Od simbola solidarnosti do strogog čuvara tvrđave Evropa

Ploveći po junskom suncu u blizini ostrva Lezbos, grčki ribar Tanos Marmarinos prisjeća se kako je prije deset godina spasavao migrantkinje i djecu čiji se gumeni čamac raspadao tokom olujne noći.

Kada je u ponoć primio poziv, isprva nije želio da ustane iz kreveta. Vjetar je bio ledeno hladan, a već je te večeri učestvovao u jednoj spasilačkoj misiji - tada su svakodnevno hiljade migranata pristizale u pohabanim čamcima.

“Osjećaćeš krivicu ako se utope”, prisjeća se 70-godišnjak riječi svoje supruge.

Ubrzo je podizao ljude na svoj čamac. Jedna beba bila je toliko čvrsto umotana da su joj se vidjele samo oči. “Pomogli bismo ponovo”, rekao je Marmarinos. “Ja bih bio prvi.”

Ako bi to danas uradio, rizikuje zatvor. Danas, svako ko je uhvaćen kako pomaže migrantima da dođu do obale može se suočiti s optužbama za omogućavanje ilegalnog ulaska u Grčku ili pomaganje kriminalnoj grupi, prema zakonu iz 2021. donijetom u okviru evropskih napora da se obuzda masovna migracija sa Bliskog istoka i iz Azije.

To je jedan od primjera mjera odvraćanja koje su znatno smanjile dolaske u Evropu od migrantske krize 2015, ali za koje organizacije za ljudska prava upozoravaju da ugrožavaju živote onih koji pokušavaju da uđu.

Prije deset godina, Lezbos, turistička destinacija u blizini Turske, okružena tihim selima i uvalama obraslim drvećem, postao je prva stanica za polovinu od milion ljudi koji su krenuli ka Evropi iz zemalja poput Sirije, Avganistana i Iraka. Stanovnici Lezbosa pomagali su im da pronađu hranu i sklonište, a ostrvo je postalo centar za humanitarne organizacije i volontere, te simbol evropske solidarnosti prema ljudima koji bježe od rata i siromaštva.

Danas, ostrvo pokazuje koliko su se stavovi vlada prema ljudima koji traže utočište u Evropi promijenili i postali oštriji.

Pojedine zemlje su 2015. u početku dočekivale novopridošle, posebno one koji su bježali iz građanskog rata u Siriji. Njemačka kancelarka Angela Merkel otvorila je granice za gotovo 900.000 tražilaca azila te godine. Ali zajednice su se osjećale preopterećeno. Njena popularnost je opala, a danas su antiimigracione politike sve popularnije širom Evrope.

Do 2024. godine, broj neregularnih dolazaka migranata u Evropsku uniju pao je na oko 240.000, što je manje od četvrtine nivoa iz 2015, pokazuju podaci evropske granične agencije Fronteks. Samo 11.200 migranata stiglo je na Lezbos prošle godine, prema podacima Agencije Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR).

Danas, kada migranti stignu na Lezbos, često ih presretne policija dok se približavaju obalnom putu kojim prolaze turisti. Humanitarni radnici moraju imati posebno odobrenje vlasti da bi im pomogli pri iskrcavanju, inače se suočavaju s kaznama ili zatvorom. Novi kamp za smještaj migranata gradi se u borovoj šumi u zabačenom dijelu ostrva. U selu Skala Sikamias, koje je prije deceniju bilo preplavljeno oštećenim čamcima, iscrpljenim migrantima i humanitarnim radnicima, danas turisti večeraju ribu sa roštilja, dok se iz borova uz obalu čuje cvrčanje zrikavaca.

Turistička industrija ostrva oporavila se nakon naglog pada. Tokom 2024. godine, broj ljudi koji su stigli međunarodnim letovima na Lezbos premašio je 76.000, prema podacima grčke turističke konfederacije SETE, što je povratak na nivoe prije krize. “Ostrvo ide dalje”, rekao je Panajotis Hristofas, gradonačelnik glavnog grada Lezbosa, Mitiline. “Kriza je za nas stvar prošlosti.”

“Mogli su je spasiti”

To ne važi za svakoga. Oko 2 sata ujutru, 3. aprila, Bek Morad Sadedži nalazio se u gumenom čamcu koji se približavao ostrvu zajedno sa još 30 migranata iz Avganistana, uključujući njegovu suprugu sa kojom je bio u braku 55 godina i njegovu ćerku, ispričao je za Rojters.

Obalska straža je naredila da se čamac vrati u Tursku, rekao je. Ali kada se plovilo obalske straže približilo čamcu, destabilizovalo je preopterećeno plovilo, u kojem je bilo šest porodica, uključujući odojčad.

Ljudi su pali u vodu, ali pripadnici obalske straže su posmatrali nekoliko minuta, a da nisu pritekli u pomoć, rekao je Sadedži. Osmoro ljudi se utopilo, uključujući njegovu suprugu i dvogodišnjeg dječaka.

“Da su pomogli, niko ne bi poginuo”, rekao je Sadedži.

U saopštenju od 3. aprila, obalska straža je navela da je odmah pokrenula spasilačku operaciju kada je vidjela da čamac propušta vodu. Kao odgovor na upit Rojtersa, saopšteno je da obalska straža uvijek postupa “profesionalno i s apsolutnim poštovanjem prema ljudskom životu”. Od 2015. godine, grčka obalska straža je, kako tvrdi, spasla 263.000 državljana trećih zemalja koji su bili u opasnosti na moru.

Sadedži kaže da ga i dalje proganjaju noćne more i apeluje na druge migrante da ne dolaze.

“Ljudi bi trebalo da pomažu ljudima”, rekao je.

Stradanje migranata u Sredozemlju, iako znatno ispod nivoa iz 2015. godine, i dalje je česta pojava. Samo na istočnom sredozemnom pravcu, koji obuhvata i Grčku, 191 migrant je poginuo ili nestao pokušavajući da stigne do Evrope tokom 2024, prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM). IOM je prošle godine zabilježio ukupno 2.573 smrti i nestanka migranata na svim sredozemnim rutama.

Grčka je pod sve većom lupom zbog načina na koji postupa prema migrantima i izbjeglicama koji dolaze morem, uključujući i brodolom iz 2023. u kojem su stotine migranata poginule nakon, kako su svjedoci rekli, pokušaja obalske straže da otegli njihov čamas.

Fronteks je u aprilu saopštio da preispituje 12 slučajeva navodnih kršenja ljudskih prava od strane Grčke, uključujući i navode da su migranti nasilno vraćani preko granice. U januaru, Evropski sud za ljudska prava, koji razmatra žalbe protiv država članica EU, utvrdio je slična kršenja od strane Grčke.

Grčka negira da krši ljudska prava ili da nasilno vraća tražioce azila sa svojih obala.

U međuvremenu, grčka vlada desnog centra otvoreno se protivi dolasku izbjeglica morem. U julu, novi ministar za migracije, Tanos Plevris, nazvao je dolaske “invazijom”.

“Zabrinuti smo zbog te retorike”, rekla je Marija Klara Martin, predstavnica UNHCR-a u Grčkoj. “Ljudi će tražiti još restriktivnije politike upravo u trenutku kada sukobi postaju sve češći.”

Nova muzička škola

Promjena pristupa na Lezbosu podstaknuta je sporazumom između EU i Turske iz marta 2016, prema kojem bi sirijske izbjeglice koje su iz Turske stizale u Grčku bile vraćane nazad preko granice. Grčka je tako od tranzitne zemlje na putu ka sjevernoj Evropi postala zona zadržavanja u kojoj su migranti morali čekati odluku o svojoj sudbini.

Broj ljudi koji su ostajali zaglavljeni na ostrvu naglo je porastao jer su se zahtjevi za azil u drugim državama EU usporili. Kamp u staroj vojnoj bazi izvan sela Morija do 2018. je primao više od 10.000 ljudi, dok ih je prije ljeta 2015. bilo svega nekoliko stotina.

Izbijale su tuče među migrantima. Mještani su ih optuživali za krađu stoke i sječu drveća za ogrijev.

U selu Morija, čije kaldrmisane ulice jedva da su dovoljno široke za jedno vozilo, hiljade stanovnika kampa svakodnevno su dolazile u potrazi za hranom. Preduzetnici su postavljali bezbjednosne kamere nakon niza provala, rekli su mještani.

Tanasis Hacijiargiriu vodi malu fabriku za izradu prozorskih ramova u blizini kampa. “Nisam mogao da spavam noću jer mi se alarm stalno uključivao”, rekao je.

Birači na Lezbosu okrenuli su se desnici. Podrška krajnje desničarskoj stranci Zlatna zora dostigla je više od 8% na parlamentarnim izborima u septembru 2015, u odnosu na 4,6% ranije te godine, pokazuju zvanični podaci.

“Politička priča se svela na to da su izbjeglice uništile ostrvo”, kaže Efi Latsudi, socijalna naučnica i humanitarna radnica na Lezbosu. “Ljudi su govorili samo o negativnim stvarima.”

Požar je 2020. godine zahvatio kamp Morija, uništivši improvizovano naselje u kojem su boravili migranti i primoravši hiljade ljudi da spavaju pored puta. Četiri tražioca azila iz Avganistana osuđena su na po deset godina zatvora zbog podmetanja požara, iako su njihovi advokati tvrdili da su nevini. Na obali je izgrađen novi, manji kamp po imenu Kara Tepe, u kojem danas boravi oko 1.000 ljudi.

Na spoljašnjem zidu nekadašnjeg kampa Morija i dalje velikim slovima piše “Dobrodošli u Evropu”. Druga poruka je prebrisana, ali se još može razaznati: “Groblje ljudskih prava”.

Hristofas, gradonačelnik Mitiline, rekao je da atinska vlada planira da Kara Tepe pretvori u dio gradske luke. Na prostoru bivšeg kampa Morija biće otvorena muzička škola.

Godišnje istraživanje javnog mnjenja “U šta Grci vjeruju”, koje je prošle godine sprovela atinska organizacija diaNEOsis, pokazalo je da oko 70% ispitanika vjeruje da Grčka treba da bude stroža u upravljanju migrantskim tokovima.

EU, takođe, želi stroža pravila. Evropska komisija je u maju predložila izmjenu zakona EU koja bi omogućila državama članicama da deportuju odbijene tražioce azila u zemlje sa kojima ti pojedinci nemaju nikakvu vezu. Predlog još mora da odobri Evropski parlament i Savjet, koji predstavlja nacionalne vlade.

Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska su prošlog mjeseca najavili strože kontrole migracije, a Grčka je usvojila zakon kojim se privremeno obustavljaju zahtjevi za azil za migrante koji dolaze iz sjeverne Afrike.

Visoki vladin zvaničnik je rekao je da je Grčka donijela odluku o suspenziji tih zahtjeva za azil suočena s naglim porastom dolazaka morem iz Sjeverne Afrike, posebno iz Libije.

“Ova odluka šalje jasnu poruku mrežama krijumčara migranata: Grčka nije otvoreni koridor ka Evropi i ilegalni prelazi neće dovesti do legalnog naseljavanja”, rekao je zvaničnik, dodajući da su vlasti spremne da sarađuju s Libijom kako bi zaustavile migrante na samom izvoru.

“Prevelik za ostrvo”

Budući migrantski kamp na Lezbosu, finansiran sredstvima EU, ukopan je u udolini između šumovitih brda, na kraju zemljanog puta, oko 40 kilometara sjeverno od Mitiline. Objekat će moći da primi 5.000 ljudi.

Za razliku od Kara Tepea, koji se nalazi na kratkoj udaljenosti od supermarketa, ovaj kamp sastavljen od redova identičnih sivih kontejnera udaljen je kilometrima od najbliže prodavnice.

Mještani se protive izgradnji, tvrdeći da će povećati rizik od šumskih požara u regionu u kojem kiša ne pada mjesecima.

“Kamp je prevelik za ostrvo”, rekao je gradonačelnik Hristofas. On ne vidi potrebu za takvim kampom na Lezbosu, s obzirom na to da broj dolazaka migranata opada. Ali ljudi i dalje dolaze.

Tog junskog jutra na moru, ribar Marmarinos primijetio je još jedan mali gumeni čamac koji se približavao.

U njemu je bilo 19 migranata iz Jemena i Sudana, prema podacima lokalne humanitarne agencije Legal Centre Lesbos koja pruža pravnu pomoć migrantima.

Marmarinos kaže da je 2015. proveo toliko vremena pomažući migrantima da jedva da je išta zaradio od ribolova. Ovog puta, bio je nevoljan da priđe čamcu, plašeći se da ne upadne u nevolju sa obalskom stražom. Posmatrao ih je izdaleka. Ako bude potrebno, pomogao bi, rekao je.

Čamac je pristao u stjenovitu uvalu. Migranti su se iskrcali i potrčali uz strmu padinu. Policija, koja nadgleda obalu sa litica, pokupila ih je i odvela u prihvatni kamp.

“Neko će pozvati i reći da je stigao čamac, i obalska straža će doći. Bolje da se mi sklonimo”, rekao je Marmarinos.

Prevod: N. B.

( Rojters )