Rakočević: “Korifej” već postoji u budućnosti, važno je da se ne vratimo u prošlost

Ovogodišnji Međunarodni festival alternativnog teatra Korifej u Kolašinu, kaže za “Vijesti” umjetnički direktor reditelj Zoran Rakočević, donosi snažan programski fokus na žensku perspektivu, društveni otpor i regionalnu umjetničku saradnju, kroz pozorište kao prostor savremenog dijaloga i borbe. Festival će trajati od 7. do 20. avgusta i “pozicionira se kao umjetnički odgovor na autoritarne sisteme, slabljenje institucija i društvenu nepravdu”.

Ovogodišnji slogan festivala glasi “Neka bude što biti ne može”, preuzet iz “Gorskog vijenca”. Kako se taj citat prevodi u savremeni umjetnički i društveni kontekst festivala?

Njegoš je veoma eksploatisan stvaralac, pojavljuje se u jednom maniru koji mu prišiva čak i svetačku auru, a mi smo ga ovdje učitali kao savremenog mislioca koji nas motiviše da stvaramo, mislimo i preskačemo barijere. Ne samo što je ovaj festival, kao i naša kompletna pozorišna priča u Kolašinu, jedna pojava koja često “ne može”, a i te kako “bude”, već i zbog razloga što se trudimo da idemo ukorak sa stvaralačkim temama u zemlji i regionu, da ih bodrimo i da im pružimo priliku. Otvaramo ovim dijalog, ponajviše o ženskom pitanju koje je u Crnoj Gori višestruko otvoreno, a društvo po tom pitanju u dubokoj je dekadenciji.

Festival se pozicionira kao “ljetnja pozornica umjetničkog otpora”. Šta za Vas danas znači umjetnički otpor i protiv čega se on najviše bori u regionalnom kontekstu?

Otpor je dio definicije pozorišta, jer pozorište nije samo dobro sklopljen elementarij priče, odnosa i likovnosti, već mora da zadovoljava i određen ideološki plan. Taj plan, naravno, može biti i pamfletski ili udvornički, ako želite, ali tada nema neku vrijednost i svodi se na mlaku, tugaljivu zaigranost oko nečijeg prsta. Pozorište mora da impulsivno reaguje na ono što se zbiva u društvu, a to se često odnosi i na njegov politički angažman. Istorija umjetnosti, najznačajnija djela koja su nam ostala od antike do danas, predstavljaju povijest tih borbi od epohe do epohe.

Društva u kojima vlasti to razumiju i pristaju na dijalog i razmjenu, srećna su društva. Danas nam je svima dužnost da progovaramo o sve većoj obespravljenosti ljudi u ovim sistemima, sistemima koji boluju od povratka autoritarnosti, razaranja srednje klase i sloma institucija, i svih naših ustavnih akata koji vrijede dok ne zasmetaju elitama.

Kako ste odabrali ovogodišnje predstave? Koji su bili ključni kriterijumi? Koje biste komade izdvojili?

Selekcija za 11. Korifej nije bila nimalo laka. Pristiglo nam je na desetine prijava, a da čak nijesmo ni raspisali javni poziv. Jednostavno se pročulo za Festival. Osnovni kriterijum je da program mora da odgovori na postavljenu tematsku oblast u nekom svom segmentu, ne eksplicitno, ali u određenoj mjeri. Kada smo bili sigurni da će Kraljevsko pozorište Zetski dom da otvori festival predstavom “Slučaj virdžina”, znali smo da će nas taj tematski diskurs, diskurs rodnosti u tradicionalnim patrijarhalnim kategorijama ovog kamena, usmjeriti na dobar put. Tako su se odmah nasložile predstave: “Marija Ručara” Hleb teatra, “Nasleđe” Dah teatra, “Kako postati žena kojoj se sve prašta” Milice Šćepanović, “YouToo” Scene Bunt…, a onda i teme za okrugle stolove, filmske projekcije… Tako smo odlučili da pozovemo i Prazan prostor da odigra svoju veoma značajnu predstavu “Ana Karenjina”.

Rodna ravnopravnost i ženska perspektiva, kako ste rekli, zauzimaju centralno mjesto ovogodišnjeg programa. Zašto je ova tema sada posebno važna u kontekstu Crne Gore i regiona?

U kontekstu Crne Gore i regiona nije teško zaraziti se temama obespravljenosti, nasilja i korupcije... Statistika nas ne vara i svjedoči o tome da je nasilje postalo ozbiljan društveni problem; svako malo nas zatiču vijesti o broju stradalih u uličnim obračunima, porodičnim svađama i nasilju nad ženama. Sigurno je Crna Gora na toj mapi crna tačka, a i da nije, građani su pretrpjeli ogroman strah i kolektivne traume u nekoliko značajnih slučajeva posljednjih godina. Ne vidim da se, poslije decenija usvajanja evropskih vrijednosti, podizanja svijesti u ovom polju, institucionalnih reformi i sveukupnih promjena, desila po ženskom pitanju neka velika promjena, osim onoliko koliko su žene, prepuštene same sebi i jedne drugoj, uspjele na mišiće da same izbore.

Koliko i na koji način umjetnost danas može stvarno doprinijeti promjeni položaja žena u društvu?

Mislim da je naša borba jedan od načina. Veoma je važno da se djeluje u javnom polju i u manjim sredinama. Veoma je bitno obraćati se mladima, gdje ih ima. Nama je potrebno jedno totalno izlječenje, jedna opsežna promjena koja će da krene od jaslica, jedna, bojim se, futuristička akcija koja će dovesti do novih pretpostavki da se možemo izdići iznad sopstvenih primarnih potreba. Da shvatimo: “čovjek je iznad sitosti”, to kaže Gorki. Tu možemo ponešto da uradimo, možemo i da predvodimo ako treba, ali ne možemo sami.

Festival će da se odvija na više različitih lokacija, od Trga boraca do Nacionalnog parka Biogradska gora. Kako prostor utiče na percepciju predstava i poruka koje one nose?

Prostor uvijek treba ne samo naseliti, već i apsorbovati, na način da ambijent postane neodvojiv dio događaja. Naša publika je navikla da se dio programa odvija u ambijentu, te smatram da je njegovanje, odnosno stvaranje takve tradicije, jedna pozitivna stvar za kulturu u gradu.

Koji su najveći izazovi s kojima se suočavate kao umjetnički direktor festivala?

Finansiranje festivala najveći je izazov. Komisija za raspodjelu sredstava u sklopu konkursa za razvoj kulture na sjeveru pri Ministarstvu kulture i medija prepoznaje to, te smo i ove godine dobili uvećana sredstva. Takođe, u Opštini Kolašin prepoznali su da je planirano sufinansiranje s njihove strane za ovu godinu nedovoljno, pa su opredijelili dodatna sredstva. Svaka godina je improvizacija s finansijama, te smatramo da nam je neophodna uvećana i stabilna budžetska stavka. Ove godine nemamo gostujućih predstava izvan regiona, jer nijesmo znali dugo na čemu stojimo.

Kakvu budućnost zamišljate za Korifej, da li planirate da se širi tematski, geografski ili u smislu novih formata?

Korifej već postoji u budućnosti, poenta je da se ne vratimo u prošlost.

Na Korifeju diskusija na temu nove dramaturgije u regionu, uz međunarodno učešće

U programu učestvuju pozorišta i ansambli iz Crne Gore, Srbije, Makedonije i Hrvatske. Kako gradite regionalne veze u okviru festivala i koliko su te saradnje zahtjevne?

Korifej teatar je produkcijska organizacija koja mnogo gostuje i po Crnoj Gori i u regionu. Ponekad čak i izvan regiona. Korifej festival već ima lijepu tradiciju, a uspjeli smo da umrežimo festival sa sličnim festivalima i pozorištima iz regiona. Prošle godine predstavili smo naše aktivnosti na svojevrsnom teatar marketu u Tirani, u sklopu manifestacije “Kosovo Showcase”. Učestvovali smo u projektu “Empower-Ink” zajedno sa još dva festivala iz Bačke Palanke i Čakovca. Takođe, osnovali smo TOP festival s Reflektor teatrom” iz Beograda i Frontom slobode iz Tuzle. Ove godine imamo odličan projekat pod nazivom Under 600, koji sprovodimo sa Štrih teatrom iz Skoplja i Dah teatrom iz Beograda, u sklopu kojeg otvaramo festival nezavisne scene.

Predstavnici Korifeja su začetnici i teatarskih okruglih stolova i diskusija u regionu i Evropi?

Da, obišli smo i festivale i događaje u Beogradu, Sofiji, Koldingu i Milanu. Samo u posljednjih godinu dana igrali smo svoje predstave na festivalima u Zagrebu, Prijedoru, Kotoru, na Prespi, a očekuju nas uskoro Niš, Podgorica, Kruševac i Skoplje. Na našem festivalu organizovaćemo jednu značajnu diskusiju na temu nove dramaturgije u regionu uz međunarodno učešće.

( Dragana Šćepanović )