Neobični genije sa reketom: IQ 158, anksioznost i mnogo talenta

Terens Atman je senzacija Mastersa u Sinsinatiju - francuski teniser, koji je u martu bio 180. igrač svijeta, a trenutno je 136. na ATP listi, u osmini finala eliminisao je Amerikanca Tajlora Frica, pobijedio ga 3:6, 7:5, 6:3, a onda u četvrtfinalu Holgera Runea (6:2, 6:3) čime je otvorio vrata top 100 društva prvi put u karijeri.

Atmanova sportska priča je mnogo više od jednog neočekivanog trijumfa.

Ona je spoj vanserijskog talenta, izuzetnog intelekta i borbe sa sopstvenim mislima.

Rođen 2002. u Bulonj-sur-Meru, Atman je kao dječak igrao tenis samo na ekranu - na video igricama. Tek kada mu je majka rekla: “Dosta je, sada ćeš da igraš pravi tenis”, krenuo je put terena.

Danas je visoki ljevak (1,93 m) agresivnog stila, snažnog forhenda.

Atman je, međutim, u teniskom svijetu prepoznat i po tome što je osoba sa HPI (High Intellectual Potential) - osoba sa visokim intelektualnim potencijalom, sa zvanično izmjerenim IQ-om od 158.

Njegove kognitivne sposobnosti daleko su, dakle, iznad prosjeka, što bi u sportu mogla da bude moćna prednost - brže analiziranje situacije, brže prepoznavanje obrasca igre, bolje predviđanje narednog poteza protivnika...

Ali, postoji i druga strana. Visok intelekt često znači i više sumnji, više unutrašnjih pitanja i češće preispitivanje odluka. Britanski filozof Bertran Rasel je to davno opisao:

“Problem sa svijetom je što su glupi ljudi sigurni u sebe, a inteligentni puni sumnje.”

Atman to, na neki način, potvrđuje:

“Često vidim pet rješenja za jedan udarac. Dok ih izanaliziram, trenutak je već prošao”, govorio je svojevremeno za L’ekip.

Dakle, ono što mu mozak daje, ponekad mu i oduzme. U sportskom žargonu to bi moglo da se nazove “overthinking” - previše analiziranja u trenutku kad bi trebalo reagovati instinktivno. A vrhunski sport ne daje takav “luksuz”, sve se odvija u sekundi, djeliću sekunde...

Zbog toga ima redovne seanse sa sportskim psiholozima, uvodi tehnike disanja i vježbe koje bi trebalo da mu pomognu da između poena ostane u sadašnjem trenutku.

Atman ima još jednog “protivnika” - anksioznost.

Tokom juniorskih dana borio se sa socijalnom anksioznošću i jakim napadima treme i panike. Povlačio se iz društva, pronalazeći utočište u anime serijama, video igricama i kolekciji Pokemon kartica.

Na terenu to je značilo nesigurne ulaske u mečeve, nesanicu prije važnih duela i sklonost da “izgori” prije kraja.

Van terena, problemi su bili još veći i mnogo opasniji.

“Jedne noći, oko tri sata iza ponoći, osjetio sam vrstu paralize. Nisam mogao da pomjerim tijelo, mislio sam da umirem. Od tada sam odlučio da se svom snagom borim sa anksioznošću i depresijom”, pričao je Altman događaj iz 2023. godine za portal Behind The Racquet.

Njegova sportska priča je, dakle, veoma kompleksna, jer nije isključivo vezana za talenat, posvećenost, rad i požrtvovanje, već prije svega za njegove neobične mentalne karakteristika.

“Moram da naučim da odmaram mozak. Ako mu dopustim da previše radi, gubim ritam, gubim sebe”, kazao je Atman.

U Sinsinatiju je prvi put u karijeri povezao više dana i mečeva bez oscilacija i mentalnih turbulencija.

U glavni žrijeb je došao kroz kvalifikacije, u kojima je bio tek 29. nosilac, sada je među osam najboljih...

Da li je to početak uspona u skladu sa talentom koji ima - odgovor na to pitanje je u njegovoj glavi.

( Aleksandar Radović )