"Nema prava bez pravde"

Sva su kola na ženske ruke - Sula Radov

U brzinskom roku su donesena dva zakona: jedan, koji je u rekordno kratkom vremenu bio na javnoj raspravi (uzalud upozorenja) o Izmjenama i dopunama zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti i drugi o kojem javnost nije raspravljala - Zakon o izvršenju Odluke Ustavnog suda Crne Gore kojim su „riješili pravni status majki koje primaju naknadu koju je Ustavni sud ukinuo“.

Tako smo ponovo u brzinskom roku pregazili uobičajene međunarodne prakse, iako u izjavama odgovornog ministra Purišića stoji da je sve urađeno u skladu sa međunarodnim praksama. Zaboravio je da kaže, a i novinari da ga pitaju, u kojim međunarodnim praksama postoji onakav zakon o nadoknadama kakav je usvojio parlament i sprovodila Vlada, onakvo ukidanje stečenog prava korisnica, onako nakaradne odluke Ustavnog suda, onako definisan zadatak Vladi od strane Ustavnog suda, ovako nedogovorna papazjanija od razdiobi majki po kategorijama, ovako bahato ignorisanje četvoromjesečnog protesta majki sa troje i više djece. Sve ovo da se „Vlasi ne dosjete“ koliko je zluradosti, neodgovornosti i nasilja uhljebljeno u najodgovornijim institucijama ove države, koliko neznanja, poslušnosti i udvorništva su spremni da ulože kako bi održali svoje pozicije i svoje privilegije. I oni su, po istom modelu kao što su i majke Zakonom, dobili to što nisu tražili, takve pozicije i takve privilegije, sve dok „budu potrebni“. Bilo im je dovoljno da budu „samo članovi“, ali dobijanjem pozicije stavljeni su u položaj nesigurnosti i straha da im svakog momenta jednostavnim dekretom moćnika može biti ukinuto sve ukoliko ne donose glasove i slušaju proporcionalno vlastitim privilegijama. Izuzetak su miljenici, a takvih je malo. Princip je isti, disciplina manipulacije i zloupotrebe ljudi je do savršenstva dovedena kao i sistemsko ćutanje o tome.

Majke su „pobrkale lončiće“ stavile ljudsko dostojanstvo iznad straha i poslušnosti , uhvatile se za vlastitu ideju o pravednoj državi i etičkim principima ljudskosti, pokazale da se sve i svako ne može „slomiti“, ni kupiti. Postale nada i razlog za promišljanje otpora. Ma kako završilo sve ovo, svaka odrasla osoba u Crnoj Gori zna da postoji mogućnost otpora ovoj i ovakvoj vlasti i to se više ne može „ne znati“, njihov haos sve više obavezuje. Nažalost, nisu bile spremne opozicione partije, nije bilo spremno civilno društvo na promjene, na šansu koju su im dale majke svojim primjerom, svojim nenasilnim otporom. Nisu razumjeli da one nisu tražile ni zaštitu, ni sljedbenike/ce, već ravnopravne partnere/ke u borbi za promjene. Nije se desilo. Biće teško ponovo pokrenuti talas i cijena će biti mnogo veća.

Upravo o ovoj cijeni svjedoči u sjenci aktuelnih dešavanja održan skup o etici u politici prozivom Sula Radova Radovića. Na skupu su se sabrali akademici, političari i stručnjaci da „poju“ o etici citirajući Sulu „nema prava bez pravde “, dok ulice okupiraju obespravljene siromašne žene svjedočeći o njihovom čojstvu. U njihovim narcizmima realnost ih se ne dotiče (čast izuzecima ako ih je bilo). I nije slučajno što su ovog narodnog čovjeka koji baštini moralni integritet izvukli iz mira prošlosti tzv. crnogorski intelektualaci, da ga (zlo)upotrijebe oni koji ljube vlast i prošlost, naročito oni koji peru vlastitu zločinačku prošlost u zagrljaju sa oportunistima. Bio je to, kao i do sada, pamflet za identitetsku politiku i za militarizaciju Crne Gore (NATO integracije), a ne intelektualni i etički nauk za aktuelnu situaciju. Političare ne bih ni dodirnula. „Pojati“ o čojstvu i junaštvu može i najveća fukara, a živjeti etičke principe kao što je to pominjani Sule Radov mogu samo izuzeci u ovom proizvodu njihovog nečinjenja i partijskog činjenja. Sa nevjericom pitam - da li je neko sa tog skupa mogao izaći u javnost kao „ prvi do Sula“? Znam da majke mogu. One mogu i znaju reći: Učiniše jedno grozno djelo, dabogda im sve ovo presjelo, sa majkama kad se poigraše što li čeka tek potomstvo naše (Biserka Femić). Sve se čini da ja pjevam bolje a ja pjevam protiv svoje volje. Ja ne pjevam što mi srce pjeva, no od tuge i velikog gnjeva. Pjevala bih i bolje i jače, no mi srce zbog nepravde plače (Rosa Džudović).

Autorka je psihloškinja

( Ljupka Kovačević )