Cane Partibrejkers za Vijesti: Sineš kad vidiš da neko ima dušu

Boleština svijetom vlada. Umiru nam djeca sada. Neko plaća račune koje pravimo u neznanju da li uopšte smijemo. Čovjek se ne obazire na drugog, zaboravio je na njega...

Zbog vještačkog ubrzanja vremena, čovjek ne može do kraja da iskoristi svoj život, da bude budan i da umre s osmijehom, svjestan da je smrt tek početak...

Moramo biti tu jedni za druge. Naša raznolikost treba da bude u skladu. Moramo da težimo harmoniji, dobroj energiji, vibraciji. Ostalo je manje bitno. To ostalo je rat, krv, novac, moć...

Snaga istine, snaga muzike, umjetnosti, mladosti. Vjera u Boga. To je to.

Sve su to stare stvari, nije ih izmislio nikakav pjevač trominutne pjesme.

Sumira, i poručuje u razgovoru za “Vijesti” Zoran Kostić Cane - nikakav pjevač trominutne pjesme, već pravi majstor riječi.

Suočavanje sa realnošću je teško, spoznaja je katkad bolna, ali moć i snaga spoznaje, pokreta i promjene leže u istini, umjetnosti, mladosti, hrabrosti... U duši i savjesti, ali i u riječima. Bilo da su nizane u stihovima, praćene muzikom ili tišinom, razmijenjene u razgovoru, prolazu, spontano ili namjerno, promišljene ili u afektu, otkrivaju mnogo. Riječi Zorana Kostića Caneta u svakom obliku razbuđuju, ukazuju, pokreću, govore mnogo, odjekuju, ostaju..., poput proročanstva.

Svim generacijama sa podneblja nekadašnje Jugoslavije Cane je najpoznatiji kao frontmen “Partibrejkersa”. On je, među drugim autorima, i tekstopisac brojnih hitova kultnog benda čije su pjesme, praktično, postale himne. Pored toga, Cane je prošle godine objavio i knjigu “Ukrštene reči”, zbirku poezije koja, reklo bi se, predstavlja iskaz njegove duše i misli, ali i donosi igru riječima, klikerima, figurama...

“Ovo nije ljubazna knjiga, Čitaoče, iz nje nećeš moći spokojno sebi da recituješ poeziju. Svaka pjesma je ovdje, ne susret, već suočenje. Držaće te budnim, neće ti dati da predahneš, imaćeš neprekidno utisak da te posmatra ogledalo. Ovdje pjesme viču i kad šapuću, misli su oštrih ivica i durske i molske. Rime su nekad prekori, nekad rugalice. Zato što se u ovim pjesmama jedan čovjek beskompromisno hvata u koštac sa sudbinom i životom: svojim, ali i tvojim. Što je duže čitaš, ova knjiga te više zabrinjava, rastužuje, i sve više te se tiče. Kad je savladaš do kraja, naći ćeš jednu tanku zlatnu nit: ovo je knjiga koja će ti dati hrabrosti i neće te ostaviti bez nade”, zapisala je Ivana Dimić i, zbilja, djeluje tako.

Cane je gostovao u Crnoj Gori, još prošle godine u Baru, a nedavno i na Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga i obrazovanja, a onda i u Nikšiću gdje je, na Carevom mostu, održan još jedan koncert uvijek rado dočekanih Partibrejkersa.

U razgovoru za Vijesti, ipak, ponajmanje o muzici, ni govora o dugoočekivanom i najavljivanom albumu, sasvim dovoljno o “Ukrštenim rečima” koje govore same za sebe, ali zato mnogo o čovjeku i nama samima, o društvu, životu..., uz neiscrpan izvor inspiracije i energije, nepresušan izvor promišljanja, spoznaje i snage...

Vaše stvaralaštvo obilježeno je muzikom koja je istovremeno obilježila jedno vrijeme, generacije, dešavanja, živote... Kada se osvrnete, šta možete reći, kako je sve krenulo i dokle smo stigli, bilo generalno kao društvo, bilo na polju muzike?

Nisam u fazonu nostalgije, “šta bi bilo kad bi bilo” i slično, nego idemo dalje. Nikad nisam živio u mjestu, nisam šlajfovao, nikad, pa neću ni sad. Ne osvrćem se. A muzika, muzika je muzika onoliko koliko te okupira… Tražili smo put, ali nas je stvarnost odvela i ponovo nas vraća u lavirint.

Želimo li da izađemo iz tog lavirinta i budemo slobodni - isti, posebni, slobodni, samo svoji?

Zavisi. Sve je to pitanje iskrenosti. Imaš neke emocije koje se kriju i od kojih se i čovjek sam povlači… Znaš ono, “Ćuti, može i gore”. Koliko samo kod nas ima opravdanja i izgovora da se ne uradi ono što bi trebalo… No, da ne jadikujem, jer, život je lijep. Ne želimo da nas znanje dovede do očajanja, naša vjera i nada da nas izbriše sada, već da pruži nadu da će biti bolje. Mora biti bolje.

Pored muzike, odnedavno je tu i knjiga poezije “Ukrštene reči”. Kao i sve Vaše riječi, i “Ukrštene”, pored umjetničkog, u sebi nosi bunt, simbol, poruku, kritiku i komentar... Predstavili ste je i Crnoj Gori. Kako ste doživjeli te prve književne susrete sa našom publikom?

Predstavljanja knjige su uglavnom ista, ali istovremeno imaju i svoju specifičnost, karakteristiku. Uvijek je to pitanje slobode, identiteta, a onda se izdvoji i neka riječ... U Podgorici je na Sajmu knjiga prevagnulo pitanje spoznaje, desio se susret, razgovor, izgovorena je riječ koja usmjerava dalji tok - tok mog izlaganja i same promocije. Uvijek ispadne drugačije i oslobodi čovjeka zarobljenog u ovom svijetu koji je, zapravo, pretvoren u kavez i u kojem uvijek postoje neki gospodari…

Ko su ti gospodari? Čiji i čega, naših života?

Ti gospodari su neke čičice iz mraka sa svojim ludačkim idejama o porobljavanju čovjeka, o određivanju koliko će nas biti, kako ćemo živjeti, kakvi ćemo biti. Ludilo te vlasti čini da se osjećaš kao zemljani bogić koji igra šah sa ljudima. Kreiraš prvenstvo tuđeg života u odnosu na tvoj i na svačiji život. Sa druge strane - koliko znaš za onog drugog čovjeka do sebe, kako primaš dobro, ali i kako, na kraju krajeva, primaš razočaranja kad čovjek uradi nešto što ti nisi mislio da treba ili mora... Kako uskladiti naše različitosti, glavno je pitanje, jer svijet jeste i treba da bude za sve ljude…

“Zemlja za nas” i “kuća za svu našu decu”, nije li tako?

Pa da. Svi moramo biti tu jedni za druge. Ta naša raznolikost treba da bude u skladu, moramo da težimo harmoniji, dobroj energiji, vibraciji, jer sve ostalo zapravo i nema veze. Sve ostalo je rat, krv, novac, seks, razni porivi…

Moć, slava, vlast?

Svega tu ima. Boleština svijetom vlada, umiru nam djeca sada, neko plaća naše račune koje pravimo u neznanju da li uopšte to smijemo. Čovjek se ne obazire na drugog, jednostavno je zaboravio na njega.

Zašto i kako je došlo do toga? Govoreći o različitostima, umjesto da nas ujedinjuju, koriste li se u druge svrhe?

Kako je došlo do toga? Došlo je do toga jer je neko pomislio da je veći od Boga. Diveći se sebi, on takav počinje da vrši životnu hirurgiju. Već imamo plastičnu, pomoću koje se mijenja sopstveni lik i udovoljava željama, ali imamo i tu životnu hirurgiju kada čovjeka obuzme ambicija koja ga vodi ka drastičnim promjenama, ne sebe, već i drugih i njihovih života. Čovjek hoće druge roditelje, hoće da zaboravi bijedu iz koje je došao, stidi se..., hoće da uradi sve da bude neko drugi, neko bolji... Onda pomisli da nije tako loš, jer novcem danas možete sve kupiti. To je taj potrošački način života i gledanje na život. Trošenje vremena, ne za svoje spasenje, jer nama je svaki dan šansa da popravimo pokvareno od prošloga dana...

Ispada kao da sam ja prodavac smislenih riječi, tople vode. Ispada kao, došao je trgovac u grad, razvio je svoj štand, priča ljudima i uzima im pare za to. Ali, stvar je samo u tome da uvijek ima ljudi, a nadam se da ja pripadam takvima, koji čine nešto, koji kažu “Ej! Ajde”.

To su oni ljudi koji će proširiti vidike, prvo svoje, pa možda i drugima pokazati kako, koji će pomoći i koji se bore...

To je ono - širi dalje, ja ću tebi, ti meni, pa nekome drugome. Ne isključujem mogućnost greške. Greške mogu da se podijele u zavisnosti od trenutka, na momenat osjećajnosti i osjetljivosti, kada nismo mogli bolje, ili do kraja, a imamo i one greške koje su iz namjere. Ako je namjera u pitanju, onda je loše. Kao što znamo, nema čovjeka koji ne griješi. Jedini je On bez greške. Ali, mnogo se mi izvlačimo na našeg Boga.

Bog nam dođe i kao opravdanje i kao nada... Neko kome se stvari prepuštaju...

Dajemo mu (stvari i živote u ruke), ali hoćemo i da se osamostalimo. Uvijek je “hoću-neću”. Nema tu šta da se razmišlja. Reci: “Hvala ti na svemu” i to je to. No, mi opet živimo tako da ne vjerujemo. Sve je u njegovim rukama, kažemo, ali uvijek imamo neki paganski štek.

Šta bi bio taj “paganski štek”, dodatna opcija?

Daješ pare u banku, ali imaš ih i kod kuće. Što duže živimo, to nam više fali povjerenja u ljude. Naše iskustvo je takvo. Jeste, treba da opraštamo, ali ne možemo da zaboravljamo, jer svaki zaborav dovodi do pravljenja novih grešaka. Tako stalno zaziremo i nešto hoćemo - nećemo… Onda, poučeni iskustvom, kao kad, na primjer, vaspitavamo djecu, mi ih ne vaspitavamo jednako za dobro i loše. Najčešće im kažemo: “Ljudi su dobri, ali pazi s kim se družiš”. Sve to što su govorili naši roditelji, a mi bismo kasnije ukapirali. Jer, jednostavno, mladost je nekad bez pameti. Mladost srcem ide. Mladost ima hrabrost, ali je i ta hrabrost nekada nepromišljena, jer sve što zaradiš u mladosti o tome razmišljaš u starosti. Kad u nekom trenutku vidiš šta se sve izdešavalo, ja drugačije ne mogu sebi da objasnim kako sam ostao u životu. Ima Boga. -Ja ću da te spasim, ja ću da budem tu za tebe, a ti ćeš da pričaš da ja postojim. Ne pričaš zato što si potkupljen ili imaš neki interes, nego pričaš iz istine, svoje. Pričaš ono što ti se dešava.

Jelena, ima ljudi koji se do kraja života zaključaju, a ima i onih koji su otvoreni. Starost, škrtost, guranje, koliko samo imamo takvih primjera. A onda se desi da i ti napraviš nešto slično, pa kažeš “U, vidi ti to”. Ali dobro, i to je ljudski.

Ako spoznamo, onda je dobro. Možda (se) i promijenimo...

Jelena, sve protiv čega sam, nekad to bio sam.

I to je u redu...

Pa jeste, ali ljudi neće da priznaju svoje greške. O tome se radi. Nivo inteligencije određuje nivo egzistencije. Zato ljudi gledaju više druge nego sebe. Brigo moja, pređi na drugoga. Đavo je vješto prevario čovjeka. Sve što čovjek želi on mu pruži, ali uzme suštinu. To je i vještačka inteligencija, falsifikatori, prevaranti... Mi smo okruženi njima. I mi smo prolazili, manje-više, kroz sve te faze da bismo znali o čemu se radi. Bog šalje u iskustvo. Ti prvo upoznaš đavola, pa te on dovede do Boga. To su stare stvari, nije ih izmislio nikakav pjevač trominutne pjesme.

Spomenuli ste mladost. Kako gledate na mlade danas? Uvijek imamo ljude koji će o novim generacijama govoriti u negativnom kontekstu, ali imamo blistave primjere velikih mladih ljudi.

Fenomenalni su! Ovo što se desilo u Srbiji, a što su mladi pokrenuli, to je fenomenalno! Ja im ljubim tabane krvave. Mi smo im napravili i posvetili pjesmu, Bajaga, (Aleksandar) Lokner i ja. Mladost, hrabrost, pravda. Sineš, kad vidiš da neko ima dušu, i dalje… Kao što se i stresiraš kad je suprotno, kad neko tvoj, iz blizine, nema duha. No, mi moramo da budemo pravični i fer prema svim tim ljudima, jer nisu svi isti. Da se vratim - ovo što su uradili naši mladi ljudi je fenomenalna i velika stvar. Oni su pustili život kroz obamrlo biće, pustili su krv, svježu. Oni su nas probudili i poručili da se ne bojimo, podsjetili su nas na čovječnost, da smo živi, da možemo. Uradili su mnogo.

Poučeni lošim iskustvima, pitanje je da li mi to zaslužujemo. Faktički, da, svaki čovjek zaslužuje nešto dobro, ali ako ti to hoćeš da iskoristiš, izmanipulišeš, zloupotrijebiš, to je onda druga stvar. Ja sam otišao u Novi Sad i vidio sam sve to, vidio sam mlade pune energije... Sa druge strane, ne volim ja tu foru karnevalske atmosfere. To je kukavičje jaje. Ševa, čiju pjesmu pjeva? Ona nema svoju pjesmu, ona imitira, oponaša druge. To je jako čudno... Kad neki ljudi koji su didaktični, prema tome se ponašaju divno, a onda kada treba nešto stvarno da urade, zaćute... I tu se vraćamo na pitanje da li ih zaslužujemo. Svaki čovjek zaslužuje nešto dobro, ali njegov, odnosno naš odnos prema tom nečemu, u ovom slučaju prema njima - mladima i hrabrima, zapravo pokazuje da li stvarno zaslužuje/mo. U frci kad vidim ko se mota oko njih, lešinari koji lete nad mladim, svježim mesom. Čekaju, vrebaju, strvinari, paraziti, krpelji, sve to. Tako je i inače. Čovjek - stvaraoci i zanatlije, ali imaš one što prisluškuju i gledaju ispod oka, one što zavide, što bi željeli da budu nešto... Ima o svemu tome u “Ukrštenim rečima”...

Šta još možemo naći u “Ukrštenim rečima”?

Tu se nalazi i pitanje istine i laži. Jer je laž falsifikovana istina. Da li je koža ili je skaj. Ljudi su rano spoznali svoju nemoć, ali neće da se obračunaju sa njom, neće da je pobijede, nego dozvoljavaju da ona upravlja njima. Samim tim što nemoć upravlja njima, oni dozvoljavaju sebi mnogo toga što ne bi smjeli. Kao što smo rekli - ambicija bez dara, pakao stvara. Nedostatak talenta dovodi da se bude kalif mjesto kalifa. I to je to. Kao kad su đavola ubijedili da može da pjeva svoju pjesmu, da ima svoju karijeru, da može da se osamostali, on je povjerovao u to.. Njegov otac ga je poslao dolje i rekao mu “Idi, pa vidi”...Zato, pokajanje, smirenje, oproštaj, mir, koji on nema, to je nešto sveto, to su velike stvari koje on nema, ali nemamo često ni mi. To je priroda naša koja mrači. Lanac patnje se nastavlja. Mi smo sebični, a pritom stalno opravdavamo naše postupke, a ništa nam ne valja.

I eto života o tuđem životu?

Tako je. To je obično kad od nečega bježiš, jer, kao što znamo, ko svog dobra nema, po tuđem zlu premeće. Ne razmišljaju ljudi o posljedicama. Negdje dotaknu, pa pobjegnu i odluče da se povuku - bježe od posljedica. To su stvari koje kvare čovjeka, a vjera je svjetlo kroz našu mračnu prirodu. Jer, naša priroda jeste mračna. Ona je krvava. Možemo mi sad da pričamo šta hoćemo, ali sve u svemu, rad na terenu određuje nam cijenu.

Je li cijena čovjeka sve niža, odnosno je li čovjek danas “jeftiniji” nego ikada?

Jeste. Čovjek prodajom sebe želi da pripada. On tako ne mora nikakav iskorak da učini, ne mora da izađe iz količine i da se predstavi, jer svako predstavljanje vuče odgovornost. I opet je poređenje - i bolji su ispadali gori. Uvijek neko opravdanje. Zato imamo poeziju, zato imamo umjetnost koja nas predstavlja.

Rekla bih i da nas umjetnost suočava sa nama samima i čini boljima, šta Vi kažete?

Svakako da nas čini boljima. Zato što se sva istinska umjetnost obraća našoj savjesti. A naša savjest je svijetla. Spominjao sam intuiciju i unutrašnji glas, nema toga više. Srce je postalo slabost bića, a duša - poželjno je da je nemaš.

Dakle, samo mehanizam, život na kredit, plastična i mentalna hirurgija i ostalo?

Tako nekako... Sve se radi da se ne umre od gladi. Đavo je svoju tezgu otvorio: “Prodaja duše! Dođite, ja plaćam najviše. Konkurs je otvoren, za nestanak čovjeka”... On kaže: “Kod mene ćete imati najbolje… nešto”... On namiguje i nudi povoljne uslove, uz to najbolje…

Najbolje ništa za vaše sve?

Otprilike tako. Bog je u tišini, u mraku, a đavo je pod reflektorima i milijardom boja.

Govoreći o tome, o umjetnosti i kiču sa druge strane, možemo primijetiti kontraste svuda oko sebe.

Ti kontrasti su primjeri naše neumjerenosti. Identitet je mjera. Ko ga nema, ne zna koliko mu treba. Čovjek je nezajažljiv… Svako hoće da bude bogat. Zbog vještačkog ubrzanja vremena, čovjek nema vremena da do kraja iskoristi svoj život, da bude budan i da umre s osmjehom svjestan da je smrt tek početak…

Može li nas nešto promijeniti, umjetnost na primjer, riječi?

Svakako. Devalvacija riječi - mogu da te ubjeđuju i urade ko zna šta. Svi lažu i manipulišu, zadnje riječi postaju prve. Riječi su kao cigle. Zidaju se zgrade, legalizuje prljavi novac, ljudi prave svoj svijet i moraju vjerovati u njega. Oni svoj mozak izmještaju iz realnosti. A onda postoji istina. Istina je i u umjetnosti koja će te riječi da digne iz mrtvila uopštenosti i praznine. A opet, naša stvarnost je takva kakva je i svi imamo puno očekivanja. Ovo što sam ispričao sad, ja sve to stvarno mislim i nemam dalje šta.. Ali, uvijek nas stvarnost demantuje. Svi imamo visoke domete, mada nismo uvijek u skladu sa njima.

I za kraj, onda?

Snaga... Snaga istine, snaga muzike, umjetnosti, mladosti. Vjera u Boga. To je to.

( Jelena Kontić )