Isplati li se put BiH ka učlanjenju u EU?

Samit Evropske unije održan u jednom šarmantnom primorskom gradu u Grčkoj prije dvije decenije do sad bi bio uveliko zaboravljen da nije iznjedrio naizgled uvjerljivo obećanje ljepše budućnosti za Balkan. Na samitu u Solunu 2003. godine EU je izrazila podršku “evropskoj perspektivi zemalja Zapadnog Balkana”, što je od tada u Briselu i u regionu shvaćeno kao početak nove faze odnosa EU prema Balkanu.

Samit je post-jugoslovenskim državama ponudio pretpostavljenu mapu puta ka članstvu u EU. U jednom visoko birokratizovanom procesu države su morale proći dugotrajan put usklađivanja nacionalne legislative sa evropskim standardima - od ljudskih prava do ekonomskih reformi i zaštite intelektualne svojine. Svaka faza reformi nagrađivala bi se slobodnim viznim režimom, statusom kandidata, otvaranjem pristupnih pregovora, a na kraju i punopravnim članstvom.

Ipak, 22 godine kasnije, jedna od tih država - Bosna i Hercegovina, nije uspjela da sprovede ove reforme, a pregovori o pristupanju nisu ni na vidiku. Evropske integracije u BiH rizikuju da postanu kontraproduktivne. Udvaranje EU omogućilo je bh. političarima da eskiviraju odgovornost za unapređenje svakodnevnog života građana. Još gore, svaki birokratski korak prikazivali su kao ogroman iskorak ka članstvu, čak i kad bi neki od tih koraka zapravo narušili demokratiju u zemlji.

U ovom trenutku, pauziranje nerealnog puta ka EU možda bi bio najbolji način da se lideri i građani suoče sa sopstvenom odgovornošću za demokratsku budućnost zemlje.

Nakon rata u BiH perspektiva stabilnosti kroz evropske integracije ulivala je nadu. Zemlja je prolazila kroz nekoliko paralelnih tranzicija - iz rata u mir, iz socijalističkog autoritarizma u višepartijsku demokratiju i iz planske u tržišnu ekonomiju.

Kako je poslijeratna obnova odmicala, počele su se uočavati slabosti Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine. On je uspostavio komplikovan politički sistem sa etničkim predstavništvima i vetima na više nivoa vlasti. U suštini, svaka odluka na državnom nivou bila je podložna blokadama i trgovinama kako bi se došlo do “najmanjeg zajedničkog imenitelja”.

Jedan od ključnih kompromisa u Dejtonu bio je da su bosanski Srbi dobili entitet - Republiku Srpsku - i veto na državnom nivou u zamjenu za ostanak u BiH. Time je teritorijalni integritet očuvan i potvrđen, ali su separatisti dobili snažne poluge vlasti. Politika separatizma nastavila se drugim sredstvima - slabljenjem državnih institucija i jačanjem RS-a na račun države.

Članstvo u EU dugo je smatrano lijekom za manjkavosti Dejtona. Ideja nakon samita u Solunu bila je da BiH sprovede reforme u skladu s pravnim tekovinama EU, osnažujući tako državu i ispunjavajući kriterijume za članstvo. Pritisak EU trebalo je da služi kao katalizator kako bi domaći političari donosili teške odluke u BiH i sprovodili, a konačna nagrada bila bi prijem u Uniju. Pošto nakon rata nije bilo mnogo tema oko kojih su se domaći akteri slagali, članstvo u EU činilo se kao rijedak zajednički cilj.

Dok je NATO pružao prijeko potrebnu bezbjednost, članstvo u EU viđeno je kao sljedeći logičan korak ka prosperitetnijoj, evropskoj budućnosti. Integracije su nudile brojne benefite, kao što su pristup fondovima EU, lakše putovanje, rad i studiranje u Evropi, te povećanje bezbjednosti. Za malu poslijeratnu zemlju, usklađivanje sa EU činilo se da obećava ekonomske benefite za malu cijenu.

Međutim, nejasnoće u mapi puta zavarale su i bh. zvaničnike i javnost da su benefiti punopravnog članstva bliži nego što jesu. Dvadeset dvije godine kasnije od samita u Solunu, BiH još čeka zvaničan datum početka pregovora, dok su Ukrajina i Moldavija, iako daleko iza BiH u procesu, pregovore započele u junu 2024.

Odugovlačenje, neujednačeni signali iz Brisela i odsustvo ozbiljnih reformi doveli su do gubitka optimizma iz 2000-ih. Danas nema ni ozbiljnih reformi u BiH, ni jasnog puta ka članstvu.

I zvaničnici BiH i diplomate EU održavaju privid da je članstvo i dalje realno, jer bi javno priznanje suprotnog umanjilo preostali uticaj Brisela na tu zemlju. Dok je BiH mala zemlja za blok, na ex Yu države se nekada gledalo kao na evropsku “crnu rupu”, a Balkan je viđen kao bure baruta Evrope. Zato je EU integracija regiona viđena i kao sredstvo finalizacije procesa EU ekspanzije i kao bezbjednosni projekat proširenja zone mira i prosperiteta na nestabilni Balkan.

Sada, bez jasnog plana i puta ka članstvu, ozbiljne reforme su sve manje vjerovatne. Ogromna birokratija služi kao klijentelistička mreža za političare koja osigurava da se uglavnom sprovode razvodnjene reforme. Interesi elite, birokratska tromost i višeslojna vlast drže zemlju u stanju zastoja.

Još gore, priča o evropskim integracijama sada se koristi da se uruši stabilnost koju je poslijeratna BiH uspjela da postigne. U nevjerovatnom obrtu, etnonacionalisti pod plaštom usklađivanja sa EU zakonodavstvom donose propise koji potkopavaju napredak iz postdejtonskog perioda.

Posebnu odgovornost nose političari s bazom u Sarajevu koji su evropskim integracijama pravdali svoju borbu za moć. Političke partije SDP, Naša stranka i Narod i pravda - koje su početkom 2023. zamijenile uticajni, konzervativni SDA u državnom parlamentu, udružile su se sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom i liderom Hrvata, tvrdolinijašem Draganom Čovićem. Opravdanje je bilo da će ta saradnja ubrzati evropske integracije. Ali to se nije desilo. Umjesto toga, Dodik i Čović su postali moćniji, sprovodeći agendu koja je samo udaljila BiH od EU.

Donedavno mjesto ministra sigurnosti bilo je dato Dodikovom savezniku i veoma kontroverznoj figuri. Šef policijske agencije na državnom nivou je Dodikov saveznik. Graničnu kontrolu su do skoro držali Čovićevi kadrovi. Policija u Republici Srpskoj je pod kontrolom Dodika.

Jedan od najuticajnijih članova Dodikove stranke postavljen je i na čelo Uprave za indirektno oporezivanje BiH, čime je dodatno učvršćen uticaj te stranke. Predaja ključnih pozicija u finansijama i bezbjednosti Dodiku i Čoviću omogućila je separatistima da postavljaju lojaliste u bezbjednosni i finansijski aparat države.

Pored toga, Čović je godinama predvodio napore da se učvrsti etničko glasanje u BiH. Budući da Hrvatska ima pravo veta na pristupanje BiH Evropskoj uniji, nacionalistička hrvatska vlada može da koristi tu prijetnju kako bi podržala Čovićeve napore. To znači, paradoksalno, da je proces pristupanja BiH EU dao Hrvatskoj polugu koju može koristiti za učvršćivanje etnički zasnovanog političkog predstavljanja.

Hrvatski ministar spoljnih poslova Gordan Grlić Radman više puta je na to ukazivao, rekavši u maju, na primjer, da “važno je da politički akteri u Bosni i Hercegovini … prepoznaju … napore Hrvatske da osigura evropski put Bosne i Hercegovine”. Sada Čović i Zagreb koriste ovu moć kako bi insistirali na izbornim reformama u Bosni koje će, u praksi, garantovati da Čovićeva Hrvatska demokratska zajednica zadrži mjesto u tročlanom predsjedništvu države i ostane nezamjenjiva partija u budućim vladama.

Dodiku je 6. avgusta Centralna izborna komisija oduzela funkciju predsjednika zbog njegovog nepoštovanja odluka međunarodnog izaslanika zaduženog za nadgledanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, njegovo uklanjanje ne mijenja sukob unutar političkog sistema Bosne. Čak i sada, Dodik je izjavio da namjerava da ostane na funkciji i žali se na odluku sve dok ima podršku parlamenta Republike Srpske.

Umjesto da čeka EU da riješi svoje probleme, BiH bi trebalo da odbaci nadu da je članstvo blizu i da se fokusira na sopstveni razvoj svojim postojećim resursima. Dok bi ekonomska saradnja i obrazovne razmjene sa EU trebalo da se nastave, pauziranje puta ka članstvu u EU postiglo bi najmanje dva cilja.

Prvo, to bi pokazalo bosanskoj javnosti i biračima jednu neugodnu istinu. Potpuno članstvo Bosne je malo vjerovatno u doglednoj budućnosti, kako zbog toga što trenutni politički sistem ometa ozbiljne reforme za članstvo, tako i zbog toga što su se politička kretanja unutar EU promijenila protiv daljeg proširenja.

Drugo, to bi omogućilo bosanskim donosiocima odluka, liderima javnog mnjenja i građanima da svoje prioritete fokusiraju na poboljšanje svakodnevnog standarda života, umjesto na ispunjavanje reformi koje nameće EU. Zemlja bi takođe mogla procijeniti koje reforme, podržane od strane EU, su vrijedne, a koje jednostavno nijesu u dugoročnom interesu BiH.

Štaviše, uklanjanje magle neosnovanog očekivanja EU kao čarobnog rješenja bilo bi ključno za napredak BiH. Ponavljanjem narativa o članstvu u EU, bh. političari su godinama prebacivali odgovornost za rješavanje postojećih izazova skretanjem pažnje na Brisel. Ovo bi natjeralo političare u Bosni da se fokusiraju na suštinska životna pitanja, poput suzbijanja rasta cijena hrane, stanovanja i komunalija.

Godinama su ključni spoljnopolitički ciljevi BiH bili članstvo u NATO i EU. Pridruživanje NATO-u ostaje prioritet države, i tu Sjedinjene Američke Države mogu staviti zemlju pod svoj bezbjednosni kišobran i očuvati mir na Balkanu.

Međutim, u sadašnjem stanju BiH i ovim tempom, put ka članstvu u EU više ne vrijedi. Prihvatanje činjenice da je članstvo suštinski van domašaja u doglednoj budućnosti i pauziranje kandidature okončalo bi očekivanje da će Brisel riješiti izazove BiH. Još važnije, to bi dovelo do otvorenije debate o tome kako najbolje iskoristiti postojeće resurse u zemlji.

Autor je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu

Tekst je preuzet iz časopisa “Forin polisi”

prevod: S. Strugar

( Hamza Karčić )