Aušvic: Zašto je tako malo zločinaca odgovaralo pred sudom?

„Iza ove kapije počinjao je pakao koji se ne može opisati riječima, jer ne postoje“, rekao je predsjedavajući sudija Hans Hofmajer 20. avgusta 1965. na početku izricanja presude na takozvanom procesu za Aušvic. A kada je završio, glas mu je zadrhtao:

„Vjerovatno će među nama biti mnogo onih koji dugo neće moći da gledaju u radosne oči djeteta ispunjene povjerenjem, a da im se u mislima ne pojave prazne, ispitujuće, nerazumijevajuće i strahom ispunjene oči djece koja su u Aušvicu krenula na svoje posljednje putovanje.“

Poslijeratnom društvu u Zapadnoj Njemačkoj dugo su nedostajale riječi da se suoči sa sopstvenom nacističkom prošlošću.

To što je uopšte došlo do procesa graničilo se s čudom. Jer poslije nirnberških procesa, odmah nakon rata, samo je mali broj ubica priveden pravdi.

Naprotiv: nacisti visokog ranga decenijama su pravili karijere u Saveznoj Republici Nemačkoj - kao na primjer, šef Kancelarskog ureda kancelara Konrada Adenauera (CDU), Hans Glebke, ili šef Savezne obavještajne službe (BND) Rajnhard Gelen.

Otpor prema suočavanju s prošlošću bio je očigledan i u sudnici u Frankfurtu: posjetioci su mogli da vide kako policajci salutiraju kada u sudnicu ulaze optuženi pripadnici SS-a.

Devetnaest presuda

„Krivični postupak protiv Mulke i drugih“, kako se suđenje za Aušvic zvanično zvalo, bio je mamutski proces: s jedne strane 22 optuženih, i njihovih 19 advokata, a s druge strane četvorica državnih tužilaca i trojica zajedničkih tužilaca žrtava.

Glavno-optuženi Robert Mulka bio je ađutant komandanta Aušvica Rudolfa Hesa koji je 1947. u Poljskoj osuđen na smrt i obješen u Aušvicu.

Nakon 183 dana suđenja, frankfurtski porotnički sud je izrekao presude 1965: Šest kazni doživotnog zatvora, preostale kazne u rasponu od 3 do 14 godina, i tri oslobađajuće presude zbog nedostatka dokaza.

Svjedočenja preživjelih

U sudnici u Frankfurtu na Majni su prije svega glasovi preživjelih svjedoka bili ti koji su njemačkom društvu prenijeli sliku „pakla“ iz Aušvica - dvije decenije poslije kraja Drugog svjetskog rata.

Mađar Mauricijus Berner je 78. dana suđenja opisao šta se desilo kada je stigao u Aušvic sa porodicom. „SS-ovac Viktor Kapesius je rekao - Ne plačite, idu samo da se okupaju. Za sat vremena ćete se ponovo vidjeti. Doviknuo sam ženi i djeci. Nikada ih više nisam vidio.“

Mauricijusova žena i tri ćerke odmah po dolasku ubijene su u gasnim komorama Aušvica.

„SS-ovci su ljude istjerivali iz vagona. A mi smo stajali u lancu i pod prijetnjom smrtne kazne bilo nam je zabranjeno da razgovaramo sa bilo kim od tih 'pridošlica'.“ Tako je Rudolf Vrba 117. dana suđenja pred frankfurtskim porotničkim sudom svjedočio o tome kako su u Aušvic stizali transporti sa više hiljada ljudi, kako su novopridošli na rampi selektovani i mnogi odmah ubijani.

„Ostatak ljudi potom je utovaran na pripremljene kamione i prebacivan na drugu stranu, to jest u Birkenau, direktno u gasne komore.“

Rudolf Vrba je imao 18 godina kada je deportovan u Aušvic. Poslije dvije godine u logoru uspio je da pobjegne. Izvještaj koji je sastavio 1944. bio je navodno jedan od prvih koji je zapadnim saveznicima dao informacije o mašineriji ubijanja u logorima smrti i o gasnim komorama.

Suđenje za Aušvic bilo je važan korak u rasvjetljavanju njemačkih zločina i zato što su izjave 318 od ukupno 360 svjedoka snimljene na tonske trake.

Prvobitno su bile namijenjene samo sudu, a ne i javnosti. Međutim, generalni sekretar Međunarodnog komiteta Aušvic u Beču, Herman Langbajn, obratio se tadašnjem ministru pravosuđa pokrajine Hesen koji je učinio da snimci budu sačuvani.

Tužilac Fric Bauer - usamljeni borac

Iza frankfurtskog procesa za Aušvic stajao je generalni tužilac pokrajine Hesen Fric Bauer. Kao Jevrejin i socijaldemokrata morao je sam da pobjegne iz nacističke Njemačke.

Poslije rata bio je pokretačka snaga suočavanja s prošlošću pravnim putem. Usamljeni borac u pravosuđu - koje je pokazivalo malo interesa za kažnjavanje nacističkih zločina.

Ponekad mu je u prikupljanju dokaza pomogla slučajnost: pri kraju rata, u požaru u SS i policijskom sudu u Breslauu, vjetar je raznio dokumenta po ulici. Preživjeli Holokausta Emil Vulkan pokupio je papire. Bila su to detaljna liste za strijeljanja koje je SS sastavljao u Aušvicu i koja su na suđenju postala važan dokazni materijal.

Ni jedna ljudska riječ počinioca

Da će pravno i društveno suočavanje sa nemačkim nacističkim zločinima biti dug i težak put, Fric Bauer je naslutio još 1964. godine. Oči mu je otvorilo ponašanje optuženih na prvom procesu za Aušvic:

„Kada smo osmišljavali proces, u to je spadala i predstava da će ranije ili kasnije neko od optuženih ustati i reći: Ono što se tada dogodilo bilo je strašno, žao mi je, više se nikada neće ponoviti. Očekivali smo ljudsku riječ. Vjerujem da bi Njemačka odahnula, kao i cijeli svijet i porodice onih koji su pali u Aušvicu, kada bi se konačno jednom izgovorila ljudska riječ. Ona nije izgovorena i neće ni biti izgovorena.“

Fric Bauer je bio u pravu. Do kraja procesa pripadnici SS-a su se međusobno štitili. Rasvjetljavanje zločina je bilo moguće jedino zahvaljujući iskazima preživjelih svjedoka.

Utoliko je važnije za istorijsku svijest u Njemačkoj da su svjedočenja sa frankfurtskog procesa za Aušvic sačuvana i da se glasovi preživjelih i danas mogu čuti. Danas su dio svjetske dokumentarne baštine UNESKO-a i mogu se preslušati preko internet stranice Instituta Fric Bauer.

Savezni sud Njemačke je štitio mnoge zločince - 70 godina

Sa pravnog stanovišta, suđenje za Aušvic - nije baš bilo uspješno. Istina, 16 optuženih je osuđeno i vođeni su i naknadni procesi. Ali ogromna većina pripadnika SS-a iz Aušvica – među stražarima ih je bilo više od 8.000 – nikada nije morala da odgovara za svoje zločine pred sudom.

Za to je bio odgovoran i Savezni sud Njemačke (BGH) koji je zahtijevao da se za svaku osudu dokaže konkretno učešće pojedinca u nekom zločinu.

Tek 20. septembra 2016. Savezni sud Njemačke promijenio je praksu i priznao: koncentracioni logori bili su dio „industrijske mašine ubijanja“. Od tada važi da su svi članovi logorskog aparata (uključujući radnike i radnice u administraciji, logistici, stražare) doprinijeli su funkcionisanju „industrijske mašine ubijanja“.

Od te presude vođeno je još nekoliko procesa. Tako je 2024. kada je imala 99 godina - osuđena bivša sekretarica u logoru Štutenhof kod Gdanjska. Irmgard Furhner je osuđena na pet godina uslovno za saučeništvo u ubistvu 10.505 ljudi. Mediji su u tom procesu izvještavali ne navodeći njeno puno ime, već samo kao Irmgard F.

To je vjerovatno bilo posljednje takvo suđenje pred njemačkim sudom - jer je većina počinoca umrla prirodnom smrću ili je u dubokoj starosti.

( Deutsche Welle )