Ljeto koje nam je dato

Ljeto je u svom zenitu. Juli je predao štafetu avgustu, a ovaj, vreo i trom, ne pomišlja da nas pusti iz usijanog zagrljaja. Tako razmišljam hodajući lagano Knez Mihailovom. Grupa mladića svira i pjeva Tominu „Svirajte noćas“. Melanholija ljeta: „Sve je u životu prolazno moj druže…“ Stavim neku paru u kutiju pred momke. Tomi bi bilo drago da vidi kako se svijet okuplja da sluša.

Živim umjetnicima treba hljeba.

Kada su odavno mrtvi, kao umjetnik čiju izložbu želim da posjetim, treba im samo poštovanje i sjećanje.

Izložba posvećena Stojanu Ćeliću pod nazivom „Pomjerene granice prostora“ zapravo je najbolji oblik sjećanja sa pijetetom. Dr Zoran Erić je u Galeriji SANU autorski postavio izložbu jednog od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih slikara druge polovine 20. vijeka. Povod je čitav vijek od rođenja Stojana Ćelića.

Za slučajne prolaznike koji nisu skloni izložbama valja napomenuti da je prostor Galerije ugodan i klimatizovan. Pa neka navrate do sredine septembra, makar da se rashlade. Slike plijene oblicima i bojama čiju poruku ne razumijemo „na prvu“. Tek kada pročitamo naziv slike, počinje da se odmotava asocijativni niz.

Autor je izložbu podijelio na cjeline: „Tektonika urbanog”, „Između planova“ „Vrtlog”, „Rešetka”…

TEKTONIKA URBANOG

Na platnima su gradski pejzaži geometrijskom metodom redukovani do neprepoznatljivosti.

U naslovima slika su nerijetko toponimi – od Atike do Kine. Dvije slike to najbolje ilustruju. Lijeva se zove „Grad“, a desna „Sunion“. Oba ulja na platnu nastala su 1966.

Rt Sunion se nalazi na samoj ivici Atike, sedamdesetak kilometara jugoistočno od Atine, i značajna je tačka na kulturnoj mapi grčkog antičkog svijeta. Promiče mi kroz glavu sudbina kralja Egeja, čiji je sin Tezej otišao na Krit da ubije Minotaura. To mu je pošlo za rukom uz pomoć Arijadne, ali je zaboravio da u povratku skine crno jedro sa svog broda, koje je bilo znak dogovoren sa ocem – ako ga otac ugleda Minotaur mu je ubio sina. Ugledavši crno jedro, Egej je skočio sa Suniona u more i tako se ubio. Od tada se to more zove Egejsko. Pred tim platnom se pitamo nije li žuta figura Egej. Gdje je jedro? Ili ništa od naših asocijacija nije na tragu umjetnikove namjere?

SLIKAREV INTELEKT

Iskustvo druženja sa likovnjacima mi govori da postoje generalno dva tipa slikara. Jedni kao da odbijaju verbalnu artikulaciju smatrajući da je vizuelni jezik jedino sredstvo saopštavanja onoga što im je bitno. A najmanje žele da govore o svojim slikama. Na sasvim drugom kraju spektra su slikari intelektualci. Njih ne zanima samo put do slike, a onda put do posmatračevog oka. Oni svemu tome dodaju put od slike do riječi. Stojan Ćelić je bio takav. Da je umio i sa riječima pokazuju i izloženi rukopisi. Na primjer, njegovi dnevnici od 1952. do 1972.

Oglašavao se redovno i kao likovni kritičar. Objavio je niz knjiga, počev sa onom o Marku Čelebonoviću, pa do knjige „Između slike i sveta“ koju je početkom osamdesetih štampao NOLIT.

Kada bi umjetnik razmišljao o prostoru to bi onda artikulisao ovako: „Prostor me je interesovao i danas je za mene nezaobilazan problem. Prostor je fikcija i realnost istovremeno: mesto, obim, veličina, dubina, širina, dužina; u dimenzijama sveobuhvatno polje zbivanja.

Tamo gde ga u bezgraničnosti i graničnosti poimamo omogućen je kretanjem. Kad kažem da me prostor u različitim projekcijama interesuje, kazujem i da sam prinuđen da se njime bavim. On se u slici ostvaruje nezavisno od moje volje, bolje rečeno, moja volja se njime ostvaruje“.

Početkom šezdesetih slikar je naslikao seriju platana pod zajedničkim nazivom „Drugo podneblje“. Na ovoj izložbi te slike su predstavljene kao „Vrtlog“. Nemirnu apstrakciju je u cjelini „Portal“ zamijenila želja za kompozicionim skladom. Za oko mi zapinje naslov „Nostalgija II (Sićevo)“.

Ovakvo markiranje sela u Sićevačkoj klisuri, gdje se nalazi čuvena slikarska kolonija, u isto vrijeme emotivno uokvirenje rada pojmom nostalgija, opet pokreću pretraživanje slike. Nostalgija je osjećajni registar tamnijih tonova. Ali gdje je Sićevo?

„Ta potreba da se prekorači vidljiva granica slike i otkrije ono skriveno, za njega je predstavljala jedan od najvažnijih zadataka slikarstva“, kaže utor izložbe. Ovo što gledam, dakle, jeste nevidljivo Sićevo.

ŽIVOTNI PUT U NEMIRNOM VREMENU

Stojan Ćelić rodio se u Bosanskom Novom 1925. U Beograd je porodica prešla 1937. To znači da je skoro cijelo djetinjstvo proveo na ušću Sane u Unu. Za vrijeme rata, u Beogradu pohađa časove crtanja, potom upisuje likovnu akademiju. Godine 1944. pridružuje se Narodno-oslobodilačkoj vojsci. U Beograd se vraća tek 1948. i nastavlja da studira, a potom i specijalizuje slikarstvo. Po završetku studija izabran je za asistenta na Akademiji za likovne umjetnosti. Kasnije će postati vanredni, pa redovni profesor, naposljetku i dekan.

Vlada mu 1955. dodjeljuje stipendiju za studijski boravak u Parizu i Londonu, a četiri godine kasnije kao stipendista boravi još jednom u oba grada, ali i u Belgiji i Holandiji.

Vjerovatno su i ovi boravci u inostranstvu doprinijeli njegovom postepenom napuštanju realističnih elemenata na platnu, a potom radikalnom apstrahovanju.

Tako na slici „More II“ postoje i sklad i nemir. Ali to je neko unutrašnje umjetnikovo more, koje nama stavlja na uvid.

USRED LJETA

Nisam mnogo znao o Ćelićevom radu. Srećom, najava izložbe me je zainteresovala. Priznajem da me je nadrealan svijet Dada Đurića više fascinirao, a prvi susret sa slikama Ilije Bašičevića Bosilja djelovao je na mene potresno.

Ovako bojama i formom pjeva intelekt. Ovo je potpuno drugačije iskustvo.

Dolazim do radova koji će me primorati da im se nekoliko puta vraćam. Ne znam da li je to zbog skoro metafizičkog sklada u njima, boja kojima sam sklon ili nečeg trećeg. Ali ta platna su u meni pokrenula nešto, prije nego što sam pročitao nazive slika.

Lijevo je „Kraj jula“ označen godinom 1967. Mada na platnu dominiraju tamniji tonovi, nešto mi govori da je riječ o podnevnom blještavilu. Kao kad pogledaš u sunce, a ono te zaslijepi. U sredini je slika „Sjećanje na 20. juli 1971“. Pogledam u istorijski kalendar. To je bio ponedjeljak.

Šta se desilo između ta dva jula, u te četiri godine između ove dvije slike? Platno se užarilo. Ali odiše skoro meditativnim mirom.

Naposljetku, slika na desnoj strani nosi naziv „Sredina ljeta III“. Za mene to zapravo ne može biti pejzaž. To je nepomični urbani enterijer usred ljeta, sa liftom koji vodi na nevidljive spratove. Mogu to da budu i spratovi svijesti.

I onda shvatim da me slike „rade“, oslobađaju misaone skokove kojih do maločas nije bilo. To nam radi umjetnost ako joj se prepustimo. A svi smo kao djeca imali tu sposobnost slobodnog asocijativnog nizanja misli.

VIŠESTRUKO OBDAREN ČOVJEK

Vidio sam preko četrdeset slika različitih formata, sedam grafika i jednu tapiseriju.

Dovoljno da shvatim zašto je umjetnik, pedagog i akademik Stojan Ćelić kao malo koji slikar ovog podneblja obilježio svoju epohu. Ipak, njegovi vizuelni znakovi ostaju dovoljno apstraktni da se odupru ulasku u vrtlog drečavog digitalnog prostora. Čovjek analogne epohe – umro je 1992. godine – sudeći po izložbi ipak ima nešto da ponudi i ljudima iz ubrzanog i dodatno obesmišljenog svijeta. Izuzetno mi se dopala i jedina tapiserija na izložbi.

„Pojava dana“ iz 1961. pokazuje radikalan zaokret ka geometrizaciji. Nije se samo u umjetnikovom oku rađao dan, već i sa njim Ćelić kakav će ostati upamćen.

Stojan Ćelić je pisao je o svojim najvećim savremenicima, sastavljao predgovore za kataloge kolega kao što su Marina Abramović ili Vladimir Veličković. Proces slikanja tekao je paralelno sa stalnim procesom razmišljanja o slikama, slikanju i slikarstvu.

Jedna od najboljih stvari na izložbi je beskonačna projekcija dokumentarnih snimaka – intervjua sa umjetnikom. Stojan Ćelić pred kamerom objašnjava da su početkom prošlog vijeka slikari iz ateljea u kojem se nalazi vidjeli Dunav i priobalje. Potom je razgrnuo zavjese i pokazao šta slikar vidi sada. Ispred prozora su bili zidovi zgrada. Time je objasnio zašto je prestao da odlazi u prirodu i da tamo slika. Tražio je jezik za gradske pejzaže, jezik koji neće kopirati gradsku stvarnost, ali će umjeti da likovno izrazi njenu kompleksnu ljepotu kao i sve veću dehumanizaciju. Dr Erić o tome kaže: „Kao slikar urbanog senzibiliteta, Ćelić je bio duboko povezan sa savremenim životom grada: njegove slike upijaju ritam, strukturu i vizuelne impulse urbanog okruženja, ali izražavaju i zabrinutost zbog njegove dehumanizovanosti. Na taj način, otuđenom urbanom ambijentu biva pridodata poetska dimenzija“.

Prije nego što izađem iz Galerije, zastanem za trenutak da osmotrim Knez Mihailovu. Ovdje unutra se vrijeme na prijatan način usporilo. Možda čak za čas i suspendovano. Ovdje je na najljepšim slikama Sredina ljeta 1974. A iza stakla ključa sredina ljeta 2025.

I to je umjetnost. Ako ne vremeplov, onda čulno-intelektualni most prema danima i godinama, prema životima koji su zauvijek prošli.

Prostor i njegovo tumačenje jesu tema ove izložbe. Ali prostor i vrijeme su povezani. Otuda je melanholija prostora uvijek i melanholija vremena koje usred ljeta kao da stoji, ali već se neumitno naginje ka jeseni. Lijepo su nam oni momci na ulici zapevali: Sve je u životu prolazno moj druže.

I onda izađem iz jednog davnog ljeta u ovo koje mi je danas dato.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )