Moramo da završimo posao

Trideseti avgust 2020. godine datum je koji je označio kraj jedne političke ere i nesporno otvorio vrata demokratskim promjenama u Crnoj Gori. Danas, pet godina kasnije, naša zemlja, čini se, još uvijek živi između nade i razočaranja. To je osjećaj koji, vjerujem, nosi većina građana, bez obzira na njihova politička uvjerenja.

Trideseti avgust donio je istorijsku promjenu i rušenje višedecenijskog političkog i interesnog režima Demokratske partije socijalista, ali je i pokazao da političke promjene ne moraju nužno donijeti i brz napredak i suštinske promjene u svim oblastima. Vrijeme je potvrdilo da stari obrasci djelovanja mogu opstati i dalje se usavršavati i sa novim akterima.

Za mene, bez dileme, najznačajniji iskorak koji je donio 30. avgust jeste osvajanje slobode da otvoreno kažemo šta mislimo, kako se osjećamo i glasamo koga želimo, a ne koga “moramo”. Izbori su konačno prestali da budu pitanje “života i smrti” i postali prilika da se slobodno izrazi politička volja. Gotovo svi izborni ciklusi nakon tog datuma potvrdili su da je naša demokratija ušla u zreliju fazu. Crna Gora je iskoračila iz pretpolitičkog društva u kojem je režim djelovao nepobjedivo. Danas svako od nas ima veće demokratske slobode, a prostor za javnu riječ i medijske slobode znatno je proširen.

U dijelu borbe protiv kriminala i korupcije, pokrenut je obračun sa mafijaškim strukturama koje su, sudeći po brojnim krivičnim postupcima pokrenutim protiv bivših funkcionera, imale podršku u strukturama nekadašnje vlasti. Sprovođene su ekonomske reforme u interesu građana, a ne za povlašćene tajkune bliske režimu: povećane su minimalne penzije i plate i uvedeni socijalni dodaci za djecu, stare i najugroženije, što je suštinski vratilo optimizam građanima u bolju i sigurniju ekonomsku sjutrašnjicu. Završeni su i važni infrastrukturni projekti poput prve dionice autoputa Bar-Boljare i žičare Kotor-Lovćen. Ali je danas svima jasno: moramo vratiti fokus na ekonomiju i sprovesti reforme koje će svakom čovjeku dati šansu da živi bolje i bezbrižno.

Još jedna od tekovina 30. avgusta jeste opšte društveno prihvatanje i učvršćivanje ideje o važnosti članstva države u Evropskoj uniji i kredibilnog savezništva u NATO alijansi. Uspjeli smo da prekinemo blokadu u evropskim integracijama, zatvorili smo nova poglavlja i kao glavni spoljnopolitički cilj postavili pristupanje EU do 2028. godine. Evropska unija za nas više nije parola kojom se branio bivši režim, to je za nas radna akcija, svakog dana i na svakom poslu. Ne pristajem da Crna Gora stoji, jer moramo da žurimo u EU.

Na unutrašnjem planu, period nakon 30. avgusta donio je naizgled više dijaloga i razumijevanja. Tako su pitanja identiteta, jezika i vjeroispovijesti postala predmet javne debate bez monopola nad istinom jedne strane. Otvorena su i važna pitanja koja se tiču suočavanja sa prošlošću.

Međutim, nasljeđe 30. avgusta ima i svoju tamnu stranu. Politički akteri su nastavili da dominiraju svim sferama društva. Jačanje političke desnice i fokus na podjelama dodatno opterećuju društvo. Izostaje osjećaj prijeko potrebne pravde, dok rezultati u sudstvu i dalje nijesu dovoljno brzi. Za građane kao da tapkaju u mjestu.

Hapšenja ključnih ljudi crnogorskog pravosuđa i policije, optuženih za najteži kriminal i korupciju ukazuju na decenijsku spregu države i kriminala koja još uvijek nije do kraja razbijena. Nažalost, uočljiva je ambicija pojednih političkih aktera da vrše uticaj na sudsku granu vlasti. Političko kalkulantstvo, nauštrb državnog interesa, naročito je vidljivo u slučaju izbora sudija Ustavnog suda, zbog čega je puna funkcionalnost te institucije upitna već godinama unazad.

Nasljeđe 30. avgusta ima i svoju tamnu stranu. Politički akteri su nastavili da dominiraju svim sferama društva. Jačanje političke desnice i fokus na podjelama dodatno opterećuju društvo

Ekonomski populizam zaustavlja svaki pokušaj zdrave reforme, dok nedostatak jasne politike i pad investicija zbog nestabilnosti ali i turizma usljed neadekvatne pripreme postaju sve ozbiljniji problem. Crna Gora više nema luksuz da se politika bavi sama sobom, umjesto da se bavimo onim što ljudi osjećaju: cijenama, platama, uslovima rada... U uslovima rastuće inflacije i globalnih tržišnih izazova, naša ekonomija je kao list na vjetru, ostavljena stihiji.

Glomazan i prekobrojan javni sektor naslijeđen od DPS-a postao je još glomazniji, a svjedočimo i nastavku praksi političkog zapošljavanja i lošeg upravljanja državnim resursima i preduzećima. Zato moramo nastaviti našu borbu: stručni menadžeri umjesto vlasnika partijskih knjižica, 100% transparentnost i 0% korupcije, to je jedini način da građani vjeruju u državu.

Na kraju, možda i ono najvažnije je pitanje identiteta i društvene kohezije. Najveći poraz 30. avgusta su dešavanja koja pokazuju da su građanske i antifašističke vrijednosti crnogorskog društva sve više predmet preispitivanja od strane pojedinih političkih aktera. Za mene je jasno: Crna Gora nije prosti zbir etničkih zajednica, već društvo slobodnih građana koji dijele zajedničke vrijednosti i njeguju nacionalne, kulturne i vjerske posebnosti. Ne prihvatam da interesi Crne Gore budu zamijenjeni “švedskim stolom”, sa kojeg političke elite uzimaju ono što je u funkciji ostvarivanja njihovih partikularnih i pojedinačnih interesa. Antifašizam, građanski koncept države i evropske vrijednosti moraju ostati stubovi na kojima gradimo zajedničku budućnost.

U ovakvoj situaciji postavlja se pitanje: kako dalje? Kako sačuvati ono najpozitivnije što je 30. avgust iznjedrio i napraviti taj istinski kvalitativan korak naprijed? Odgovor na ovo pitanje zavisiće isključivo od toga da li smo kao društvo dovoljno sazreli da iskoristimo šansu i do 2028. postanemo 28. članica EU. Pred nama je jasan cilj i nešto manje od tri godine da razjasnimo ovu dilemu. Sa ove vremenske distance jasno je da 30. avgust nije bio kraj puta, već tek početak. On je pokazao da promjena jeste moguća, ali i da demokratija zahtijeva mnogo više od same smjene vlasti, da traži izgradnju institucija, odgovornost i precizne planove. Naša misija je jednostavna: da vratimo povjerenje u politiku i da vratimo moć građanima. Da politika služi svim građanima, a ne samo partijama. Da ljudi biraju ljude, a ne partijske simbole.

Da 30. avgust nakon svega ne bi ostao samo kamen međaš godina koje su, kao u romanu Borislava Pekića, “pojeli skakavci”, Crna Gora mora nastaviti da se istinski mijenja i napreduje. Moramo postati odgovorno društvo, zasnovano na odgovornosti svakog čovjeka. Moramo reformisati sistem i stvarati institucije, ali to možemo uspjeti samo uz odgovorne ljude koji će ponuditi jasna i održiva rješenja:

Prvo, depolitizovati javnu upravu i državna preduzeća - stručni ljudi umjesto partijskih kadrova.

Drugo, održivi ekonomski razvoj kao konstanta koja počiva na četiri stuba: poljoprivredi, energetici, IT i turizmu.

Treće, iskrena borba za pravdu i zakoni koji važe jednako za sve.

Četvrto, prevazilaženje podjela i izgradnja građanskog identiteta.

Peto, jasna spoljnopolitička orijentacija: regionalna saradnja, EU i NATO, kao garant stabilnosti i razvoja.

Trideseti avgust 2020. godine ostaje jedan od najvećih demokratskih iskoraka savremene Crne Gore. Zbog svih nas i budućnosti generacija koje dolaze, želim da vjerujem da smo dovoljno mudri da prepoznamo važnost ovog trenutka, kao i to da je došlo vrijeme za nove istorijske prekretnice. Zato pozivam sve: hajde da završimo posao. Da 30. avgust 2028. godine dočekamo kao građani države članice Evropske unije, naše i evropske Crne Gore.

Autor je predsjednik Crne Gore

( Jakov Milatović )