Besjeda Lekića na rimskom skupu: Kraljica Jelena između istorije i duhovnosti

Dobar dan svima, posebno pozdravljam organizatore i učesnike ovog eminetnog skupa koji se pred biranom italijanskom publikom održava u ambijentu divne rimske bazlike!

Velika mi je čast i zadovoljstvo da učestvujem na ovom prestižnom skupu, obogaćenom tako lijepim i inspirativnim naslovom: “Kraljica Jelena između istorije i duhovnosti”.

Istorija i duhovnost bili su dva temeljna stuba u životu kraljice Jelene. Drugim riječima, ona je sama slijedila i služila istoriji i duhovnosti s predanošću tokom čitavog svog uzornog života.

Zapravo, malo je ličnosti kod kojih su se istorija i duhovnost isprepleli s takvom dubinom i uspjehom. Bez izuzetne duhovnosti, kraljica Jelena ne bi mogla dostići istorijske visine koje joj se danas široko priznaju.

I ovom prilikom, ovdje u Rimu, prisjećamo se ličnosti koja je već za života dobijala dimanzije jedne izuzetne pojave koja je zasluženo odlazila u legendu. Sjećanje na njen život traje kroz vrijeme, kako komemorativnim oblicima, tako i stalnim studijama koja su posvećena njenom životu i djelima.

Naime, djelo kraljice Jelene predstavlja široko i fascinantno polje istraživanja, koje obuhvata različite discipline kao što su istorija, umjetnost, poezija, medicina, muzika, botanika, fotografija i, prije svega, humanizam.

Dolazim na ovaj eminentan skup iz Crne Gore, rodne zemlje crnogorske princeze i kraljice Italije.

Mi Crnogorci smo duboko ponosni na Jelenu od Crne Gore, koja je postala kraljica velike i civilizovane Italije, našeg susjeda s druge strane Jadrana. Uprkos geografskoj blizini - istovremeno odvojeni i povezani vodama Jadrana - naše stvarnosti su istorijski slijedile i različite puteve, karakterisane različitim tradicijama, običajima i kulturama.

Ime “Crna Gora”, koje je u istoriji uvijek izazivalo izvjesnu misterioznu, romantičnu znatiželju i privlačnost, prvi put su pomenuli Venecijanci, impresionirani visokim tamnim planinama koje se veličanstveno uzdižu iznad morske obale.

Jelena od Crne Gore rođena je i odrasla upravo u planinskom području, nedaleko od mora, na Cetinju. Radi se o istorijskom srcu Crne Gore, mjestu koje predstavlja jedno od velikih simbola slobode na Balkanu.

To je zemlja koja se kroz vijekove nikada nije pokorila turskoj vlasti, čak ni u periodima kada je Osmansko carstvo dominiralo velikim dijelom Balkana, pa i Evrope.

Korijeni Jeleninog odrastanja, obrazovanja, duhovnosti - u suštini, njene cjelokupne ličnosti utemeljeni su u specifičnoj, herojskoj istoriji naroda kojem je pripadala.

Jelena Petrović je rođena 1873. godine, pet godina prije nego što je Crna Gora međunarodno priznata kao nezavisna država na Berlinskom kongresu 1878. godine.

Želiio bih, istina kratko, istaći neke značajne trenutke njenog djetinjstva i mladosti koji su doprinijeli formiranju karaktera crnogorske princeze Jelene.

Kao što je već pomenuto, govorimo o istorijskom i etičkom kodu ratničkog naroda, posvećenog odbrani svoje slobode i zaštiti hrišćanske vjere.

Kraljica Jelena pripadala je dinastiji Petrović, koja je vladala Crnom Gorom nekoliko vijekova. Većina članova ove dinastije su kao vladike vodili zemlju i narod čineći tako Crnu Goru teokratskom državom specifičnog karaktera, duboko podređenu sudbinskoj odbrani naroda; nešto kasnije, vlast je prešla u ruke knezova iz iste porodice Petrović, sve dok Crna Gora nije postala kraljevina.

Jelenin otac, Nikola Petrović, bio je prvi i posljednji kralj Crne Gore.

Većina vladara iz dinastije Petrović, uključujući kralja Nikolu, bili su ne samo ratnici već i pisci i pjesnici. Nikola Petrović, budući kralj Crne Gore, je studirao u Trstu i Parizu. Osim što je pisao poeziju i dramska djela, napisao je lirski dramu “Balkanska carica”, koja je postigla uspjeh u Parizu i drugim evropskim prijestonicama.

Među Jeleninim uglednim precima posebno se ističe vladika Petar II Petrović Njegoš, priznat kao jedan od najvećih slovenskih pjesnika. U svom remek-djelu “Gorski vijenac”, uspio je sažeti i dati značenje borbi svog malog naroda za svoju slobodu, primarno ujedinjenog hrišćanskim vrijednostima. Ovo djelo smatra se “Ilijadom” južnih Slovena i prevedeno je na više svjetskih jezika.

Da bih ilustrovao sliku crnogorskih vladara, posebno kralja Nikole, oca kraljice Jelene, citiraću riječi iz govora grofa Karla Sforce, velikog protagonista italijanske spoljne politike, u italijanskom Senatu, marta 1921. god.

“Poštovani senatori,

Prvog marta preminuo je u Antibu kralj Nikola od Crne Gore. S kraljem Nikolom nestala je plemenita figura čovjeka koji, zbog raznovrsnog bogatstva temperamenta, podsjeća na naše velike Italijane iz petnaestog vijeka. Konspirator, pjesnik, dramatičar, ratnik, realista i idealista u isto vrijeme - što se više vrijeme udaljava, to će se više pojavljivati kao jedna od najgenijalnijih figura svoje rase, koju je njegov narod godinama vidio kao apsolutnog prvaka nacionalnog osjećaja. Kada su Austrijanci na sjeveru i Turci na jugu držali njegove sunarodnike pod jarmom, on je znao održati živom u kutku zemlje kojom je vladao, baklju vjere, nezavisnosti i slobode...”

Čini mi se da je vrijedilo citirati ovaj govor, očigledno u epskom tonu, izrečen u italijanskom Senatu posvećen ocu kraljice Jelene.

Kao vrlo mlada, Jelena je svjedočila istorijskim scenama malog, hrabrog naroda naslijedivši tako, pa i na primjeru svog oca, etiku borbe za pravdu, slobodu, solidarnost i vjeru.

Kada se Crna Gora, pod vođstvom Nikole, borila protiv Turaka godine 1876. je bilo mnogo žrtava. Ranjenici su dovođeni u Cetinje dobijajući u postojećim uslovima medicinsku pomoć upravo ispred palate crnogorskog vladara. Princeza Jelena, sa samo četiri godine, bila je svjedok tragedije svog naroda kao i pomoći ranjenim Crnogorcima, s majkom Milenom na čelu.

S iskustvima poput ovih u djetinjstvu, dakle i s primjerom svoje majke, Jelena je formirala svoju ličnost humaniste. Kasnije je postala ikona dobrote i žrtvovanja što je pokazivala tokom cjelog svog života.

Među mnogim takvim primjerima posebno je zapamćeno njena plemenita solidarnost i žrtvovanje tokom zemljotresa u Mesini 1908. godine, zatim tokom Prvog svjetskog rata, kada Jelena pretvorila Kvirinale u bolnicu za liječenje ranjenih italijanskih vojnika.

II

Treća, ili možda prva dimenzija djetinjstva i mladosti Jelene, crnogorske princeze sastojala se u vjerskom obrazovanju i dubokoj posvećenosti hrišćanskim vrijednostima, koje su tumačene kroz pravoslavnu vjeru i crkvu hrišćanstva.

Jelena je krštena u Vlaškoj crkvi u gradu Cetinju, sagrađenoj oko 1450. godine i posvećenoj Bogorodici.

Otac je odlučio da njen kum bude ruski car Aleksandar II Romanov. Car je prihvatio predlog i poslao ruskog konzula iz Dubrovnika, Aleksandra Jorina, na Cetinje da u njegovo ime obavi krštenje.

Ako je Jelena upoznala pravoslavne hrišćanske vrijednosti u Crnoj Gori, može se reći da ih je kasnije produbila tokom školovanja u Rusiji.

Kao što znamo, pravoslavna crkva je kroz vijekove bila duša “majke Rusije”. Može se reći da je hrišćanstvo ne samo imalo središnju ulogu u duhovnom životu Rusije, već se vremenom razvila i doktrina o “Trećem Rimu”. Ona je objašnjavala kako se istorijski gledano Rim premjestio s Tibra na Bosfor, da bi zatim Moskva postala centar hrišćanstva. No, to je već jedna druga i velika tema.

Iz dvora na Cetinju, Jelena je, u dobi od deset godina, otišla na školovanje u Petrograd. Ona se obrazovala se u Smoljnom institutu, ustanovi organizovanoj za princeze i djevojke iz evropskih plemićkih porodica, pod pokroviteljstvom ruske carice. U Petrogradu je Jelena, pored razvijanja svojih sklonosti ka slikarstvu, pisanju, stranim jezicima i arhitekturi, nastavila da njeguje svoju hrišćansku vjeru.

Kao što znamo, Jelena je upoznala Viktora Emanuela na otvaranju svjetske izložbe savremenog slikarstva u Veneciji, u februaru 1895. godine. Oni su se zatim trajnije zbližili na balu u Rusiji, u maju 1896, povodom krunisanja Nikolaja II za cara Rusije. Upravo tamo, na dvoru, tokom ceremonije, Jelena je izgovorila sudbonosno “da”, čime je obilježen put njene budućnosti.

U avgustu iste godine, Viktor Emanuel je stigao na kraljevski dvor na Cetinje, gdje je obavljena vjeridba, uz sve tradicionalne hrišćanske obrede i ceremonije. Nakon slavlja u cetinjskoj Biljardi, kraljevska jahta “Savoja” isplovila je iz barske luke 19. oktobra 1896. godine, u pravcu Italije, uplovivši u Bari sa slavnim mladencima. Jelena je, kako su nalagala italijanska pravila, prethodno prešla u katoličku vjeru.

Ako je u Crnoj Gori Jelena već usvojila ideal služenja svome narodu, isti ideal je nastavila da živi u Italiji, služeći svojoj drugoj domovini i italijanskom narodu. Na isti način, Jelena je usvojila i ideal “službenice božje” sve u pravoslavnoj vjeri, da bi ga potom nastavila u katolicizmu.

U tom smislu, Jelenin život - nekada pravoslavne crnogorske princeze, a potom katoličke kraljice Italije - predstavlja harmoničan kontinuitet jedne posebne hrišćanke. Jelena je tako postala i oličenje uzvišene ideje ekumenizma.

Upravo zato, i danas ovdje prisutni pisac Lućano Regolo u svojoj obimnoj knjizi “Jelena” citirao riječi mitropolita Amfilohija: “Jelena, koja je kao crnogorska princeza napustila pravoslavnu vjeru da bi prešla u katoličanstvo i udala se za Viktora Emanuela III, je bila simbol bliskosti dvije hrišćanske konfesije.”

Papa Jovan Pavle II, u kontekstu jubileja 2000. godine, izgovorio je čuvenu rečenicu: “Ne može se disati kao hrišćani - rekao bih još više, kao katolici - samo jednim plućnim krilom; moraju se imati oba plućna krila, istočno i zapadno.”

Ova izjava može se smatrati važnom tačkom puta koji želimo zajedno da slijedimo. Uzvišenim putem ekumenizma. Vjerovatno zahvaljujući božjem daru, Jelena je cijeli svoj život živjela dišući i noseći u sebi snagu oba plućna krila hrišćanstva - pravoslavnog i katoličkog.

III

Dozvolite mi da na kraju izdvojim tri posebne epizode koje dodatno oslikavaju ličnost kraljice Jelene.

Prva.

Kraljica Italije našla se vrlo brzo u zemljotresom razorenoј Mesini. Mnoge dramatične scene djelovanja “kraljice bolničarke” zabilježene su u knjigama i udžbenicima istorije. Ali postoji još jedna, rjeđe pominjana, iz tog perioda.

Naime, u vodama Mediterana, nedaleko od Mesine, tih drmatičnih dana su se nalazili dva ruska ratna broda. Na molbu za pomoć u evakuaciji nesrećnih ljudi, admiral je odgovorio da imaju tačno određenu rutu koju ne mogu mijenjati bez odobrenja ruskog Ministarstva odbrane.

Istoričari bilježe da su u jednom trenutku i mornari vidjeli kraljicu Jelenu kako se penje na brod “Slavija”, zatim obraćajući se na ruskom jeziku admiralu Livtinovu sljedećim riječima: “Gospodine admirale, ne obraćam vam kao kraljica Italije, niti kao princeza Crne Gore. Obraća vam se žena koja vas, u ime čovječnosti, moli da odmah prevezete ove nesrećne, teško ranjene ljude u Napulj.”

Kada je u Petrograd stigla vijest o ovoj sceni, a naročito o izgovorenim riječima, brzo je odlučeno da brod “Slavija” i drugi ratni brod u blizini odmah isplove s ranjenicima prema Napulju.

Druga epizoda tiče se hapšenja i smjene Musolinija 26. jula 1943. godine, nakon glasanja o nepovjerenju Velikog fašističkog savjeta. Kada je Musolini došao kod kralja “na audijenciju”, nije znao da se priprema njegovo hapšenje. Kraljica Jelena je gledala kroz prozor dok je komandant karabinjera, u dvorištu njihove vile, hapsio Musolinija.

Mnogi istoričari potvrđuju da je kraljica Jelena, uprkos svojim otvorenim antipatijama prema Musoliniju, na neki način prekorila svog supruga, kralja Italije zato što je hapšenje izvršeno u njihovoj kući, kršeći tako pravila gostoprimstva.

Kasnije objašnjenje ove epizode unutar porodice Savoja bilo je: “Jelena je u mnogim stvarima ostala Crnogorka” (navedeno u tekstu “Elena di Savoia” autora Renata Barneskija).

I na samom kraju, jedna scena koju bih ocjenio i dirljivom, vezana za posljednje putovanje brodom kraljice Jelene, tada u statusu izbjeglice, iz Egipta ka Francuskoj. Prije nego što se povukla u brodsku kabinu, rekla je svojoj guvernanti:

“Ako zaspem, a budemo prolazili blizu italijanske obale, probudi me, želim da vidim svjetla Sicilije.”

Uprkos nepravdama sudbine u posljednjim fazama života, kraljica Jelena nikada nije javno izražavala ogorčenost, niti je tražila pomoć od bilo koga. Scene poput pomenute na brodu, dok je prolazila pored Mesine, Sicilije, Italije čija je kraljica bila gotovo pola vijeka, ostale su dio njene intime. I životne sudbine koju je ponosno nosila cjelog života.

Ne možemo do kraja znati šta je sve činilo njenu intimu, niti šta je prolazilo kroz um italijanske kraljice dok je, u poslednoj fazi života, uvijek obučena u crno, prolazila sama, često u šetnji, ulicama Monpeljea.

Da li su to bila sjećanja na Cetinje i Petrograd, ili na voljenu Italiju. Ono što znamo jeste da su je stanovnici Monpeljea na posljednjem ispraćaju pozdravili riječima: Adieu, bonne dame noire! (Zbogom velika damo u crnini).

Ono što znamo jeste i da je upravo iz Monpeljea potekla inicijativa da se kraljica Jelena proglasi sveticom.

U međuvremenu, ta inicijativa sve je više jačala, dobijajući i formalne tokove u Vatikanu kada je zapčela procedura oduke o beatifikaciji Jelene Savojske.

Evo i na ovom prestižnom rimskom skupu, godine 2025. koji između ostalih organizuje Vatikanski univerzitet i Komitet za beatifikaciju kraljice Jelene, se preduzimaju novi koraci ka ostvarenju tog cilja.

Mi u Crnoj Gori sve to pratimo s velikim interesovanjem, duboko ponosni da crnogorska ćerka, rođena Cetinjanka, i sada, post mortem, dobija visoka priznanja. Pa i divni homage koja smo mogli čuti i danas.

S našom nadom da će italijanska kraljica, crnogorska princeza, koja je ugledala svjetlost života u Crnoj Gori, gdje je odrasla i stekla svoje prvo obrazovanje, uskoro dobiti zasluženu beatifikaciju.

Zbog toga smo duboko zahvalni Italiji i njenim građanima što nisu zaboravili svoju kraljicu, posebno crkvenim institucijama na velikom poštovanju prema duhovnosti Jelene i njenoj odanosti principima humanizma i hrišćanskih vrijednosti.

( Miodrag Lekić )