Lazar Nikolić za "Vijesti": Nisam plakao kad sam se rodio, čekao sam reakciju publike

Glumac Lazar Nikolić rođen je 1995. godine na Cetinju, a odrastao je u Budvi, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Glumu je studirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesorke Marije Milenković. Na sceni Narodnog pozorišta u Somboru ostvario je zapažene uloge, među kojima su Svetislav u predstavi "Protekcija" u režiji Milana Neškovića (2024), kao i Kelner u "Radovanu Trećem", u režiji Vita Taufera (2023). Igrao je i u predstavi Jeste li za bezbednost, u režiji Anđelke Nikolić, u Narodnom pozorištu u Beogradu, a glumio je i Daneta Neženju u "Sveti Georgije ubiva aždahu", Jugoslovenskog dramskog pozoriša u režiji Milana Neškovića.

Televizijska publika prepoznaje ga po ulogama u popularnim serijama Kalkanski krugovi, Preživeti Beograd, Tajna vinove loze, Biser Bojane, Državni službenik i Pasjača, dok se na filmu pojavio u ostvarenju Heroji, autorskom projektu Gorana Nikolića. Publika Grada teatra gledala ga je i ovog ljeta u predstavama Protekcija i Radovan III, a gledaćemo ga i u novoj koprodukciji Grada teatra “Život provincijskih plejboja nakon Drugog svjetskog rata ili Tuđe hoćemo - svoje ne damo” čije je premijerno igranje na ovogodišnjem festivalu zakazano za 10. avgust.

Sjećate li se trenutka kada ste odlučili da ćete biti glumac?

Prema svjedočenju babice Jabučanin i moje majke, kada sam došao na ovaj svijet nisam se oglasio. To je trajalo nekih desetak sekundi. Pustio sam ih da vidim njihove reakcije i panični izraz na njihovim licima. Tada sam briznuo u smijeh, kao i oni. Tako je sve počelo.

Šta za vas znači pozorište kao umjetnost, ali i kao prostor?

Doživljavam ga kao dom. Tu sam slobodan i bezbrižan. Bife je kao trpezarija, mjesto za razgovore, savjete i retrospektive svega što se desilo tokom nedjelje. Svako ima svoje mjesto, zna se hijerarhija. Služi se piće, nekad i hrana ne najboljeg kvaliteta, ali uvijek iz srca i s ljubavlju. Garderoba je kao spavaća soba, tu si sam sa sobom, u svojim mislima, analizama i preispitivanjima. Kad se sabereš, otvoriš ormar, obučeš nešto prikladno za događaj koji te čeka i bojažljivo izađeš. Scena je kao dnevna soba, svi su usmjereni na govornika. Prisutna je pažnja, kako onih koji učestvuju u priči, tako i onih koji pomno slušaju. Nekad je duhovito, nekad dramatično, ponekad na ivici sukoba - emotivno, pa i tragično. Tu se sve dešava. Na kraju se svi pozdravimo i s raznim utiscima odemo do ponovnog susreta.

Već nekoliko godina igrate u koprodukcijama Grad teatra. Kako je došlo do te saradnje?

Radio sam u organizaciji festivala Grad teatar prije i tokom studija. Bio sam zadužen da upozorim obližnje lokale da predstava uskoro počinje i da isključe muziku. Imao sam osjećaj da im je gore kad mene vide kako im prilazim, nego da dolazi bilo koja inspekcija. (smijeh) Vidjevši moju ozbiljnost i posvećenost tom pozivu, ljudi iz Grada teatra su me angažovali.

Kako vidite značaj Grad teatra za crnogorsku i regionalnu pozorišnu scenu?

Kao oazu i lijek za dušu. U vremenu kada smo okruženi neukusom, šundom, malograđanštinom, nekulturom, ličnim interesom i nedostatkom sluha za sve ono lijepo što se dešava u našem gradu. Volio bih da to bude povod da ljudi posjećuju Budvu, kako iz Crne Gore, tako i iz regiona.

Da li imate neko posebno sjećanje s nastupa u Budvi koje vam je ostalo urezano?

Naravno, moj prvi nastup pred sugrađanima, porodicom i prijateljima. To uvijek nosi posebnu težinu i odgovornost.

Kako izgleda vaš proces pripreme za ulogu? Koliko vam je važna komunikacija s rediteljem, a koliko sa partnerima na sceni?

Kao u svakom odnosu u životu potrebno je povjerenje, sigurnost, oslonac, iskrenost i konstruktivne rasprave zarad višeg cilja i opstanka zajednice - što predstava, film ili serija jesu.

Kako se nosite s fizičkim i emotivnim zahtjevima koje pozorište često postavlja pred glumca?

Prihvatam ih objeručke. Volim transformacije i “kopanje” po sebi. Umije da bude mučna ta samospoznaja, ali i vrlo korisna. Čovjek vidi čime sve raspolaže i šta nosi u sebi, a da toga nije bio ni svjestan. Bude tu i svijetlih, ali isto tako i mračnih alatki. Koristiš ih u svrhe rada, pa ih ponovo zakopaš da miruju.

Možete li izdvojiti neku predstavu u okviru Grad teatra na koju ste posebno ponosni?

Proces mi je postao bitniji od samog finalnog proizvoda. Imam dva kumstva iz dvije predstave i na to sam najviše ponosan!

Kakva je publika u Budvi? Da li osjećate razliku u energiji u poređenju s drugim gradovima?

Svuda je publika različita, zavisi od podneblja, ukusa, načina posmatranja predstave. Ali ono što je svakoj publici zajedničko jeste da prepoznaje istinu i da joj se nikad ne može “podvaliti” laž. Senzori se automatski pale. Volim tu scenu između crkava, uvijek je lijepo igrati pred budvanskom publikom.

Koja vas je uloga do sada najviše pomakla lično ili umjetnički?

Definitivno uloga Petra (“Mačiji smijeh”) u seriji Kalkanski krugovi. Desilo mi se sve ono što sam naveo u šestom ili sedmom pitanju plus partnerstvo s divnim Žarkom Lauševićem.

Kakvi su vam planovi za naredni period - u teatru, na filmu, televiziji?

Kako kažu: “Mi planiramo, Onaj gore se smije.” Poučen time ne volim da planiram. Sve prepuštam volji Božijoj.

Postoji li neka uloga koju još nijeste igrali, a priželjkujete?

Gotovo sve što je moglo da se odigra odigrao sam. (smijeh) Tako da priželjkujem da se nekad ostvarim u ulogama kao što su suprug i “sjutra” otac, ako Bog da, kao i dobrog čovjeka sa željom da me po toj ulozi jedino pamte.

( Vuk Lajović )