik, nadomak Kolašina. Autor velikog broja fotografija tog događaja je upravo čika Stevo... Ostalo mu je žao što mu film koji je je tada pozajmio drugima, nikad nije vraćen. Fotografije je dobio, ali ne i film...

“Luka Petrušić, uvijek ga nekako preskočim… Nama je vještak dao kese da skupljamo ljudske ostatke… Luka Petrušić je sve odradio. Imam želudac za mnogo toga, ali ja to ne bih mogao… Uvijek ispustimo da ga pomenemo, a hvala mu kako je ljudski i pošteno, sa puno senzibiliteta sve odradio”, priča čika Nikola.

Svi članovi ekspedicije koja je prva prošla kroz Nevidio, bili su i članovi GSS-a, koji je u to vrijeme zvanično postojao tek dvije godine, od akcije spašavanja na Goliji, kada su iz jame duboke preko 120 metara izvukli stradalog mladića.

“Sve su to bili spasioci, to je bila ekipa koja je sve radila, i alpinizam, i skijanje, spasavanje, sve. Imali smo mi još veću ekipu, ali ova koja je išla u Nevidio, to je bila udarna…”

Čika Nikola se vraćao, Stevo nikad

Od tog prvog prolaska kroz Nevidio, čika Nikola je kroz kanjon prolazio još mnogo puta. Čika Stevo nije više nikad. Kaže, uspomena je mnogo, čak i na taj jedini dan kad je prošao kroz Nevidio, kada su u tih nešto preko dva kilometra, kolika je njegova dužina, mjestima u kanjonu davali simbolična imena. Miloševa kada, to je jezero u kojem se Miloš Bojanović u punoj opremi prevrnuo čamcem. Jedno proširenje, puno sunca i pogodno za odmor, dobilo je ime Sunčana dolina… Mjesto gdje su prvi put ručali, oni koji su prvi prošli kroz kanjon, nazvali su Šećerna dolina…

“Ostala je neka divna uspomena, na nešto što se samo jednom u životu može doživjeti. Ja taj utisak nisam nikad htio da pokvarim, dolazio sam ispred kanjona, ali nisam ulazio”, kaže čika Stevo.

Povodom 60 godina od prvog prolaska kroz Nevidio, juče je na platou ispred ulaza u kanjon formiran kamp, a za danas planiran i prolazak za članove “Javorka”. Centralni događaj, na koji su pozvani i čika Stevo i Nikola, planiran je za podne.

Čika Stevo se našalio riječima “dako poživimo još nekoliko dana”. I onda, kao mnogo puta toga dana kad smo se družili, vratio se na drugove:

“Od 11 ljudi što smo prije 60 godina prošli kroz kanjon, na našu veliku žalost, ostali smo nas dvojica i ovaj jubilej posvećujemo njima, jer sa nama će se i završiti… Ovi mlađi će nastaviti sigurno i dalje da ga posjećuju…”.

Mlađi ga ostavili “u male”

Neki mlađi su ih već i pretekli:

“Moja je majka govorila, uh, uh, ti si mi kriv, otrovao si mi familiju. Svi su me u porodici prevazišli, Zdravko, pokojni brat, je bio i na Olimpu (2.917 je visina Mitikasa, najvišeg vrha Olimpa) i na Araratu (5.137), Danilo, sin, bio je na Akonkagvi (6.960), bio je i na 8.000, na Everestu. Sinovac Đoko Vujičić je prevazišao sve, on je bio na vrhu Everesta. Ako se šta broji, uspješni smo, mene su ostavili ‘u male’, ja sam ostao najniži na 4.807 metara”, u šali kaže čika Stevo.

Ostalo mu je žao što, dok je mogao, nije išao na Olimp (Grčka) i Kilimandžaro (Afrika).

“To mi je ostalo neosvojeno, žalim što nisam nikad”.

Zahvalna sam na prilici da ove ljude upoznam, zahvalna sam i jer su me odmah prihvatili kao svoju, “kamenjarku”. Na kraju dana, kad sam iz Nikšića otputovala za Podgoricu, znajući da vozim i da sam sama na putu, čika Stevo me nazvao da provjeri da li sam stigla i kako sam putovala. I stavi mi do znanja da sam uvijek dobrodošla. Želim samo da ne zaboravimo ove ljude, kao ni sve druge koji su pisali istoriju i stvorili temelje za nas koji danas planinarimo, za ronioce, alpiniste, skijaše, planinske trkače, spasioce…

A ni oni ne traže mnogo:

“Ne tražimo priznanja, nekad nam je mio komadić papira, da praunuci i unuci vide da je nešto iza nas ostalo”...

Gaga ih posebno boli, zbog načina kako je otišao

Od njih 11, koliko ih je prije 60 godina prošlo kroz Nevidio, čika Stevo i Nikola čini se da zbog okolnosti u kojima je stradao, posebno žale zbog smrti Ratka Gage Lučića. Lučić, poznat kao sjajan plivač i ronilac, utopio se u akciji spasavanja na Vezirovom mostu, u Podgorici, prilikom izvlačenja utopljenice. Kad je čuo da se Gaga utopio, Nikola, kaže, nije povjerovao, mislio je da je u pitanju neki njegov imenjak:

“Za vodu, on je bio riba, to je bilo nemoguće. Kad nas pošalju da vadimo nekog utopljenika i pitaju koliko možemo pod vodom, ja kažem mogu minut, minut i po, Gaga kaže - ja dva, tri, nemojte me dirati. A oni nas za uže, mi prusiku, direktno nas spuste i vade nas kao iz bunara nakon 40 sekundi, mi kažemo da nas ostave još malo, da tražimo, ma kakvi”.

Čika Nikola žali jer je Gaga toga dana za Podgoricu otišao bez njih, bez drugova.

“Uzeo je neko dvoje, troje djece, kako im je rekao da postupaju, tako su oni to radili i tu je ostao. Tako je završio naš drug, koji nijedan jedini put nije otišao bez drugova iz Planinarskog društva i završio”.

Ratko Gaga Lučić stradao je 27. jula 1967. godine.

( Damira Kalač )