Avgustovski geopolitički brevijar

(Osvrt na geopolitički avgust 2025.)

“Stari svijet nestaje, novi ne uspijeva da se rodi. U tom procjepu je vrijeme čudovišta.” Antonio Gramši – Zatvorske sveske

Nije lak zadatak iz opširnih bilješki o avgustovskim događajima na međunarodnom planu napisati novinski tekst koji bi eventualno pomogao čitaocima da shvate današnji haotičan svijet. Po mnogim ocjenama, svjetski sistem – ma što pod tim podrazumijevali – već duže se nalazi na ivici ambisa.

Zbog intenziteta diplomatskih događaja nerijetko se govori o avgustu istorijskih dimenzija. Dakle, “istorijski” američko–ruski samit na Aljasci, nekoliko dana zatim “istorijski” susret u Vašingtonu između Trampa i sedmorice evropskih lidera.

Dodajemo i avgustovski nastavak sistematskog degradiranja Međunarodnog krivičnog suda i sudija, koji se nalaze ne samo pod blokadama već i pod ozbiljnim prijetnjama od strane određenih država. Sve to kao novi doprinos krahu međunarodnog prava.

U svijetu se vodi pedesetak oružanih sukoba – od Sudana do Kambodže – a u centru pažnje su dva, u Ukrajini i na Bliskom istoku. Dva rata koja se razlikuju, ne samo po medijskom prostoru.

Suštinska razlika, koja se nerijetko licemjerno prikriva, ogleda se u tome da u Ukrajini na vojnom terenu ratuju dvije državne vojske, dok u Palestini jedna državna vojska uništava na više načina civile. Bez države. Prema onome što gledamo i čitamo, u Palestini zapravo nema rata. Tamo je logor.

O daljim planovima, pa i onom koji zvuči gotovo romantično – “Plan Rivijera”, dakle Gaza kao turistički i poljoprivredni centar – svi se pitaju osim Palestinaca iz Gaze. Još se ne zna pouzdano ni da li je predviđeno njihovo ostajanje ili odlazak sa teritorije. Ovu drugu varijantu zasad “kvari” stav susjednih arapskih država da ne prime protjerane Palestince iz Gaze.

Oko Ukrajine su se odvijale u avgustu mnoge, pa i spektakularne međunarodne igre, među njima i tzv. mirovne inicijative, ponekad prožete huškačkim podsticajima za nastavak rata. S druge strane, Palestina je bez mirovnih inicijativa – nju prati totalna međunarodna nemoć. Tamo je i glad pretvorena u ratno oružje.

Stavljajući sve u širi kontekst promjene međunarodnog sistema, koje prate riječi teških značenja – genocid, antisemitizam, etnička čišćenja, svjetski rat, agresije – nekako se pojavljuju i riječi Antonija Gramšija citirane u naslovu.

Evidentno je da se pred naletima velikih geopolitičkih promjena mijenja svjetski sistem, s njime globalna sigurnosna arhitektura i odnosi snaga. S lakoćom se u proteklom periodu pominjao i Treći svjetski rat, nova traumatična tema za stanovnike planete. Skoro da se počelo gledati u kazaljke sata nuklearne apokalipse.

Sve to rađa veliku zabrinutost, pa i pitanje – da li se svijet ruši? Ne, ne ruši se. Utisak je da nastaje, istina teško, novi svijet, umjesto starog koji je bio bremenit proturječnostima. Naime, međunarodni sistem se već odavno urušavao i to u mnogim segmentima. U mjeri u kojoj su međunarodno pravo i nekada zajednički usvojene norme postajale irelevantne, utoliko se širila dominacija sile i interesa, nerijetko kombinovana s cinizmom i licemjerstvom.

Pogledajmo ukratko što se događalo tokom avgusta. I uz pomoć mape puta – termina koji se jedno vrijeme i ovdje ponavljao na ljetnim i zimskim školama demokratije – pokušajmo da sagledamo kuda sve ide dalje.

Propagandne magle u svijetu (i u Crnoj Gori)

A da bismo nešto shvatili, treba izaći iz guste magle propagande i diplomatskih “strategija nejasnoća” kojih je mnogo u svijetu.

Rat je uvijek i “priča o ratu”, gdje je važno da prođe “naša istina”, s pretenzijom da baš ona postane dio kolektivne percepcije i svijesti. Propagandi svih strana treba dodati zadate cenzure, one otvorene i prikrivene, kao i autocenzure dobrovoljnog karaktera.

Dajući značaj propaganda u ratu slavni britanski premijer Čerčil je to saopštio elgantno i brutalno u isti mah rečenicom “ Istina je toliko važna u ratu da je neophodno okružiti jakim čuvarima – lažima”.

U međuvremnu materija propagande, posebno u ratu, je prilično napredovala.

Ona nije zaobišla ni Crnu Goru, posebno u uslovima uspona protektoratske svijesti i prakse. Čak je rat u Ukrajini, sa stranim inputima i internim političkim kombinatorikama, gotovo kreirao atmosferu informbiroa, još jedne tragične stranice crnogorske istorije. U ovoj fazi normalizovanja američko–ruskih odnosa ovdje je nešto smanjena, ne i nestala rusofobija kao politička investicija za domaće prilike.

Možemo zamisliti zbunjeno stanje svijesti u mreži crnogorskih političkih trgovaca, plaćenih tragača malignih uticaja sa pratećom doušničkom mrežom, sada gledajući ruskog predsjednika na američkoj teritoriji i crvenom tepihu prije ulaska u kadilak američkog predsjednika.

Njih treba razlikovati od umjerenih građana, koji bez zamki rusofobije i političkih kalkulacija kritikuju rusku invaziju na drugu zemlju, kršeći time međunarodno pravo.

Što se sve (nije) dogodilo na Aljasci

Ali ako smo izašli iz navedenih magli propagande u svijetu, dakako i one ruske – pitanje je: što se konkretno dogodilo na Aljasci? Mnogo – i ništa.

Vrlo je širok raspon tumačenja sadržaja susreta, posebno onih skrivenih od javnosti. Ni američki domaćini se nisu pretjerano trudili da sve objasne: “Bilo je onako kako vam se učinilo da je bilo.”

Ukratko, bilo je loših i dobrih vijesti. Samit nije donio mir. Ali može značajno voditi tome. Pored očekivanog personalnog protagonizma, samit je protekao u kombinaciji protokolarno-medijskih efekata i pokušaja traženja realizma kao bazičnog principa koji bi vodio nekom rješenju ratnog konflikta.

Oba elementa su dovela do, za mnoge neočekivanog efekta, da je američki predsjednik, autor koncepta MAGA (Make America Great Again), kao domaćin – svjesno ili nesvjesno – proizveo sliku “Make Russia Great Again” (Učinimo Rusiju ponovo velikom).

Tramp je bio neoprezan, ili možda ne zna što radi – kako se to može čuti? Teško je to potvrditi, posebno ako se prati američka unutrašnja scena i tamošnje stanje svijesti.

S jedne strane, u pitanju su ispunjenja izbornih obećanja vrlo pragmatičnog karaktera na kojima je Tramp pobijedio. Ali radi se i o pogledima uticajnih krugova, u ukupnom pluralizmu različitih stavova američke demokratije.

Tako u uvodniku poslednjeg broja prestižnog časopisa Foreign Affairs američka politikološkinja, profesorica na Velsli koledžu Stejsi E. Godard, analizirajući velike strategije na globalnom planu, navodi da velike sile u njihovim odnosima – SAD prije svega – izlaze iz faze oštrih i riskantnih kompeticija, opredjeljujući se za koncept mogućih dogovora i saradnje. Drugim riječima, američka dominacija od koje se ne odustaje može se ostvarivati i multilateralnim formama. S kojim posljedicama i na čiju eventualno štetu – drugo je pitanje.

Uostalom, pored perioda rivaliteta u američko–ruskim odnosima, njihovu istoriju karakteriše i realpolitička dimenzija, u prvom redu ekonomski i vojni interesi. SAD i Rusija nikada u istoriji nisu međusobno ratovale. Evropske zemlje su ratovale i sa Rusijom i s Amerikom.

U analizi samita na Aljasci treba izdvojiti tri oblasti: Prvo – razmjena stavova o globalnim pitanjima, posebno sigurnosnim garancijama i novim mogućim odnosima na tom planu. Drugo – bilateralni odnosi. U prvom planu ekonomski, ali i oni ujedno ekonomski i bezbjednosno-strateški, kao što je kompleks pitanja oko Arktika.

Rješenje rata u zamrznutom konfliktu ili trajnom miru

Treće – važno pitanje na samitu bila je Ukrajina i traženje mirovnih rješenja za rusko–ukrajinski rat.

Došlo se do zaključka da mir nije samo proklamacija o prekidu vatre. Primirje ne znači trajni mir. Njega treba konstruisati. To je stanje i sistem poslije ratnih dejstava. Teritorijlni aspekti su samo dio zamršenog problema. Do rješenja se dolazi između ostalog odustajanjem svih aktera od svojih crvenih linija.

To nije lako. Zato neizvjesnosti ostaju. Neko će odmah dodati često ponavljanu ocjenu da je i sam Tramp neizvjestan, da se radi o game changeru.

Za sada znamo da američki predsjednik promjenio politiku prethodne administacije, da on teži mirovnom rješenju za rat koji je naslijedio od svog prethodnika. Da li će Tramp uspijeti u tome ostaje da se vidi.

U svakom slučaju faktor odnosa snaga, pa i na terenu koji može biti promjenljiv, ostaje bitan element u mozaiku mogućih scenarija ishoda ukrajinsko–ruskog rata.

Amerika i Evropa – blizu i daleko

Uoči avgustovskog samita na Aljasci došlo je do dosta oštrog upozorenja većih evropskih država, zajedno s kijevskim vlastima, da bez njih nema solucije za ukrajinsku krizu.

Pored, bez sumnje, ostvarenih dogovora dvojice lidera na samitu, Tramp je odlučio da prebaci loptu mirovnog procesa upravo Evropljanima i Zelenskom. Sve to sa novim problemima upravo njima. Jer Evropljani i Kijev žele da po svaku cijenu zadrže vojno i ekonomski Amerikance u rusko–ukrajinski konflikt. Čvor je očigledno zamršen.

Odmah poslije samita na Aljasci došlo je do sastanka američkog predsjednika Trampa i predstavnika sedam važnih evropskih država, između ostalog i kao pokušaj spašavanja uzdrmanog zapadnog savezništva. Poznato je da već duže vrijeme Atlantikom, između Evrope i Amerike, duva hladan vjetar. Desnog smjera.

Slika sa sastanka u Ovalnom kabinetu brzo je obišla svijet i danas je predmet mnogih komentara. S jedne strane, u istoj liniji sjedjelo je sedam evropskih državnika, dok je s druge strane za radnim stolom sjedio američki predsjednik. Jedna od mnogih asocijacija u simboličnoj ravni bila je slika: s jedne strane predstavnici bivših kolonijalnih zemalja koje su kolonijalno upravljale s više od polovine planete, dok s druge strane predsjednik američke države, bivše kolonije. Impresivna parabola istorije. Savremenog svijeta. I Evrope.

Svi evropski predstavnici, uključujući i predsjednika Ukrajine, na avgustovskom sastanku zahvalili su američkom predsjedniku na njegovim mirovnim naporima oko ukrajinsko–ruskog rata.

Evropa (i Evropska unija)

Treba reći i to da na sceni nije prisutna, ili nije u dovoljnoj mjeri Evropska unija. Na sceni je pojam Evropa koji izmiče političkoj preciznosti. To nije EU, već skup država u jednom ili drugom sastavu. I Velika Britanija, koja je izašla iz Evropske unije, nastupa u ime Evrope. Bila je u Londonu organizator konferencije tzv. Voljnih, dakle evropskih država koje bi slale vojne trupe na teren Ukrajine.

I to je zatim dobilo neobične dinamike, jer je odmah nakon konferencije “Voljnih” nekoliko zemalja učesnica objavilo da nemaju “volju”, preciznije – ne namjeravaju da šalju svoje vojnike u Ukrajinu. Italija je bila vrlo glasna u tome. Tema još traje.

Da Evropa poslije Amerike možda otkrije i Evropu

Evropa, i to nije metafora, je davno otkrila Ameriku. Da li je došao trenutak – ovo sada jeste metafora – da Evropa otkrije Evropu? Svoje velike geopolitičke potencijale.

Trebaće za to i veliki moreplovci, možda ne genijalnosti Kolumba, ali sposobni da uvijek plove punim jedrima prema željenom pravcu. Prema mirnijem svijetu pravila i ravnoteže sila, među kojima će upravo Evropa biti jedna od značajnijih. Ona, izvjesno, ima potencijale za to.

Pomoći Ukrajini kada je najteže

I konačno, ili prije svega – Ukrajina. Izlazi iz svega sa mnogo tragičnih posljedica. Sve je češća ocjena, može se sresti i u zapadnim medijima, da se Ukrajina suštinski ne pita mnogo, u svakom slučaju ne odlučujuće. I to je počelo odavno – ali uzmimo od “Minskog sporazuma”, skoro potpisanog, preko pregovora u Istanbulu krajem marta 2022, sve do ove faze kada je sve teže Ukrajini.

Utisak je da je vlast dozvolila da Ukrajina postane veliko šahovsko polje, zatim ratni teren za nadmetanje velikih sila – s tragičnim posljedicama. Američki predsjednik Tramp smatra prethodnu američku administraciju za jednog od najodgvornijih aktera za izbijanje rata i težaka položaj Ukrajine danas. Ne umanjujući odgvornost Rusije i ukrajnskih vlasti.

Zato Ukrajini danas treba pomoći, dok se još može, ovoga puta na pravi način i dugoročno, primarno u interesu ukrajinskog naroda.

Septembar i jubilarno zasjedanje Generalne skupštine UN

Avgust je počeo na geopolitičkom planu značajnim sporazumom Jermenije i Azerbejdžana, koje su prethodnih godina ratovale među sobom. Mir je i drugdje moguć.

Ali uzburkani svijet nastavlja započetim septembrom da – nerijetko haotično – traži svoju ravnotežu.

Nekoliko velikih zemalja, među njima Frnacuska, Velika Britanija… najavilo je da će baš u septembru priznati Palestinu kao suverenu državu. Možda.

U septembru je i zasjedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. UN slavi, nikada u težim i tužnijim uslovima, svoj osamdeseti rođendan, što takođe predstavlja metaforu za duboku krizu savremenog svijeta.

( Miodrag Lekić )