Može li humanost da bude naša religija?

U zemlji gdje djeca odlaze, penzioneri preživljavaju, a fabrike su ruševine, pitamo se: može li humanost da bude naša religija?

Da li Crna Gora može ikada vjerovati u ono što je važnije od podjela?

Ovo nije pitanje ko je u pravu već: ko je gladan i bez krova nad glavom u Crnoj Gori. Pitanje - jesmo li našoj djeci stavili oko vrata preveliki teret zaduženosti države?

U zemlji maloj kao Crna Gora, gdje svi znamo imena i prezimena svojih komšija, gdje nema anonimnosti ni zaklona, gladno dijete, porodica ili gladan penzioner, nije samo socijalni problem, ono je ogledalo naše kolektivne savjesti.

Možemo mi beskrajno da se raspravljamo: ko je “naš”, ko je “njihov”, koja je crkva starija, koja partija čistija, ko je izdao, ko je sačuvao. Ali, kada pred tebe stane istina ogoljena do kostiju i kaže ti - “ja sam gladan” - padaju sve zastave, svi govori, sve parole.

To je trenutak kada svaka ideologija postaje preskupa, a rađa se čovjek. A mi u Crnoj Gori, čini se, još nijesmo spremni da to shvatimo.

Živimo u paradoksu: zemlja koja je imala industriju, fabrike, radna mjesta - danas moli za pomoć i preživljava od doznaka i sezonskog turizma. Raspravljamo o nacionalnim temama dok se ekonomija urušava, pa smo od zemlje koja je pravila mašine i aluminijum, postali zemlja donacija i ljetnjih mrvica.

Čuvamo svoje “istine” dok djeca odlaze.

I tako živimo kao da imamo luksuz da zaboravimo ono najosnovnije - da niko ne smije da bude gladan, da nema krov nad glavom i da našoj djeci ostavi teret duga.

Može li humanost da bude naša religija? Da li je to poziv ili nečujni vapaj za smislom da se sve što nas dijeli - partije, crkve, ideologije - podvede pod jedan jedini zajednički imenitelj: ljudskost.

U zemlji gdje se ljudi često prvo skeniraju: “čiji si”, ti kažeš: “Prvo sam čovjek”. To je preokret paradigme.

Možda je nada da će nam najlakše biti s vjernicima, jer svaka religija u svojoj srži ima ljubav, a humanost je njeno najčistije ispunjenje. “Prvo sam čovjek” to nije protiv nečega, nego je iznad svega onoga što nas dijeli, a čovječnost nije alternativa vjeri, već njen najdublji korijen.

Ljubav, ljudi!

Nasuprot ideje humanosti, naš korijen, čini se, već dugo truli od sebičnosti i podjela. Zato je pitanje danas jednostavno: da li ćemo biti ljudi ili ćemo ostati plemena koja se svađaju oko praznog stola?

Dokle god ima djece, penzionera i porodica koje su gladne, dok našu djecu rođenjem zadužujemo da vraćaju naše dugove, dok god tjeramo naš narod da “traži neko drugo sunce” van Crne Gore - svaka naša rasprava o tome “ko je u pravu” gubi smisao.

I da budemo krajnje pošteni: ova pitanja nijesu samo za one koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Ona se tiču i onih koji danas kažu “dobro mi je”, a ne pitaju se da li će im biti dobro i sjutra. Jer komfor koji se zasniva na rasprodaji djedovine i na privilegijama, zaposlenjima bez znanja i odgovornosti ne može trajati dovijeka. A kada taj komfor nestane - šta onda?

Na kraju, istorija nas neće pitati ko je bio u pravu - pitaće nas samo: ko je bio gladan i ko je ostao u Crnoj Gori?

Autor je diplomirani ekonomista i privrednik

( Slobodan Boban Stanić )