Kulturno nasljeđe između posjedovanja i baštinjenja: slučaj Kotora

Distinkcija između posjedovanja i baštinjenja kulturnog nasljeđa - koliko jednostavna na semantičkom planu, toliko radikalna u filozofskim implikacijama - nalazi se u samom središtu polemike koju je izazvala izjava ministra Radunovića o mogućnosti da građani Boke, putem referenduma, odlučuju o ostanku Kotora na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine. „Posjedovati” znači imati faktičku kontrolu, pravo raspolaganja, dominaciju nad predmetom ili prostorom - riječ je o pravnoj, ekonomskoj, često i političkoj kategoriji. Nasuprot tome, „baštiniti“ podrazumijeva prihvatanje nečega što ontološki prethodi nama, što nas obavezuje i nadilazi; to je relacija odgovornosti, a ne moći. Posjed je vezan za volju, dok je baština vezana za savjest. Upravo ta razlika - između gospodarenja nad prostorom i odgovornog učestvovanja u njegovom kontinuitetu - čini ključnu tačku spora: da li Kotor pripada onima koji u njemu trenutno žive, ili onima koji su ga oblikovali i onima koji tek dolaze? Ako kulturno nasljeđe baštinimo, onda ga ne možemo samovoljno odbaciti. Ako ga posjedujemo, onda ga možemo prodati, pregaziti ili prenamijeniti. Referendum kao mehanizam odlučivanja, ukoliko se temelji na logici posjedovanja, predstavlja akt simboličkog raskida s idejom transgeneracijske odgovornosti - s onim što nas čini baštinicima, a ne potrošačima istorije.

Kada politički predstavnik jedne države artikuliše prijedlog da se putem instituta direktne demokratije odlučuje o pitanju koje se tiče univerzalno priznate kulturne vrijednosti, time se uspostavlja temeljna kategorijalna inverzija - zamjena odgovornosti očuvanja za pravo raspolaganja, pri čemu se suverenitet pogrešno poistovjećuje s ovlašćenjem da se arbitrira nad onim što po svojoj prirodi nadilazi trenutnu političku volju i pripada transgeneracijskoj etici očuvanja. Referendum, iako legitiman izraz političkog suvereniteta, ne posjeduje inherentnu sposobnost da garantuje etičku valjanost svojih ishoda. Postoje sfere ljudskog iskustva koje su ontološki otporne na logiku izbora i kontingenciju većinske volje; među njima su baština, kolektivno sjećanje i kulturni pejzaž - entiteti koji se ne zasnivaju na arbitrarnom odlučivanju, već na kontinuitetu brige, pažnje, na intergeneracijskoj odgovornosti i sposobnosti zajednice da prepozna i očuva vrijednosti koje transcendiraju njen neposredni interes i trenutni politički horizont.

Kulturna dobra koja ulaze u registar svjetske baštine ne pripadaju isključivo zajednici koja ih trenutno nastanjuje. Ta zajednica nije vlasnik, već privremeni čuvar jednog kulturnog tkiva koje je ispisivano rukom vjekova. Kotor, kao urbanistička, arhitektonska i duhovna sinteza mediteranske i kontinentalne Evrope, ne može biti sveden na lokalnu imovinu. On je zajednički horizont smisla -simbol susreta vremena, prostora i duha. Njegovo očuvanje, stoga, nije pitanje lokalne politike, već pitanje moralne svijesti čovječanstva. Predložiti da se o tom statusu odlučuje većinskom voljom trenutne populacije znači pogrešno shvatiti prirodu kulturnog nasljeđa: ono nije tržišna vrijednost koju zajednica može procijeniti, kupiti ili odbaciti. Ono je, u svojoj biti, transgeneracijska obaveza - ugovor između mrtvih, živih i nerođenih.

Argument ministra Radunovića o infrastrukturnim preprekama za očuvanje UNESCO statusa poziva se na nužnost razvoja - neophodnost izgradnje mostova, puteva, urbanizacije. Međutim, ono što se podrazumijeva pod konceptom „razvoja“ često je zapravo sublimirana forma eksproprijacije značenja i smisla. Progres, u savremenim društvima, nerijetko se manifestuje kao destruktivna sila koja sistematski briše slojeve kolektivne memorije, razarajući teksture istorijskog i kulturnog identiteta pod slojevima asfalta i betona.

Kada se razvoj postavlja u opoziciju prema očuvanju nasljeđa, radi se o fundamentalnom lažnom antagonizmu koji maskira dublju dijalektičku mogućnost njihove suprotnosti i međuzavisnosti. Istinski razvoj se ne može redukovati na epohalni prekid s prošlošću, već podrazumijeva trajnu harmonizaciju s njom - dijalog između kontinuuma tradicije i inovacije. Kako je upozoravao Mark Ože, savremeni svijet, ispunjavajući se „ne-mjestima“ - anonimnim prostorima lišenim istorije, identiteta i društvenih relacija - transformiše se u polje kolektivne dezorijentacije i simboličke erozije. Ukoliko Kotor bude redukovan na još jedno od takvih „ne-mjesta“, njegova navodna „modernizacija“ neće predstavljati stvarni napredak, nego regresiju, uprošćavanje složenosti kulturnog pejzaža i gubitak egzistencijalne dubine zajednice.

Pozivati se na volju naroda u ovom kontekstu nije izraz demokratske transparentnosti, već čin političkog prebacivanja odgovornosti. Umjesto da država preuzme odgovornost za ispunjavanje međunarodnih obaveza i očuvanje duhovnog nasljeđa zemlje, ona nudi narodu da preuzme krivicu za njegovo odbacivanje. Radi se o mehanizmu plebiscitarnog populizma, gdje se volja naroda poziva kao krajnji autoritet upravo u onim trenucima kada vlast nije spremna da sama preuzme težinu istorijske odgovornosti. Referendum u ovom slučaju ne bi bio demokratski čin, već politički alibi - pokušaj da se kulturna regresija predstavi kao slobodan izbor.

Kako nas je poučio Emanuel Levinas, postoje dimenzije iskustva koje se ne mogu svesti na „isto“, na ono što je meni neposredno dostupno ili korisno - one koje transcendiraju logiku identiteta i instrumentalne racionalnosti. Kulturno nasljeđe pripada upravo tom polju „Lica Drugoga“: ono nas poziva na etički susret s nečim što prevazilazi naše egocentrične horizonte. Ono nas posmatra iz tišine drijevnih kamenih zidina, iz fresaka natopljenih dahom vjekova, iz zvonika čiji odjek čuva kolektivna sjećanja na davno prohujale ratove i svečanosti. Pred ovim licem ne postoji prostor za puki pragmatizam niti utilitarističku računicu; ono zahtijeva etičku orijentaciju odgovornosti - poziv na čuvanje, poštovanje i predanost onome što nadmašuje prolaznu volju pojedinačne zajednice. U tom kontekstu, ministrovo pozivanje na referendum nije neutralna demokratska praksa - to je akt dekulturalizacije, u kojem jedno društvo pokazuje da više ne zna šta sačinjava njegovu ontološku dubinu. A narod koji odluči da sahrani sopstvenu prošlost zarad betonske budućnosti neće izgraditi ni jedno ni drugo - već će ostati bez orijentira u vremenu koje je sam izbrisao.

Autor je univerzitetski profesor

( Prof. dr Radoje V. Šoškić )