Požari kao ogledalo političke kratkovidosti

"Ralf ga je nijemo pogledao. Za trenutak mu je glavom proletjela slika čudnog sjaja koji je jednom zaodijevao obale. Ali ostrvo je sada bilo skvrčeno kao mrtvo drvo."

Ovim se riječima završava Goldingov prvi i najpopularniji roman Gospodar muva. Slika spaljenog ostrva, poludivlje djece i crnila simbolička je apokalipsa u malom. Djeci je, kako nam autor u više navrata nagovještava, data prilika da na anonimnom rajskom ostrvu započnu novi život i da u djevičanskoj prirodi daju svoje odrednice svijetu koji grade. Međutim, oni ne koriste tu mogućnost. Napuštajući ostrvo, oni za sobom ostavljaju gar i pepeo.

U trenutku dok pišem ove redove, Crna Gora je, doslovno i simbolički, u plamenu. Požari haraju na više lokacija, a najkritičnija žarišta bilježe se u Podgorici, Budvi i Baru, dok dim i pepeo prekrivaju obzorja obalnih i kontinentalnih predjela. Ovi požari nedvosmisleno otkrivaju, gotovo u svojoj najogoljenijoj formi, ontološku ranjivost prostora kada se prirodni procesi i ljudski nemar udruže u zajednički vektor destrukcije, pri čemu se elementarna sila vatre susreće sa već narušenom strukturom šumskih ekosistema. Plamen, u svojoj indiferentnoj logici, ne poznaje razliku između hrasta i oraha, između brda, vinograda, dvorišta i kuće; on redukuje svaki heterogeni pejzaž na jednoličnu morfologiju pepela.

Konsekvence su neumoljivo dalekosežne i višeslojne: degradacija tla i neumitna redukcija njegove plodnosti, smanjenje kapaciteta ekosistema za apsorpciju ugljen-dioksida, destabilizacija mikroklimatskih obrazaca, uništavanje staništa, ali i ekonomski gubici u sektorima poljoprivrede i turizma. Ove posljedice, uvećane demografskim pritiscima i osjećajem kolektivne nesigurnosti, pokazuju da ekološka kriza nije izolovana od društvene, već da su obje isprepletene u začaranom krugu uzroka i posljedica.

Kada se danas u Crnoj Gori razbuktava plamen, on se ne može razumjeti samo u registru prirodnih uzroka - produženih suša, vreline i vjetrova - niti se njegovo porijeklo iscrpljuje u slučajnoj ljudskoj nepažnji. On se pojavljuje kao događaj koji nadilazi okvire fizike i meteorologije, poprimajući oblik društveno-psihološkog fenomena u kojem prirodni elementi postaju pozornica za odigravanje sistemskih slabosti i kolektivne nemoći. Suva vegetacija, lišena otpornosti, jeste materijalna predispozicija, ali tek ljudska ruka - nepažljiva, neodgovorna ili svjesno destruktivna - pretvara potencijal vatre u njenu stvarnu silinu. Požar, u tom smislu, nije puka prirodna činjenica: on se pretvara u jezik kojim pejzaž artikuliše rascjepe društvenog i institucionalnog poretka. U toj dimenziji plamen postaje više od elementarne nepogode: on se pretvara u hermeneutički znak. Njegova stihija ogoljava ne samo slojeve šumskog tla već i dubinske obrasce političke imaginacije.

Ono što pred našim očima nestaje u pepelu nisu samo hektari vegetacije, već i paradigma društva koje je pristalo da prirodna dobra postanu talac političke kratkovidosti i fiskalne samodovoljnosti. U trenutku kada se vatra širi prostorom, brišu se granice između onoga što bismo nazvali prirodnom katastrofom i onoga što je jasno prepoznatljiv politički propust: jedno prelazi u drugo, do neprepoznatljivosti. U tom sjedinjenju sile i nemoći, prirode i institucije, požar se ukazuje kao dijagnostički instrument - kao ogoljeni znak institucionalne entropije, kao kazivanje prostora o onima koji njime upravljaju.

I dok se herojski napori vatrogasaca, vojnika i dobrovoljaca upisuju u etički temelj zajednice - nerijetko doslovno plaćeni životom, kao što svjedoči nedavna tragična smrt jednog vojnika i teške povrede drugog - politički vrh demonstrira radikalno drugačiju vrstu prisustva. Upravo u tom sudaru dva horizonta otkriva se paradoks crnogorske političke stvarnosti: dok vatrogasci, heroji na prvoj liniji odbrane od katastrofe, izlaze na teren u pohabanoj i deceniju staroj opremi, politički funkcioneri se voze u novim limuzinama, luksuznim modelima finansiranim narodnim novcem, koji bi u bilo kojoj ozbiljnoj državi zasigurno bili predmet moralne nelagode, a ne statusnog ponosa; Vlada u avgustu formalno suspenduje svoje djelovanje pod izgovorom sezonskog odmora; uvećava flotu od gotovo pet hiljada službenih automobila; u svega tri mjeseca poslanicima isplaćuje preko milion eura za službena putovanja, dok su bazični instrumenti odbrane od vatre - kanader, zaštitna oprema - svedeni na simboličan ili nepostojeći inventar; u trenutku kada tehnologija i logistička spremnost mogu presuditi između katastrofe i kontrole, Vlada javno priznaje da raspoloživih sredstava i opreme nema, dok istovremeno traži međunarodnu asistenciju. Ovakvo stanje je nedvosmisleno materijalizacija političkog izbora - izbora da se resursi usmjere prema održavanju statusnih privilegija, a ne prema održavanju kolektivnog opstanka, izbora da se trajnost institucija i sigurnost ljudi podrede ornamentima moći. Riječ je o nemoći da se zajednica misli kroz dugoročnu viziju opstanka, a ne kroz kratkoročnu ekonomiju statusa, o dubokoj eroziji političke imaginacije - one u kojoj se politička "elita" ne doživljava kao servis zajednice, već kao povlašćena kasta, otuđena od realnosti života i smrti na terenu. Zajednica koja investira u simbole prestiža, a ne u sredstva opstanka, svjesno žrtvuje vlastitu budućnost zarad kratkotrajnog privida moći.

Posebno upečatljiva u toj semiotici moći i logici ornamenta kao političkog jezika pojavljuje figura premijera, najodgovornijeg političara u zemlji, na zgarištu u besprijekorno ispeglanoj poslovnoj bijeloj košulji. Premda naizgled slučajan, taj odjevni izbor u hermeneutičkom ključu postaje potentan rekvizit političkog teatra: znak koji materijalizuje distancu između administrativnog centra i egzistencijalnog ruba. Dok vatrogasci vlastitim tijelima i plućima svjedoče sudar čovjeka i stihije, premijer otjelovljuje zatvorenost u protokol, politiku koja ne zna uprljati ruke, niti dopustiti da na odjeći ostane trag dima, znoja ili pepela. Njegova bijela košulja, lišena svake mrlje, postaje nesvjesna potvrda onoga što zajednica odavno zna: da se centar moći kreće u izolovanom habitusu, lišenom neposredne stvarnosti.

Groteskni kontrast između iznurenog vatrogasca-heroja u kratkim rukavima i premijera u bijeloj košulji nije puka optička metafora, već dramatizacija dva pola moralne topografije Crne Gore. Jedan polaže vlastito tijelo kao štit, drugi izlaže vlastiti lik u protokolarnom kadru; jedan ostavlja trag u zemlji, drugi na fotografiji. U tom rasponu - između herojstva periferije i dekorativnosti centra - razotkriva se srž političke entropije: odsustvo strateške imaginacije i vizije, zamjena suštine simbolom, perpetuiranje kratkovidosti kao obrasca vladavine.

Zato prizor vatrogasca u kratkim rukavima, lišenog osnovne zaštitne opreme, dok se suočava sa vatrenom stihijom, nosi u sebi gotovo tragičku dimenziju; on nije tek dokument o nebrizi vlasti, već paradigma o golom životu, izloženom bez posredovanja institucija koje bi trebalo da ga štite; on stoji kao figura žrtve ne samo vatre nego i sistema koji ga je ostavio golog pred katastrofom; njegovo tijelo postaje mjesto gdje se ukrštaju elementarna sila prirode i institucionalni vakuum: on je simbol društva koje ostavlja čovjeka bez štita, a štiti privilegije onih koji upravljaju njegovom sudbinom.

Nasuprot njemu, figura političara u klimatizovanom luksuznom automobilu djeluje kao savremena alegorija zatvorenosti: zatvorenost u limuzinu, zatvorenost u partijski horizont, zatvorenost u samodovoljni svijet bez dima i plamena.

U tom rasponu - između vatrogasca i funkcionera, između ogoljenog tijela i blindiranog vozila - smješten je čitav moralni pejzaž današnje Crne Gore. To je prostor u kojem dim i pepeo nisu tek nusproizvodi požara, nego semantički znakovi društva koje gubi osjećaj mjere između onoga što je nužno i onoga što je luksuzno. A tamo gdje se ta mjera izgubi, vatra postaje ne samo prirodna, već i civilizacijska kazna.

Autor je univerzitetski profesor

( Prof. dr Radoje V. Šoškić )