Tijelo, jezik i identitet
Urednička vizija Dubravke Đurić, njena uvodna bilješka i posebno pogovor, daju ovom izdanju dubinu i teorijsku relevantnost, smještajući poeziju u širi društveni, politički i globalni kontekst
Tela i jezici u pokretu: Savremena ženska poezija u postjugoslovenskim pesničkim kulturama, priredila Dubravka Đurić, (Re)konekcija, Novi Sad, 2024.
Antologiju savremene ženske poezije priredila je dr Dubravka Đurić, istaknuta profesorka književnosti i književnica, obuhvativši u ovoj zbirci stvaralaštvo četrdeset savremenih pjesnikinja. U uvodnoj bilješci, urednica ističe pluralnost oblika, ideologija i tema koje karakterišu odabrane pjesme. Poezija u zbirci prožeta je intimističkim tonovima i feminističkim pristupom, a autorke se kroz stihove kritički osvrću na savremene društvene fenomene - kapitalizam, nacionalnu i rasnu politiku, seksualnost, te na značaj i značenje ljudskog tijela, što je tema koja objedinjuje mnoge pjesme ove antologije. Značajno mjesto u pjesmama zauzimaju pitanja identiteta, ličnog i kolektivnog, čime se doprinosi raznolikosti glasova i perspektiva koje ova antologija donosi.
Pjesnikinje vjekovima jedan dio svoje poetike usmjeravaju na tijelo - na zadovoljstvo, identitet, bolest, zlostavljanje, ljepotu, te na tijelo kao živu metu. Tijelo se i u ovoj antologiji pojavljuje kao mjesto gde se ukrštaju lično i političko, fizičko i duhovno, individualno iskustvo i društvena očekivanja. Kroz pisanje o tijelu, autorke ispituju sopstveni identitet, odnose moći, traumu, seksualnost, starenje i duhovnu transformaciju. Pjesnikinje takođe koriste tijelo kao centralni motiv za izražavanje ličnog bola, otpora, oslobađanja i redefinisanja ženskog subjektiviteta.
Neke pjesme bave se tijelom kroz prizmu psihološke patnje i ženskog identiteta u muškom svijetu. Poezija zastupljena u ovoj antologiji oslikava unutrašnju borbu kroz sliku tijela koje je ranjivo, ali i moćno u svojoj ranjivosti. Tijelo takođe predstavlja polje ispovjedne poezije - otvoreno se piše o menstruaciji, seksualnosti, bolestima i smrti, često rušeći tabue i društvene norme.
Žensko tijelo je često i političko tijelo, kako ga naziva Edrijen Rič, kroz koje se prelamaju rodne uloge, materinstvo i seksualna orijentacija. Poezija je oblik borbe za pravo da žena sama definiše svoje identitete, govori o ženskom bolu kroz prizmu tijela koje pamti, nosi traumu, ali i svjedoči o snazi i opstanku. Ovi primjeri jasno pokazuju da tijelo u ovoj poeziji nije samo fizički entitet, već složen simbol kroz koji pjesnikinje izražavaju najdublje slojeve ljudskog iskustva.
Od izuzetnog značaja za ovu antologiju su autopoetički tekstovi u kojima pjesnikinje objašnjavaju svoje stvaralaštvo, odnosno svoj kreativni postupak. Neki od njih izuzetno su poetični i čine poeziju u prozi, dok drugi imaju ispovjedni ton i naglašavaju intimistički odnos prema poeziji. Rizikujući da čitaocu potpadnu pod uticaj onog što novokritičari nazivaju ‘greškom intencionalnsti’, ovi tekstovi izvjesno nude jedan od ključeva za interpretaciju poezije date u ovoj bogatoj i raznovrsnoj antologiji. Pored toga, autopoetički tekstovi predstavljaju promišljanja o tome šta je poezija i daju poetiku savremenog pjesništva uopšte. Neke autorke vide poeziju kao angažovanu i ona je za njih vid otpora. Za druge ona znači uranjanje u sebe i oslobađanje od emocija, odnosno ima terapeutsku ulogu, kako za pisca tako i za čitaoca. Kod jednog broja autorki, poezija je unutrašnja prinuda, ispoljavanje svojih emocija i misli, pri čemu su estetsko i etičko neodvojivi. Poezija za neke pjesnikinje predstavlja spoznaju sebe i drugih, nešto sa čime se sjedinjujemo i što postaje neodvojivi dio nas. Mnoštvo poetika predstavljenih u autopoetičkim tekstovima mapira savremenu postjugoslovensku žensku poeziju i od izuzetne vrijednosti je za njeno proučavanje.
Od posebnog značaja za ovu antologiju je pogovor Dubravke Đurić, koji pruža temeljno društvenoistorijsko, teorijsko i kulturološko utemeljenje postjugoslovenske poezije. U tom tekstu, priređivačica sagledava poetsku produkciju ne samo kao estetski izraz, već i kao odraz širih društvenih i političkih promjena. Posebno ističe uticaj globalizacije na književnost, naglašavajući kako ona oblikuje savremene tokove kroz pluralizam poetika, kao i kroz sve prisutniju transnacionalnu razmjenu ideja, tema i stilova. Na taj način, pogovor ne samo da pomaže čitaocu da bolje razumije kontekst u kojem pjesnikinje stvaraju, već i otvara prostor za čitanje njihove poezije u širem, međunarodnom i interdisciplinarnom okviru.
Antologija Tela i jezici u pokretu: Savremena ženska poezija u postjugoslovenskim pesničkim kulturama predstavlja izuzetno značajan doprinos savremenoj književnosti, ne samo zbog bogatstva poetskih glasova koje okuplja, već i zbog promišljene koncepcije koja u prvi plan stavlja tijelo, jezik i identitet kao ključne teme. Urednička vizija Dubravke Đurić, njena uvodna bilješka i posebno pogovor, daju ovom izdanju dubinu i teorijsku relevantnost, smještajući poeziju u širi društveni, politički i globalni kontekst. Prisutnost autopoetičkih tekstova dodatno obogaćuje antologiju, nudeći dragocjen uvid u stvaralačke impulse i estetske osobenosti zastupljenih pjesnikinja. Ova antologija ne samo da svjedoči o snazi savremene ženske poezije, već i afirmiše njenu raznolikost, angažovanost i sposobnost da prodre u najdublje slojeve ličnog i kolektivnog iskustva. Riječ je o djelu koje zaslužuje pažnju ne samo čitalaca i čitateljki poezije, već i književnih teoretičara, kritičara i svih onih koji se bave savremenom poezijom, kulturom i društvom uopšte.
( Petar Penda )