Otvoreni Balkan, bez Dritana

Što manje volimo ženu, to joj se više sviđamo, pročitao je Nik negdje ovu Puškinovu tezu, i onda odlučio da Mandiću napiše kako je kukavica (jer ne potpisuje sopstvena saopštenja) i prevarant koji se poziva na nacionalno iako ga ne glasa dvije trećine Srba u Crnoj Gori! Krajem prošle godine, a ne nekada davno, Đeljošaj je opisivao Mandića kao političara prošlosti, koji zastupa interese nalogodavaca čiji su ciljevi antievropski i antidržavni. U prevodu, Mandiću ti si Vučićeva pudla!

Nije Nik morao dugo čekati da vrijeme potvrdi Puškina. I da “promašeni i potrošeni političar” padne na Puškinovu foru. I prepozna Đeljošaja kao istorijsku ličnost i “autentičnog predstavnika albanskog naroda u Crnoj Gori”! Iako je krajem oktobra Mandićeva Nova tvrdila da je Nik lider bez zemlje, odnosno šef “strančice koja nema nijednog poslanika”. I predsjednik „samo jedne od brojnih albanskih stranaka“.

Sve to, nakon nepunih osam mjeseci, više ne važi. Niku je sve zaboravljeno i braća Srbi su ga prigrlili kao svoga. Ili kao Dritana, prije godinu-dvije. Zaboravljen je Đeljošaju i “minuli rad” kada je “u koalicionim aranžmanima sa DPS-om bio čas spavač, čas sanjivi partner”! Da bi eto preko noći izrastao u vođu albanskog naroda koji promoviše srpsko-albansko pomirenje i saradnju.

Kakav Dritan i bakrači. Šta je Mandić do potpisa Temeljnog ugovora i kratkotrajno nakon njega pričao o Dritanu, bolje da ne citiram, ionako je nebitno jer - sada je Nik u modi.

Uz sve pomenuto, ili iznad svega toga, Rajo je preko noći zavolio Nika čak toliko da mu je zaboravio i “generala”. Naime, koliko juče, Mandić i njegova stranka su nam objašnjavali kako su “napadi Đeljošaja na srpski narod učestali otkad je sprovedena tužilačko policijska istraga 'General'”! I da Đeljošaj „svoju (ne)opravdanu nervozu pokušava istresti kroz nacionalističko izvođenje kata na našu koaliciju”!

Sada kritičari Mandića sa Belvedera i Lovćena mogu da kažu kako su bili u pravu kada su tvrdili da lideri srpskih stranaka hejtuju Đukanovića samo zato što je “izdao” srpstvo. I da bi mu sjutra zaboravili korupciju i kriminal, kao Niku “generala”, samo kada bi okrenuo ploču. I vratio narativ na zločinačke devedesete, koje marioneta od Mandića i gazda iz Beograda, žive sve do danas. Porfirije bi Milu, a ne samo Niku, odmah ponudio orden Svetog Save, a Vučić onaj srpske zastave, prvog a ne drugog reda, kada bi, kao Joanikije, priznali da bez nekakve nevesinjske puške ne bi bilo Crne Gore.

Pitanje koje se ovdje logično nameće jeste: čime je to Đeljošaj zadužio Mandića, toliko da je ovaj zaboravio na Dritana, i kao istorijsku ličnost kod braće Albanaca prepoznao Nika. Koga bi zagrlio i poželio mu da nas, zajedno sa braćom Srbima, još dugo vodi, a ne kao prije par mjeseci - “da bi mu bilo najbolje (Đeljošaju, dakle) da se svako veče zahvaljuje Bogu što se i dalje koprca na političkoj sceni“!

Da je Milo Božović i dalje faktički lider koalicije ZBCG, što je bio do hapšenja, i malo nakon toga, i da Mandić i Knežević u njega i dalje gledaju kao u televizor, onda bih pomislio kako je “biznis” braće Drešaj i Božovića učinio svoje. I da je tako „ugovorena“ ljubav Andrije i Nika. Ali pošto su se Rajo i Pipun odrekli Božovića brže nego Vučić Đukanovića, onda ta opcija pada u vodu.

Druga mogućnost je mnogo realnija. Rade Bojović i suverenisti iz 21. maja tvrde da su se Mandić i Đeljošaj našli na platformi etničke Crne Gore, države naroda a ne građana. Dakle, neki novi Otvoreni Balkan. Ali bez Dritana. Sa Mandićem i Đeljošajem, kao pionima, na tabli regiona kojom dominiraju dva kralja - Vučić i Rama. Sve sa ciljem da se jugoistok Evrope zapakuje tako da dominantno budu zadovoljeni apetiti Srba i Albanaca?! A ostalima šta ostane. Velika Albanija i velika Srbija, kao dva susjeda - to je formula koju bi i Rama i Vučić sjutra prigrlili, priznajući da je sve počelo od Nika i Raja, a ne od Dritana, i ne prebacujući im kako vode dvije strančice za koje ne glasa dvije trećine Srba, odnosno Albanaca?!

Iako je ideja Otvorenog Balkana potekla od Trampovog smrtnog neprijatelja Aleksandra Soroša, ne bi bilo čudno da Donald predsjednik sada kaže - I like that. Nice idea, Rama and Vučić are great guys. I love them. I tutne im ono nalivpero, dok na hoklici sjede ispred njega, da potpišu trajni i istorijski mir između dva plemena koja su dosad, kroz vjekove, znala samo da se mrze. I ubijaju.

Nije teško zamisliti Trampa koji podiže uvis taj dokument i kaže - eto, da nije bilo mene Srbi bi prije par mjeseci krenuli u rat sa Albancima, sada, opet thanks to me - dvije strane potpisuju sporazum o miru i saradnji.

Jedino što bi, u tom scenariju, bilo za očekivati jeste izostavljanje zasluga Mandića i Đeljošaja. Od samohvale i sopstvenog ega Tramp bi ih gurnuo u stranu, kao nekad davno Duška, jer Montenegro ima duplo manje stanovnika nego Menhetn, sa njegovim Tramp Tauerom.

U tom kontekstu nije nevažna činjenica da do “istorijskog” srpsko-albanskog susreta dolazi samo par dana nakon Đeljošajevog povratka iz Vašingtona. Gdje je bio o svom trošku, kažu iz Vlade. Ali su ga “iz prave”, kao da ga je lično poslao spiker Mandić, primili vrlo važni i moćni šef FBI-a, Keš Patel, i manje bitni, Trampov savjetnik za ništa važno, Ričard Grenel. Već sam pomenuo, nakon proslave američkog Dana nezavisnosti, da se prvi put na ceremoniji ambasade SAD ukazao vojvoda iz Mrtvog Dubokog, sve sa onom šubarom iz Nikšića.

Dobro ste primijetili da u čitavoj priči fale lik i djelo neponovljivog Milana Kneževića. Iz opravdanog razloga jer je imao međunarodnu aktivnost oko dočeka na aerodromu i vožnje kroz Zetu a onda i glavni grad, gospodara Vučića. Andreja a ne Aleksandra. Ako je to uopšte bitno. Jer svaki Vučić je garant mira i prosperiteta svakog Srbina, pa što da ne i jednog Kneževića. Prkosno pokazujući da mu je svaki Vučić miliji i draži od bilo kog Ðukanovića, uključujući i Mića “struju”, Milan od Trnova je uveo Andreja u Osnovni sud. Kao nekad davno, mlađi Ðukanović (Aco), sestru Anu. Da se odbrani, kao i Andrej, od istog neprijatelja, koncerna Vijesti. Mlađi Vučić je nakon održanog ročišta i svečanog ispraćaja sa aerodroma Golubovci, obećao da će o nezaboravnom dočeku i iskazanoj solidarnosti Milana od Trnova obavijestiti i brata Aleksandra i brata Zvonka, uz predlog da se Kneževiću dodijeli još jedan orden. Prošli put je zakučio onaj srpske zastave, sada bi mu više odgovarala srpska truba. Prvog reda, naravno.

A kakve sve to veze ima sa Otvorenim Balkanom?! Pa svima koji žele da vide, lako je zaključiti da bi takva nakaza i Frankeštajn od tvorevine, ličili upravo na jedan veliki rijaliti krvi i tla, gdje bi “ugledni” i “časni” vučićevići, vulini, dačići, macuti, kneževići, kovačevići, vučurovići i ostale šubare, predstavljali društvenu elitu i vrijednosni sistem. Od Ulcinja do Trnova, kad ne može do Karlobaga i Virovitice. Pa onda neko da kaže kako je prijateljska Gana loše mjesto za život. I kako Srbija i Crna Gora treba da uvezu 100 hiljada mladih Ganaca, sezonskih radnika. I tako spasu rekordnu turistički sezonu. A ne obrnuto - da Gana za novi razvojni ciklus, posvećen vještačkoj inteligenciji, primi 100 hiljada najpametnijih Srba i Crnogoraca, koje bi predvodio pomenuti Milan K. Lični prijatelj Marka Ðurića, Jelene Karleuše i Samuela Okudžeta Ablakve. Ministra vanjskih poslova Gane. Za koga Nik neće ni da čuje jer i dalje podržava teritorijalni integritet Srbije, pa Kosovo ispada “lažna tvorevina”. Kao kod “istorijskih” Raja i Milana.

( Željko Ivanović )